Slavoj Žižek : Ne strahujte od arapskog revolucionarnog duha!
Što nam prvo upada u oči kad promatramo revolte u Tunisu i Egiptu upravo je uočljiva odsutnost muslimanskog fundamentalizma. U najboljoj sekularnoj demokratskoj tradiciji, ljudi su jednostavno revoltirani protiv opresivnog režima, njegove korupcije i siromaštva, te traže slobodu i ekonomsku nadu.Cinična mudrost zapadnjačkih liberala, prema kojima je u arapskim zemljama izvorni smisao demokracije ograničen na uske liberalne elite dok velika većina može biti mobilizirana samo kroz religiozni fundamentalizam ili nacionalizam, dokazano je pogrešna. Veliko je pitanje je što će se dogoditi sljedeće. Tko će se izdignuti kao politički pobjednik?
Dva totalitarna ekstrema
Kada je proglašena nova privremena vlada u Tunisu, u njoj nije bilo islamista i radikalne ljevice. Reakcije samodovoljnih liberala je bila: dobro, oni su bazično isti, dva totalitarna ekstrema – ali jesu li stvari tako jednostavne? Nije li pravi dugoročni antagonizam baš između islamista i ljevice? Iako su sada ujedinjeni protiv režima, jednom kad pobijede, njihovo će se jedinstvo rasplinuti, upast će u krvavu bitku, često i mnogo okrutniju nego protiv zajedničkog neprijatelja. Nismo li svjedočili upravo takvoj jednoj bitki nakon zadnjih izbora u Iranu? Stotine tisuća pristaša Mousavija zalagale su se za san koji je pretrpio revoluciju Khomeinija – slobodu i pravdu. Iako je taj san bio utopijski, ipak je vodio do iznenađujuće eksplozije političke i socijalne kreativnosti, organizacijskih eksperimenata i rasprava među studentima i običnim ljudima. To stvarno otvaranje koje je oslobodilo neviđene snage za društvenu tranformaciju, trenutak u kojem je sve izgledalo moguće, bio je postupno ugušen od islamskog establišmenta koji je preuzeo političku kontrolu. Čak i u slučajevima čisto fundamentalističkih pokreta, treba biti oprezan da nam ne promakne socijalna komponenta.
Talibani su često prikazivani kao fundamentalistička islamska grupa koja se nameće terorom. Međutim, kada su na proljeće 2009. preuzeli dolinu Swat u Pakistanu, “The New York Times” je izvijestio da su izazvali klasne pobune koje su iskoristile duboke pukotine između malih grupa bogatih zemljoposjednika i stanovnika koji nemaju zemlje.Ako su “iskorištavanjem” neprilika tih poljoprivrednika Talibani stvorili, prema riječima “New York Timesa”, “alarm zbog rizika u Pakistanu koji ostaje pretežno feudalan”, što je to spriječilo liberalne demokrate u Pakistanu i SAD-u da slično ne “iskoriste” te neprilike i pokušaju pomoći radnicima bez zemlje? Nisu li te feudalne snage u Pakistanu prirodni saveznik liberalnih demokrata?
Liberalna ‘kozmetika’
Neizbježni zaključak koji možemo izvući je da je uspon radikalnog islamizma uvijek druga strana nestajanja sekularne ljevice u muslimanskim zemljama. Kada se Afganistan portretira kao krajnje islamska fundamentalistička zemlja, tko se još sjeća da je, 40 godina prije, to bila zemlja sa snažnom sekularnom tradicijom, koja je uključivala moćnu komunističku partiju koja je preuzela vlast neovisno o Sovjetskom Savezu? Gdje je nestala ta sekularna tradicija? Također, važno je čitati o tekućim događajima u Tunisu i Egiptu (i Jemenu i možda, nadajmo se, čak Saudijskoj Arabiji) koji govore protiv ovog prevladavajućeg stava. Ako se situacija stabilizira kako bi stari režim preživio ali s nekim liberalnim “kozmetičkim” zahvatima, to će generirati nepremostiv zazor fundamentalista. Kako bi preživjelo ključno liberalno naslijeđe, liberali trebaju bratsku pomoć radikalne ljevice.Ako se vratimo Egiptu, najsramotnija i najopasnija oportunistička reakcija bila je ona Tonyja Blaira, kako je prenio CNN: promjena je nužna, ali treba biti stabilna. Stabilna promjena u Egiptu danas može značiti samo kompromis s pristašama Mubaraka blagim proširenjem vladajućeg kruga. To je razlog zašto je sada govor o mirnoj tranziciji opscen: uništavanjem opozicije, sam Mubarak je to učinio nemogućim. Kada je Mubarak poslao vojsku na prosvjednike, izbor je postao jasan: ili kozmetička promjena u kojoj se nešto promijeni tako da sve ostane isto ili potpuni slom.
Ili on ili kaos
Tu je, dakle, trenutak istine: ne može se reći, kao u slučaju Alžira prije deset godina, da dopuštanje potpuno slobodnih izbora znači davanje vlasti muslimanskim fundamentalistima. Druga briga liberala je ta da nema organizirane političke snage da preuzme vlast ako Mubarak ode. Naravno da nema: Mubarak se pobrinuo za to tako što je reducirao cijelu opoziciju na marginalne razmjere, tako da je rezultat svega sličan naslovu poznatog romana Agathe Christie “I onda nije bilo nikoga”.Argument za Mubaraka – ili on ili kaos – je argument protiv njega. Licemjerje zapadnjačkih liberala je nevjerojatno: javno podržavaju demokraciju, a sada, kada se ljudi bune protiv tirana u ime sekularnih sloboda i pravde, a ne religije, svi su duboko zabrinuti. Čemu briga, zašto se ne radovati da je sloboda dobila šansu? Danas, više nego ikad, Mao Zedongov stari moto je značajan: “Postoji veliki kaos pod nebom – situacija je izvrsna”. Gdje konačno da Mubarak i ode? Ovdje je odgovor također jasan: u Haag. Ako postoji državni vođa koji zaslužuje tamo sjediti, to je upravo on.
Komentari