Kliker.info

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Već godinama upozoravam na Dodikovu politiku destrukcije svega što je u vezi s BiH. Danas je sve izvjesnije da bi na njegovu sklonost destrukciji pogrešno bilo gledati kao na posljedicu eskalacije kronične šizofrenije. Ma kakvi! Po srijedi je, naprotiv, do detalja osmišljena i – sve teže se otimam dojmu – u beogradskim kabinetima oblikovana strategija razgrađivanja međunarodnog subjektiviteta BiH ne bi li se iz naftalina ponovo iščačkala ideja male velike Srbije.A izabrana forma ozbiljenja takve strategije je stalno proizvođenje sukoba i održavanje napetosti na točci ključanja kako bi se postigla dva cilja – sve neefikasnija država, te sazrijevanje međunarodnog uvjerenja da BiH kao promašeni projekt definitivno treba prestati braniti. U prilog navedenom, uostalom, dosta zorno svjedoče i najnoviji zapleti.
 
Pogledajte, recimo, halabuku zbog instrukcije ministra vanjskih poslova predstavniku BiH u UN-u u vezi s rezolucijom o Siriji. Ministar je, da skratim, od predsjedavajućeg državnoga predsjedništva zatražio uputu kolektivnog šefa i istu od njega dobio. Temeljem nje je, onda, izdao i nalog kakav stav BiH treba imati pri glasovanju o rezoluciji u Generalnoj skupštini. Reklo bi se, ništa sporno. Ali, ako se imaju zadnje namjere, smetnja tome ne može biti baš ništa. Ministar se, kažu, morao obratiti Predsjedništvu i čekati dok god se svaki od njih pojedinačno ne izjasni, a nikako postupati temeljem instrukcije koju mu je, u ime tog istog organa, prenio čovjek ovlašten da ga trenutno u javnosti predstavlja.
 
No, ne budimo naivni, najmanji je problem rezolucija o Siriji. Sasvim suprotno, ona je iskorištena k'o dar božji da se izazove dodatno političko talasanje. Logika – želi li se RS i dalje u Bosni i Hercegovini, na dnevni će se red morati staviti pitanje odgovornosti, ali i smjene Zlatka Lagumdžije s funkcije na kojoj trenutačno jeste. I tu, kako kaže car Mile, nema kompromisa. Što to znači? E, u vezi s tim se ovih dana nadmeću među prekodrinskim Srbima „najugledniji“. Predsjednik DNS-a, tako, pojašnjava kako Narodna skupština treba donijeti stav da se na razini BiH „blokiraju sve institucije i odluke dok se Lagumdžija ne povuče“. Nova, dakle, antibirokratska revolucija – ili će biti po našem ili ništa od države. A, da Pavićev ultimatum ne bi, ne daj Bože, ponetko i krivo shvatio, dodatno ga je morao ojačati glavni šerif – i to, koristeći svoj privatni javni servis. Ne bude li, pojašnjava drug Mile, na prvom zasjedanju državnoga parlamenta na dnevnom redu smjena Lagumdžije, „na dnevnom redu neće biti više ništa“. Uostalom, on, Mile, tako i tako nije zainteresiran – ni za BiH, ni za njezinu evropsku budućnost.
 
E sad, najmanji je problem Lagumdžija. Problem je, međutim, što autori najnovije velikosrpske strategije destrukcije znaju da je smjena lidera SDP-a nemoguća bez nove parlamentarne većine koja ovu stranku ne podrazumijeva. A to je, opet, posao koji je unaprijed osuđen na propast. Jer, bez SDP-a vlast nije moguća. Ali, u tome i jeste kvaka. Suština, hoću reći, nije u želji da se iz vlasti eliminira najjača parlamentarna stranka nego, sasvim suprotno, u tome da se izazove trajna blokada i svijetu pokaže kako su vlast, a onda i BiH kao država nemogući. I kako od svega toga čim prije treba odustati.
 
Ovih dana, pak, ide se i korak dalje. U posjeti Banja Luci nedavno se nađe prvi čovjek srbijanskog parlamenta. Na prvi pogled, reklo bi se – jer taj vid suradnje legitimira Daytonski sporazum – opet ništa senzacionalno. Ali, problem je što beogradski gost Republiku Srpsku – suprotno Daytonskom ustavu na kojeg se svaki u Boga dan pozivaju – oslovljavaše državom. I ne samo to. Na ideju, plasiranu u srbijanskim medijima, kako bi u pitanju mogao biti lapsus, Stefanović je reagirao koliko preko noći. Kakav lapsus? Ništa se, hoće reći, u Banja Luci ne dogodi slučajno. Ili još konkretnije, znade Nikolićev Beograd što čini. Što bi rekla ugledna beogradska intelektualka Sonja Biserko, RS je „proizvod Beograda i Beograd od nje neće odustati bez jakog pritiska međunarodne zajednice kojeg, na žalost, u ovom trenutku nema“. Ali, sve to nije i najznačajnije. Više od toga, naime, brine da Stefanovićevo „čašćavanje“ nije zaparalo uši ni njegovu banjalučkom domaćinu. Dapače. U obraćanju novinarima predsjednik Narodne skupštine se trudio naglasiti kako bez ostatka dijeli sve što njegov srbijanski kolega izgovori – dakle, i pozicioniranje manjeg bh. entiteta kao suverene države.
 
Logično je, dakako, da na takvo „čašćavanje“ istočnih susjeda netko iz državnoga vrha javno reagira. No, k'o „kec na deset“ je Miletovim jurišnicima došlo da se na „avanturu“ odluči zamjenik predsjedavajućeg državnog parlamenta – i jedan od ljudi, što je još važnije, iz vrha SDP-a kao stranke bez koje nema ni državne vlasti. U pismu, kojeg mu posla, Bećirević svoga srbijanskog kolegu upućuje na Daytonski ustav i podsjeća da, prema njemu, status međunarodno priznate države uživa samo BiH – koja u svome sastavu ima dva entiteta i jedan distrikt – da, potom, RS „nikada nije bila, nije sada, niti će ikada biti država“, te da će, na koncu, zbog Stefanovićevih banjalučkih eskapada, i ne samo njegovih, zatražiti „izvanrednu sjednicu Zastupničkog doma“ državnoga parlamenta kako bi o svemu tome i on zauzeo stav.
 
Hoće li do apostrofiranog zasjedanja i doći ostaje da se vidi. Ali, to i nije najvažnije. Posebno važnim ne držim ni „izlet“ predsjednika srbijanskog parlamenta – iako, istina je da on ne može biti u funkciji dobrosusjedskih odnosa. No, način na koji je Bećirevićeva reakcija dočekana u BiH ne može a da ne brine. I ne samo to. Indikativan je i redoslijed javnog ataka na njega, koji dosta zorno podsjeća na onaj u vezi sa zahtjevom za smjenu Lagumdžije. Oglasila se, naime, prvo bučna zastupnica SDS-a u državnom parlamentu. I najavila da će SDS zbog poslanog pisma, uz obrazloženje da je njime „zloupotrijebljena funkcija i prekršena ustavna ovlaštenja“, zatražiti smjenu zamjenika predsjedavajućeg Bećirevića. Logika je, prema tome, ista kao i u slučaju Lagumdžije. U prvoj koloni su jastrebovi, a u finalu će se, kako i dolikuje, čuti i „glavna violina“ – Mile banjalučki.
 
No, ovdje se pravi i korak više. Pandurevićeva, da ne bi bilo dvojbi, ponavlja sud koji samo koji dan prije izgovori i predsjednik srbijanskoga parlamenta – RS, veli, jeste država i sporiti joj to bilo bi isto kao sporiti državnost bilo kojoj državi članici SAD jer od njih, među inim, ima i „mnogo snažnija ustavna ovlaštenja“. A kad je već led probijen, bio je red da se oglasi i glavni bos. RS je, veli predsjednik manjeg bh. entiteta, po svemu, osim po ignoranciji nekih, država i mi je tako doživljavamo.
 
Godinama, na koncu, upozoravam na promijenjen pristup međunarodne zajednice. On se dosta zorno zrcali i u organizaciji najnovijeg političkog orgijanja. Maksimalno što se od nje može očekivati je jalovo javno oglašavanje. I ništa više. I sada je, uostalom, OHR ponovio stav da je naslovljavanje RS-a državom „pravno neutemeljeno i neosnovano“. Dobro! A što s izjavama kako joj državnost u pitanje nitko ne može dovesti? Što s izjavama o posebnim putovima dva entiteta prema EU? Što i sa svim ostalim formama negacije BiH i kao države i kao društva? Ima li OHR i sam odgovornost za BiH? Pa, zar on nije dio ustavne strukture?
 
Na izmijenjen odnos međunarodne zajednice, međutim, upozoravaju i mnogi drugi. Novina je tek da se glas ozbiljnih upozorenja sve češće dade identificirati i izvan granica BiH. Ovih me je dana, primjerice, frapirao tekst „Mučna smrt Bosne“ Matthewa Parisha, nekadašnjeg pravnog savjetnika supervizora za Brčko. Međunarodna zajednica, apostrofira on, više ne pokazuje zanimanje za BiH – i zato domaći političari mogu bez brige otpočeti rasklapati političku arhitekturu koju SAD uvedoše Daytonskim sporazumom i time zemlju još bliže dovesti definitivnom kolapsu.
 
Što se mene tiče, Parish uopće nije daleko od istine. A maksima, kako se izvana, ono što nam se događa, jasnije vidi i inače se često dade čuti. Pa, ako je tako, izgleda kako i nisam fatalista kakvog me se često ima običaja kvalificirati. Sada bi, istina, i sam volio da nisam u pravu. Ali, ako je u pravu Parish, vrijeme je da se i sami opametimo. Domovinu nam sačuvati neće nitko ne želimo li je mi sami. A želimo li je, moramo biti spremni na sve vrste žrtvi – pa i onih kojima smo se u svojem životu već izlagali. Jer, ponavljam, strategija njezina uništavanja uopće nije naivna. I uopće nije plod bolesne mašte pojedinaca. Potpuno suprotno – ona je do u detalje osmišljena, i to u istim kabinetima kao i u stoljeću iza nas.