Kliker.info

Prethodnih tjedan dana su nas, oni koji se „preznojavaju“ za našu budućnost, ponovo natjerali na osobno preispitivanje – jesmo li u pravu što ih kritiziramo, i je li konačno vrijeme da im počnemo aplaudirati?Ne dvojim, mnogi će se naći u dilemi.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Što se, pak, mene tiče, ne zapazih niti jedan novi detalj zbog kojeg bi svoje mišljenje mijenjao. Dodik i dalje – a on je, treba priznati, osoba s trenutačno najvećom političkom moći – pljuje po svima koji mu ne aplaudiraju. Prethodnih tjedan dana to je, uostalom, još jednom iskusiti morao i otpravnik poslova američke ambasade u BiH. Da je, skresa mu Mile, „BiH suverena država kao što nije, Hill bi odavno bio protjeran“. Zašto? Zato što, pojašnjava, njega lažno optužuje „za nezavidnu situaciju u kojoj se nalaze poljoprivrednici“, što se, potom, i dalje „ponaša kao bošnjački lobista“, tko zna što sve još ne.

Nije, istina, Dodiku muka samo zbog Hilla. Probleme mu, naprotiv, zadaju, i domaći „izdajnici“ – oni iz bošnjačkog „gnijezda“ posebice. Ali, svaka čast „bratu“ Hrvatu – lideru HDZ-a dakako. Jer, da bi Mileta podržao on se dvoumio nije ni u vezi s putom u Banja Luku – i gostovanjem na voždovom „javnom servisu“. A, nije se dvoumio ni u vezi sa sudovima koji posredstvom Miletove dalekovidnice posla – da je bespredmetno praviti „vlast bez onih koji su je na nižim nivoima formirali“, da je „izvršna vlast u BiH besmislena bez SNSD-a koji je formirao vlast u Republici Srpskoj“, da „nema razloga da se između HDZ-a i SNSD-a ne nastavi partnerski odnos koji traje godinama“ i sve u tom duhu.

Trakavica banjalučko-mostarskoga dvojca, doduše, nije i okončana. Zabavljati će ovaj narod jarani i slijedećih tjedana – i mjeseci ako već hoćete. I ne samo to. Načinom na koji to čine morat ćemo se baviti i ubuduće – pa tko manje, tko više. Usprkos svemu, međutim, događaj tjedna nisu oni – i njihovo, još jednom javno demonstrirano „jedinstvo“. Događaj tjedna je, sasvim suprotno, izvanredni kongres SDP-a – i smjena na njegovu vrhu dakako. Jer, njime je, i to nakon više od dva desetljeća, okončana vladavina jednog, a otvorena stranica partijske dominacije drugog političkog lidera. Umjesto Zlaje eto nam, blago nama, Neke. Bilo je, istina, tijesno – usprkos svoj lobističkoj pripremi partijske centrale. Ali, centrala se, o čemu dosta zorno svjedoče i novinarski slikovni zapisi, u konačnici radovala – vrli profesor posebice. Jer, ishod glasovanja ispunio je njegova očekivanja – da se za prvog neće kandidirati, ali će prvi i dalje ostati.

Nisam siguran da će mi se, za ono što želim reći, iz središnjice SDP-a aplaudirati. Jasnu mi je poruku, kao i svima ostalima koji su – a skloni su ideji socijaldemokracije – prethodnih godinu-dvije kritizirali praksu partijskoga establishmenta, neposredno prije kongresa uputio i novi šef ove stranke. Ključno je, poruči tada Nikšić, da odluke o strategiji i taktici stranke kojoj zasjede na čelo „donose SDP-ovci a ne ljudi sa strane koji, eto, navodno vole više SDP od nas koji smo u SDP-u“.

Nastranu što takva izjava sama za sebe govori o pameti novog lidera socijaldemokrata. Jer, mudar čovjek nikada ne izlijeće izjavama kojima gradi kineske zidove prema javnosti, sebi sklonima posebice. Nastranu i činjenica da pripadnost partiji ne podrazumijeva automatski i odanost ideji socijaldemokracije – kao što i odanost ideji ne znači i bezuvjetnu pripadnost partiji. Ako, međutim, novi lider SDP misli da bi izjavama te vrste mogao zatvoriti usta onima koji propituju događanja unutar ove stranke, vara se. Jer, od onog što se tamo događa – i tu se slažem s njim – ovisi i koješta što bi se moglo događati u čitavoj državi. Teško se, istina, složiti s Nikšićevom tezom kako „bez jakog SDP-a nema ni jake BiH“. Ali, bez daljnjega stoji sud da bi bez jake političke ljevice omča o vratu ove države bila još i mnogo teža no što danas jeste.
Vratimo se, međutim, onome što se na izvanrednom kongresu SDP-a dogodi. Znam, slijedećih bi me dana mogli poučavati kako se tamo dogodi demokracija – i da je kongres pomogao jačanju jedinstva ove stranke. Ali, jeli baš sve tako? Pita li se, primjerice, mene, u toj vrsti teza ima dosta problematičnoga.

Prisjetimo se, uostalom, otvorenog pisma, koje mladi SDP-a uputiše vrhu stranke svega koji dan prije kongresa. Partijski će demagozi, siguran sam, uzvratiti kako bunt šezdesetak članova Foruma mladih ne znači i stav partijskog podmlatka uopće. Ali, to ne pije vode. Jer, kome god da je do ruku došlo ovo pismo, mogao se uvjeriti da su među potpisnicima i dopredsjednica i generalni sekretar esdepeova podmlatka, da je tamo još dvadesetak predsjednika, još desetak potpredsjednika i gotovo toliko sekretara općinskih i gradskih organizacija Foruma mladih.

Koncentrirajmo se, potom, na ishod glasovanja za novog šefa SDP-a. Odnos dobivenih glasova Nikšića i Bešlagića je, da ne bi bilo dvojbi, 233:224. I, u čemu je problem? E pa, ne bih rekao da problema nema. Jer, iza pobjednika je stajao čitav partijski vrh, onaj isti zbog kojeg je SDP i pao na najniže grane u zadnjih dvadesetak godina – i koji je bio zainteresiran da i nakon „promjena“ ostane sve po starom. Usprkos tome, međutim, samo pet glasova je odlučilo da pobjednik bude on a ne partijska struja koja je promjene tražila.

To je demokracija, rekao bi Zlaja – i krug kojeg je sam stvorio. Točno. Ali, apostrofirani ishod glasovanja je i najzorniji znak podjela unutar ove stranke – i upozorenje što bi se sve moglo događati nastavi li se s istom pameću. A, ako je po najnovijim izjavama njegova nasljednika suditi, mogućnost takve pameti ne treba isključivati. Uostalom, novi lider se i uoči kongresa nije libio optužiti jedan od najmoćnijih medija – federalnu televiziju, onu istu koja je godinama prepoznatljiva kao esdepeov medij. I koja od ideja socijalne demokracije daleko nije ni danas. Pametan bi čovjek, hoću reći, pokušao činiti sve kako bi ratne sjekire zakopao – i kako bi simpatije takvog medija ponovo zadobio. A što čini Nikšić? Ako je po najnovijim mu izjavama suditi – sve, samo ne to. A to, onda, znači da nastavlja istom logikom koja je SDP i srozala na razinu drugorazredne političke partije.

Nastavi li se s istom pameću, prema tome, SDP će padati na razinu bukvalno marginalne – ja sam, vjerovali ili ne, posljednji koji joj to priželjkuje – a Nikšićeve ideje o „zajedničkom bloku lijevih stranaka koji će“ na lokalnim izborima nastupiti jedinstveno samo sanak pusti. Do takvog bloka, da budem još konkretniji, ne mogu dovesti „operacije“ poput one s Unijom socijaldemokrata – jer imaju smisla tek za šačicu političkih profesionalaca, koji se na taj način privremeno uhljebljuju, nikako i za okupljanje lijevog političkog spektra. Do stvaranja lijevog političkog bloka, naprotiv, dovesti mogu samo projekti koji uključuju SDP i Demokratsku frontu – uz njih, tek potom, i sve manje političke partije. Gard, međutim, koji se dade iščitati iz prvih istupa novog lidera SDP takvu mogućnost svodi na razinu tek teorijske mogućnosti. A on, objektivno, može biti samo dodatni uteg na vagu kontinuiteta glavinjanja stranke koja je desetljećima slovila za jednu od najozbiljnijih bosanskohercegovačkih.