Kliker.info

Prvi maj, iz posve porodičnih razloga, obično provodim u Travniku, ali ovaj sam preskočila pa sam valjda i zbog toga ovih prazničnih dana u mislima bila u svom rodnom gradu. Savršeno pamtim kraj ljeta najteže ratne 1993. kada sam nakon 16 mjeseci ugledala svoju čaršiju. Sve veće staklene površine bile su zaštićene drvetom, što je iz moje perspektive opsjednutog Sarajeva bio zavidan luksuz.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

U nekadašnjoj kasarni u to sam doba prvi puta srela slavne Krajišnike: upravo su oni bili jezičak na vagi koji je pretegnuo u korist Armije BiH i spasio Travnik od hercegbosanske sudbine. Fikret Ćuskić, danas penzionirani general, inače autor brigade koja će rat završiti kao 17. viteška, prve manevarske jedinice ARBiH koja se u jesen 1992. borila s četnicima nadomak Foče, objašnjavao mi je otkud u Travniku: najbliže im Krajina. Odveo me na Vlašić, u tabor udarne pesnice tadašnje Operativne grupe Sedam Jug, koja će kasnije prerasti u Sedmi korpus. Dok smo razgovarali na proplanku, jedan po jedan je priznavao: ne znam jesu li moji živi, kompletna porodica mi je u logoru, otac i brat su ubijeni… Ovi su momci, kada je počela bitka za Travnik, spasili katoličku crkvu i obezbjeđivali svećenika, objasnio mi je Ćuskić.
Skoro godinu kasnije, u Mostaru sam srela jednog od njih – kao policajca – koji je, zahvaljujući upravo čudnim putevima moga teksta, pronašao svoju porodicu (zapravo, pronašli su oni njega, jer su ga ugledali u novini, pa se iz Njemačke vratili u Bosnu i zaglavili u Hercegovini, a onda se on probio do njih). Župnik crkve u Travniku, kod koga sam otišla po drugu stranu priče, zahvaljivao je Krajišnicima. Prva naredba Rasima Delića, kada je stupio na dužnost komandanta ARBiH, bila je čuvanje i zaštita sakralnih objekata. Armija BiH ponosila se svojim ratnim ciljevima odbrane zemlje, njezin komandni kadar isticao je procente nemuslimana u svojim redovima, a borci kao vlastite ideale naglašavali zaštitu civila, žena i djece napominjući kako se i po tom razlikuju od onih protiv kojih se bore. Pa ipak sam toga ljeta u svom Travniku prvi puta susrela mudžahedine. Operirali su u Donjoj Čaršiji, ne libeći se išibati žene ako su – po njihovom sudu – bile neprimjereno obučene?! Iz  parka su, ispričala mi je školska koleginica, puškom istjerali zaljubljeni par jer su se ljubili u blizini džamije?! Neki od njih – regrutirani u nevladinim organizacijama koje su dijelile pomoć – zagovarali su čak pretvorbu čuvenog gučegorskog samostana u džamiju. Srećom, i civilne i vojne vlasti pokazale su se razumnim, a ja sam tada – vraćajući se u Sarajevo – izbrojala 14 punktova što policije što vojske što mudžahedina na putu od Travnika do Zenice, sve probijajući se slobodnom teritorijom. Trebam li napominjati da su ovi posljednji pretresali putnike i plijenili robu?

Kako god, Armija BiH je – makar i uvođenjem u sistem – svoju bitku protiv mudžahedina dobila, a da je izgubila rat, uvjerili smo se postdejtonskih godina kada su upravo ratnici džihada žarili i palili srednjom Bosnom. Tada to još nije bio ozvaničeni terorizam, mada novinari nisu imali dilema: recimo, eksplozija autobombe u Mostaru nepodijeljeno je medijski tako okarakterizirana. Sporadično su iz svijeta stizale vijesti o džihadlijama iz Bosne – iskakale su obično nakon kakve otmice aviona, eksplozije i(li) sličnog užasa. O onima koje su još za rata regrutovali po našoj zemlji, o poratnim misionarima i širenju vehabizma, samo su rijetki progovarali glasno: akademik Rešid Hafizović, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, na stranicama je ove novine novembra 2006. napisao upozoravajući tekst – Oni dolaze po našu djecu. Ovaj vapaj profesora islamske dogme nije shvaćen kao alarm za sve strukture društva. Naprotiv: iz samog Rijaseta, s njegovog vrha, krenuo je progon donositelja loših vijesti, a umjesto brige za najosjetljivije, najpodložnije i najranjivije dijelove populacije, proklamirano je razumijevanje novih muslimana. Kada je Mevlid Jašarević, pod punom ratnom spremom, krenuo na zgradu Ambasade SAD-a usred Sarajeva, licemjerno su nam zamazivane oči bizarnim podatkom kako nije naš, već srbijanski državljanin. Kada je odjeknula eksplozija u zgradi Policijske stanice u Bugojnu, u kojoj je smrtno stradao policajac Tarik Ljubuškić, a njegove kolege ranjene, više nije bilo opravdanja. Pitala sam tada prof. Hafizovića, u intervjuu, kako se osjećao kada su se pred očima svih nas ostvarivale njegove najcrnje slutnje i kada se ukazala sva pogubnost ignoriranja njegovih upozorenja. Očajno i nesretno, odgovorio mi je, “jer sam shvatio da ono za što sam mislio da je, definitivno, stvar prošlosti i samo jedna činjenica više u povijesti muslimanske literature, kulture i civilizacije, zapravo je postalo našom svakodnevicom, novom pošašću nakon krvave agresije koju su Bošnjaci jedva preživjeli, novim virusom koji će, najzad, rastočiti polumilenijski nacionalni, religijski i kulturni identitet bosanskih muslimana – Bošnjaka. Taj virus je već dobrano uništio svaku šansu islamu u Europi, islamu kakav je nekoć bio u muslimanskoj Španiji, a sada dovršava svoj posao sa autohtonim europskim muslimanskim skupinama u regiji Balkana i Jugoistočne Europe”.

Skoro će pet godina i od Bugojna i od tog razgovora. U međuvremenu je – čini se – jedino Islamska zajednica došla tobe. Sa novim reisom Huseinom ef. Kavazovićem i pojave i procesi i ljudi dobijaju svoja imena, zločini i teror precizne osude, a rebrendiranje bosanskog islama prepoznatljiva vrijednost. Utoliko više i čudi i iznenađuje količina pokušaja da se nađe opravdanje za teroristički atak na Policijsku stanicu u Zvorniku: sklonost vehabijama Nerdina Ibrića naziva se čudnim ponašanjem, njegovo nesretno djetinjstvo u kome oca ni zapamtio nije postaje solidna platforma za objašnjenje vjerskog radikalizma, a okićenost mecima i oružjem 21-godišnjaka pravda se sklonošću ka lovu?! Ibrićev džihad na društvenim mrežama skoro da postaje romantična priča. Zanimljivo podudaranje Ibrićeve samoubilačke akcije izvedene u vrijeme večernje policijske smjene sa Oksovom eksplozijom koja je u Bugojnu odjeknula u vrijeme jutarnje policijske smjene ni policijske zvaničnike ne zanima mnogo: Draganu Lukaču (onom Dodikovom) mnogo je važnije bilo da iste noći usija tenzije i odbrani se od očito neprihvaćenog upozorenja da je neophodno podići sigurnosnu pripravnost. Srećom, nije svima do političkih profita: načelnik Opštine Zvornik, državna vlast, pa čak i SIPA i Tužiteljstvo BiH, odgovorili su teškim zadaćama.

No, pravi posao tek predstoji i od toga koliko kvalitetno bude obavljen zavisi hoćemo li konačno pred Sudom BiH ugledati one koji su odveli našu djecu put Sirije ili ih poslali da rat proizvode u našim avlijama. One koji otimaju našu djecu da od njih prave teroriste. Naravno, jasno je meni da je Dodikova retorika milozvuk za njihove uši, jasno mi je također da naše (ne)sposobno pravosuđe ne ostavlja preveliku nadu da će svojim angažmanom obeshrabriti nekog budućeg mevlida, harisa ili nerdina, no također mi je više no jasno da su priče o tome kako Bošnjaci nemaju razloga da se pravdaju zbog svojih radikala najpogubnije upravo za muslimane, Bošnjake i sve one kojima je stalo do države Bosne i Hercegovine. Jer su istovremeno i najsigurniji put u nestanak BiH, jer su atak upravo na Bošnjake i autohtoni islam bosanskih muslimana, jer su agresija na sve ono što je Armija BiH branila punim srcem. Ko ne vjeruje, neka provjeri kod prof. Hafizovića.