Kliker.info

Ko o čemu, Dodik o Kosovu: ni ovaj vikend nije propustio da “problem najjužnije srpske pokrajine” veže u mrtvi čvor s Bosnom i Hercegovinom, sve bacajući rukavicu međunarodnoj zajednici i jedva se suzdržavajući da naglas prozove novog američkog ambasadora u našoj zemlji.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Jasno je svima da je Milorad Dodik požurio odgovoriti na prvi nastup Erica Nelsona koji je u prošli četvrtak novinarima kazao da je predsjedatelj Predsjedništva BiH primajući njegove akreditive biranim riječima govorio o politici SAD-a spram BiH, sve hvaleći doprinos miru i reformama. Stvarno, kojem Dodiku treba vjerovati?

Onom što je prvi mjesec nosao zastave RS-a po Predsjedništvu, pa ih danas više i ne spominje, onom što raširenih ruku dočekuje zapadne diplomate ili onom što se – kad mu se učini da je istrošio svađalačku temu – ukaže na nekoj od sebi naklonjenih televizija da priprijeti ratom zbog svesrpske ugroženosti? Kosovom u zadnje vrijeme maše umjesto zastava, no nazire se i nova zabava: Vijeće ministara imat ćemo do kraja mjeseca, kaže Dodik (umjesto Dragana Čovića) iako se famozni četvrti još čeka.

Stvarno, ko će na kraju skupiti dovoljno političke hrabrosti da sjedne za zeleni sto s liderima SNSD-a, HDZ-a i SDA?

Čak iako Dodik održi obećanje, državnu i federalnu vlast nećemo dobiti ni na polugodišnjicu posljednjih izbora, a ni (formirane) kantonalne se ne osjećaju baš najbolje. SDA ne krije ambiciju da zavlada Sarajevom, a šestorka (Naša stranka, SDP, Demokratska fronta, Narod i pravda, SBB i NLB) pak jednako krije kako će provesti obećanih 29 principa i 300 mjera: do ovog časa jedino su izvjesna “direktorska osvježenja”, kako smjene zove premijer Edin Forto, i iznimno suglasje da se ne otvaraju teške teme.

Dino Konaković, lider Naroda i pravde, i Damir Marjanović, zastupnik Naše stranke u sarajevskoj Kantonalnoj skupštini, prije koji dan lijepo su u Oslobođenju zborili o poštovanju spram domaće historije, no direktna pitanja zahtijevaju konkretne odgovore, pa se opet ne nazire sudbina zahtjeva koji je Odbor za zaštitu Srba u Federaciji uputio Vladi KS-a tražeći da se antifašistima, Narodnim herojima koji su oslobodili Sarajevo u Drugom svjetskom ratu vrate imena ulica. Đorđe Radanović, predsjednik Odbora, koji je potvrdio za Oslobođenje da je i službeno, na Vladin protokol, zahtjev upućen 26. februara, spušta kriterije i šestorki poručuje: ako nećete Slavka Rodića, vratite makar Fuada Midžića!

I Midžić je naravno Narodni heroj, poginuo u završnim borbama za Sarajevo, nadomak Vijećnice, opjevan u pjesmama Zabranjenog pušenja, ekipe koja je nekada stasala u ulici koja je nosila njegovo ime. Radanović zapravo šestorki baca rukavicu u lice i provocira duboko uvjeren da je problem današnjeg Sarajeva sa nekadašnjim Narodnim herojima u njihovoj nacionalnosti. Ne, problem je mnogo dublji: u odnosu spram antifašizma. Segmedina Srna-Bajramović, SDP-ova zastupnica u Skupštini KS-a, u istom izdanju Oslobođenja, nema dilema: “Valtersko antifašističko Sarajevo nije nikad ni trebalo skidati nazive ulica po borcima NOB-a!”.

Ona zna i ko je kriv: oni koji su smatrali da istorija počinje od njih. “Nažalost, živimo u vremenu nepotrebne ostrašćenosti i neznanja koje nas je i odvelo u prostor gdje su pojedinci ili grupe davali sebi za pravo da osporavaju antifašističke vrijednosti koje su utkane u državnost BiH, što je prije svega sramotno. Činjenica da neki ni danas ne razlikuju komunizam i antifašizam, ustvari govori da mi moramo puno raditi na edukaciji društva kako nam se takve greške u budućnosti ne bi ponavljale”, naglašava Srna-Bajramović.

Sve tačno! Zar upravo to nije razlog više da šestorka krene u edukaciju društva? Ako već prva lekcija nije o Mustafi Busuladžiću, antikomunisti i antisemiti, koji kao istaknuti bošnjački intelektualac ima i ulicu i školu u Sarajevu, ako dakle Peđa Kojović, lider NS-a, koji je zbog stavova o Busuladžiću trpio uvrede da je četnik, zbog mira u koaliciji ne traži da se Busuladžić vrati tamo gdje mu je mjesto, zašto ta prva lekcija nije o osloboditeljima Sarajeva, dokazanim, da ne kažem prokazanim antifašistima i Narodnim herojima? Ili: zašto prva lekcija nije vraćanje ulice Vojislavu Kecmanoviću Đedi, predsjedniku ZAVNOBiH-a?

Dino Konaković ima pozitivan generalni stav – “historija BiH prepoznaje veliki broj pozitivnih ličnosti, posebno u odbrani od agresije u periodu ‘92-’95” – što je zapravo posebno dobar alibi iz perspektive njegove partije. I valjda objašnjenje zašto današnji Kojović nije u prilici da govori o ovoj temi, no kako god ona bila teška za Vladu KS-a, ona je i najgora zamka u koju šestorka može upasti. Preuzimanjem vlasti u Kantonu Sarajevo, šestorka nije samo od SDA otela enorman budžet već se i obavezala na drugačiju vlast. Drugačije Sarajevo znači jednak odnos prema svim građanima, što uključuje i Srbe povratnike u FBiH. Koji ne traže mnogo: samo najavu spremnosti da glavni grad (i) njihove države pokaže koliko poštuje antifašizam, kao civilizacijsku tekovinu.

Ukoliko Vlada KS-a nije spremna ni na taj minimum, džaba smo krečili. SDP, DF i Naša stranka, današnji BH blok ma kako (ne)koherentan bio, ne moraju biti nužno (usaglašeno) lijevi, ali moraju imati jasan odnos prema fašizmu. Bez tog odnosa, ni Valterov muzej neće odbraniti Sarajevo od busuladžića i sličnih istaknutih intelektualaca. Jer će se multietničnost ovoga grada pronalaziti samo u muzeju. Ako je tako, onda je posve svejedno ko će biti četvrti sa SNSD-om, HDZ-om i SDA, rezultat se neće promijeniti – dijelit ćemo se sve više i sve će više ljudi bježati. Jedino vezivno tkivo BiH može ponuditi građanska alternativa, ona kojoj je antifašizam religija ili makar 30. princip i 301. mjera. U protivnom, ovdje se neće ni polemizirati treba li “Dnevnik Ane Frank” biti dio lektire. Zamijenit će je šutke Mustafa Busuladžić.