Kliker.info

Piše : Prof.dr Slavo Kukić

Predizborna kampanja se nanovo zahuktava. Politički akteri, pročitah, potpisaše izjavu da će igrati fer i korektno, bez jezika mržnje i destrukcije. Aferim.No, zar se nije uputno zapitati što se u ovoj zemlji danas uopće podrazumijeva pod sintagmom ”jezik mržnje i destrukcije”.Za lidera SNSD-a, recimo, a i on je jedan od organizatora potpisivanja neke od izjava ovog tipa – doduše, samo u dijelu države kojeg on priznaje – u jezik mržnje i zastrašivanja ne spada prijetnja da Lagumdžija mora otići ili će on, Dodik, morati posegnuti za potezom koji će biti „vrlo vidljiv i vrlo bolan”.
 
Što to znači vrag bi ga znao. Što se mene tiče, Dodikova me prijetnja gotovo pa neodoljivo asocira na Miloševićevu s kraja osamdesetih – da su, prisjetimo se, pred Srbima velike i presudne historijske bitke, te da isključiti ne treba da neke od njih budu i oružane.Za razliku, pak, od osamdesetih, kada su na voždove prijetnje ostali šutjeli, Lagumdžija se drznuo uzvratiti istom mjerom – da oni, koji bi BiH htjeli vidjeti na smetljištu historije, moraju računati da to neće ići bez krvi. A to laktaški silnik i nije očekivao. Mislio je, očito, da će se sve završiti na pokornom slijeganju ramenima – baš kao i prije četvrt stoljeća. Jer, Bože moj, ako on negira vlastitu državu, otkuda pravo drugima na poruku kako su je spremni braniti – pa i krvlju ako ustreba. Zaboravio siroti Mile da su se vremena promijenila. A ni Lagumdžija više nije sam. Ako mu, recimo, treba i dokaz – evo mu ga. Poruci Lagumdžije se – a javnost mi je svjedok da i nisam očaran njegovim porukama u posljednjih desetak mjeseci – i osobno pridružujem.

Obrani ove zemlje bih se, od onih koji na nju jurišaju, i to na sve moguće načine – pa neka laktaški vožd crkne od muke – i osobno priključio.Najmanji bi, međutim, problem bio da je protivnik BiH kao države i društva evropskih vrijednosti samo Dodik i njegova velikosrpska ideologija. No, nije. Puno bolje nije ni s ovu stranu entitetske crte. I to ne samo danas – u vremenu predizborne kampanje. Dapače. Vokabular destrukcije i izazivanja duhova je i ovdje – u sarajevskoj čaršiji prije svega, također neka vrsta konstante. Karakterističnim mi se, iako on nije i jedini, čini vokabular trenutačno predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, ujedno i potpredsjednika SDA.Nedavno je – a takvih situacija imate svaki u boga dan – na obilježavanju obljetnice tuzlanskog ogranka SDA Izetbegović junior govorio o pokušaju prekompozicije vlasti. Pokušaj izbacivanja iz vlasti njegove partije je, veli, opasan proces. Jer, pita se on, tko će, izbace li SDA iz vlasti, tamo još ostati. I, dakako, odgovara na način koji nacionalšovinistima i pristaje – ostati će, veli, sljedbenici Josipa Broza, Franje Tuđmana i Radovana Karadžića. A to nije dobro. Jer, u vlasti pored njih moraju biti zastupljeni i sljedbenici Alije Izetbegovića.
 
I taj bi čovjek, k'o biva, trebao biti motor pokretač BiH na putu prema zajednici evropskih naroda. Smiješno. Čovjek koji, zamislite, stavlja znak jednakosti između Tita, osobe dakle koja je priznata kao dio antihitlerovske i antifašističke koalicije – i kojoj, među inim, pripada i povijesna zasluga za priznavanje Muslimana kao naroda – i nacionalšoviniste koji zbog genocida u Srebrenici nad tim istim narodom danas polaže račun u Hagu. A isti znak jednakosti ne stavlja između svoga babe i Tuđmana koji tako neodoljivo, barem što se ideologije tiče, asociraju na sijamske blizance.
 
Svoju evropsku „zeleno-transferzalnu orijentaciju“, međutim, ovaj potomak oca „Islamske deklaracije“ pokazuje i na druge, krajnje čudne načine. I to, nije u pitanju nesmotreno izlijetanje nego višekratno ponavljanje jedne te iste teze. Ali, to nije i najgore. Malo se tko u ovoj zemlji, ako dobro upratih, zbog svega toga posebno sekira. Očekivao sam, recimo, da bi, ono na što se odlučih danas osobno, ovom političkom radikalu mogao u brk skresati drugi – netko od, primjerice, uglednih intelektualaca Bošnjaka. Nažalost, izuzme li se jedan sarajevski novinar – nigdje nikoga.O čemu se, zapravo, radi? O, najjednostavnije, upornom guranju ove zemlje tamo gdje joj ni po kojem kriteriju nije mjesto. Tijekom posjete Turskoj, negdje sredinom veljače, Izetbegović junior izjavi kako, eto, turski premijer „Tayyip Erdoğan ne pripada samo Turcima“ nego je, k'o biva, „naš zajednički lider“.

Nije moguće. Zar je takvu izjavu moguće čuti iz usta čovjeka sa samog državnog vrha – i to političara koji potiče iz najbrojnijeg naroda u višenacionalnoj i konfliktima, etničkim i konfesionalnim, nabijenoj državi. Ma, možda se čovjek zaletio. I možda nije mislio to što je rekao. Jes’ vraga. Ako je u to kao mogućnost tko i povjerovao, Izetbegović se osobno, i to u najmanje dva navrata, pobrinuo da ga razuvjeri. Prvi je put to učinio nepuni mjesec dana nakon svoje turske odiseje. Na svečanosti otvaranja novinske agencije „Anadolija“ junior je zborio o bratskim odnosima BiH i Turske koji su „zasnovani na zajedničkoj historiji, kulturi i tradiciji“ i koji proizlaze iz činjenice da ove dvije zemlje imaju „zajedničku prošlost i, ako bog da, zajedničku budućnost“. Prije samo mjesec dana, potom, junior je pred licem javnosti, domaće i svjetske, napravio paralelu koju svariti teško mogu i maloumni. Optuživši susjede, Srbiju i Hrvatsku, za agresiju, i pomoć, političku i financijsku, koju svojim sunarodnicima ovdje pružaju nakon rata, prvi čovjek kolektivnog šefa se nije libio apostrofirati kako se i o bosanskim muslimanima, i to po istom povijesnom pravu, ima tko brinuti. Erdogan je, veli on, „globalni muslimanski lider, on zastupa stavove, on artikulira interese i izgovara riječi koje su na ponos mnogim muslimanima i mnogim Bošnjacima.“
 
Ni na kraj mi pameti, raščistimo u startu, nije sporiti prijateljske odnose s Turskom. Potpuno suprotno – oni su neupitni i za BiH korisni. Istina je da sam, ako me se pita, osobno puno skloniji Turskoj koja baštini filozofiju Ataturka nego ovoj koja uništava i svaki trag sjećanja na njega. Istina je, ne sporim, da su i jedna i druga izraz volje turskog naroda – i da ih takve, pa sviđale mi se ili ne, treba i poštivati. Ali, istina je da ovoj zemlji nikad i ništa dobro nisu donosili nikakvi „globalni“, lideri izvan ove zemlje, posebice ako u njoj izazivaju asocijacije koje proizvode društvene konflikte – pa zvali se oni Tuđman, Milošević, Erdogan ili kako god drugačije.
 
Istina je, potom, da ozbiljnu teorijsku kritiku ne mogu izdržati ni uprošćavanja koja prakticira prvi čovjek bh. predsjedništva. Potpuno suprotno. Nitko ozbiljan, naime, ne može sporiti da su bh. Hrvati i Srbi dijelovi dvaju naroda koji su, koliko jučer, kao cjelina živjeli u istoj državi. I da su danas, stjecajem historijskih okolnosti, od njih razdvojeni državnim međama. Sporiti im, prema tome, pravo na intezivne veze s njima i danas ravno je tragediji. Ali, ruku na srce, i štetno za BiH kao državu i društvo u cjelini.
 
Ta vrsta paralela, međutim, potpuno je neutemeljena želi li se u vezu dovesti bh. Bošnjake – pa i muslimane kao religijsku skupinu – s Turcima. Jer to, onda, implicira i logiku da su Bošnjaci etnogenetski ustvari Turci. A to je teorijski apsurd kojeg pod znak pitanja dovesti ne može nitko tko se poviješću ozbiljno bavio barem sedam dana. Povijesna je istina, hoću reći, potpuno suprotna – Bošnjaci su autohton narod koji ovdje, baš kao Hrvati i Srbi, bilo kao religijske grupe, bilo kao etnije – živi stoljećima. I koji, sukladno tome, „zajedničku prošlost“, zasnovanu na „zajedničkoj historiji, kulturi i tradiciji“, nikada nije dijelio s Turcima nego s narodima s kojima je, na prostoru zajedničkog obitavanja, dijelio zajedničku sudbinu. A to su, da ne bude dvojbi, Hrvati i Srbi prije svih – i svi ostali dakako – i to ne bilo koji nego ovi bosanski i hercegovački. Za razliku od njih, pak, Turci Osmanlije s ovim prostorom imaju veze tek kao osvajači – poput mnogih drugih koji ovuda prođoše. I zbog čega nikome pametnu na um ne pade da se s njima identificira.
 
Glorifikacije, da zaključim, kojima je sklon prvi čovjek bh. predsjedništva od koristi ne mogu biti baš nikome – ni narodu u čije ime, tobože, nastupa, ni državi kojom kormilari na način koji je može samo dodatno gurati u ambis. Umjesto toga, pametnije bi mu bilo da pročita nešto i od umnijih. Preporučam mu misao dekana sarajevskog Fakulteta političkih nauka. Govoreći o političkom avanturizmu među Bošnjacima ugledni profesor nedavno upozori kako oni moraju shvatiti da „BiH nije metafizička činjenica. Kako se stekla, može se i izgubiti. Država se mora svakodnevno čuvati i graditi…Na bošnjačkoj strani vidim jedan nedostatak svijesti o odgovornosti za tu državu.”Bude li se postupalo drugačije – na način, recimo, kojeg prakticira Izetbegović – sve širi će biti prostor onima koji, kao Dodik, ovoj zemlji sve intenzivnije niječu i povijesno i svako drugo pravo na postojanje. A, ruku na srce, i ona sama će zapadati u sve bezizlaznijie muke.