Senad Avdić : Taze teze o Dodikovom regionalnom teritorijalnom tezgarenju
Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna
Prije dvadesetak dana premijer Republike Srpske Milorad Dodik za srbijanske medije je kazao kako je optimalno (odnosno jedino moguće) rješenje za Kosovo njegova podjela na sjeverni (srpski) i južni (albanski) dio. Ovaj Dodikov recept za „trajno rješavanje“ kosovskog nacionalno-političkog čvora, dakle unutarnje rješenje jedne uglavnom međunarodno priznate države. nije nov, nije originalan, odnosno nije njegov: o tome već nekoliko decenija „besedi“ beživotni, pardon doživotni, „otac nacije“ Dobrica Ćosić i vascela Srpska akademija nauka i umetnosti.
Šta uopće premijer Republike Srpske zna o Kosovu, izuzev toga što ima spasonosnu ideju za rješenje – podjelu te države. Čudno je što se Dodik nije očitovao i o ne tako davnoj krizi vlasti u suverenoj i međunarodno priznatoj Belgiji i toj državi preporučio jednostavan koncept da se poštedi nacionalnih trvenja i lijepo, uprkos međunarodnim pritiscima, razdruži na nacionalno ekskluzivne teritorije, valonsku i flamansku; izostala je i Dodikova ekspertiza koja bi, vjerujem, pomogla vlastima u sigurnosno rovitoj Gruziji: laktaški geostrateg vjerovatno ima viziju kako da se Gruzija ratosilja Južne Osetije…
O takvom, dodikovskom „pragmatičnom“ lomljenju kosovske stvari preko koljena ne razmišlja niti jedna zvanična institucija vlasti u državi koju ta „stvar“ najviše boli i frustrira – dakle u Srbiji. Nikada ni predsjednik Boris Tadić, ni ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić, pa ni lideri bilo koje opozicione stranke nisu javno prizivali podjelu Kosova po dodikovskom modelu, budući da takav scenarij ne bi trajno riješio niti jednu srpsku kolektivnu nacionalnu frustraciju.
Prošle su nedjelje međunarodne vojne snage na Kosovu osiguravanje mitskog srpskog spomenika na višestruko legendarnom Gazimestanu (dodikovski kazano, u „šiptarskom dijelu Kosova“) povjerile lokalnim albanskim policijskim trupama. Rijetki živući Srbi nisu bili presretni tom operacijom, ali sliježu ramenima, zaključujući da je bolje da „Gazimestan osigurava iko nego da ga ne čuva niko“. Istog, ili narednog dana novoustoličeni (ve-de) vladika kosovski Atanasije Jevtić služio je liturgiju u pravoslavnoj crkvi u Prizrenu. Prizren je, prema dodikovsko-ćosićevskoj nacionalističkoj kartografiji, smješten duboko u neprijateljskoj albanskoj teritoriji. Pravoslavni hram u Prizrenu , kulturni spomenik nulte kategorije, prije deset godina vandalski ostrašćeno gotovo je uništen, ali se koliko-toliko podigao iz ništavila uz pomoć međunarodne financijske i stručne pomoći, UNESCO-a, ponajprije. Da se Dodika pitalo, ne bi on tu crkvu uopće obnavljao, sagradio bi istu takvu, možda još stariju i impresivniju, u prirodnoj veličini u nečijem dvorištu u sjevernom (srpskom) dijelu Mitrovice, ili, još bolje, na jugu Srbije, u Bujanovcu ili Međeđi, na imanju tamošnje samohrane albanske Fate Orlović.
Podjela Kosova nije ni na kraj pameti međunarodnoj zajednici koja je mnogo para i strpljenja investirala u „kosovski problem“, premda bi stranim diplomatama, vojnicima i policajcima bilo lakše „rukovati“ tom zemljom u okolnostima striktno odvojenih nacionalnih entiteta; ne bi morali danonoćno osiguravati srpske duhovne i kulturne svetinje u nezaštićenim enklavama, ne bi se iscrpljivali svakodnevnim transportom sveštenih lica, popova i monahinja do njihovog radnog mjesta u Dečanima, niti nadgledati odlazak „srpske nejači“ u škole, danonoćno patrolirati avetinjskim srpskim enklavama po „šiptarskom dijelu Kosova“…
Političko-nacionalna i sugurnosna panorama Kosova neuporedivo je složenija, kompleksnija nego što se izdaleka čini predsjedniku Srbije Borisu Tadiću, a kamoli samoniklom provincijskom hazjajinu Miloradu Dodiku. Srbijanske su vlasti ne tako davno ultimativno preporučile Srbima, bezmalo posežući za deseteračkim oprobanim nacionalnim kletvama („Ko glasao danas na Kosovu, ne vidio roda ni poroda…“), da ni za živu glavu ne izlaze na kosovske izbore jer tako legaliziraju „šiptarsku vlast“. Uzalud im bio trud: ogroman broj kosovskih Srba obavio je svoju građansku dužnost i glasao za svoje predstavnike u kosovskim institucijama. Zahvaljujući toj, bez sumnje teškoj, odluci, u prištinskoj Vladi danas sjede dvojica domicilnih Srba od kojih jedan vodi najzahtjevniji resor – izbjeglice i raseljena lica.
Međunarodna zajednica je u toj stvari, podjeli ili integritetu Kosova, nepokolebljiva: prošlog je ljeta tokom posjete Prištini potpredsjednik SAD-a Joe Biden neuvijeno kazao da bi svako teritorijalno, nacionalno preanžiranje i prekomponiranje Kosova otvorilo prostor za nove konflikte i oružane sukobe; nedavno je to isto, samo malo drugačije i nježnije, u Beogradu i u Prištini ponovio šef francuske diplomacije Bernard Kouchner. Rekao sam, jučer-prekjučer, za Hrvatsku televiziju da je Dodikov najnoviji poziv za razdruženje njegovog entiteta od BiH poziv na rat. Nekoliko me prijatelja iz Hrvatske zvalo da provjeri da li sam zbilja tako nešto ekstremistički, isključivo rekao. Jesam, naravno da jesam. I još mnogo zapaljivijih konstatacija u kamere HRT-a izbljuvao, ne u afektu, nego pri „punoj moralnoj i materijalnoj odgovornosti“: Dodikovo „razdruživanje» BiH vodi u težak, krvav rat u kojem će nestati i Dodik i njegov entitet. Bolje mu je da pimpla na sredini terena i «čuva rezultat“.
Nikome, očito, od zainteresiranih strana, ni međunarodnim stratezima, ni vlastima u Beogradu, ni političkom vrhu Prištine, ni kosovskim Srbima, ni najutjecajnijoj tamošnjoj srpskoj instituciji – Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nije prihvatljiv Dodikov model podjele kao konačno rješenje za „problem Kosova“. Razumljivo i naravno iz različitih, dijametralno suprotstavljenih razloga. Zajednički imenitelj za sve protivrječne razloge, lokalne i međunarodne, ipak postoji: strah od posljedica takvog čina i odgovornost za moguće, odnosno izvjesne reperkusije; otcijepi li se, primjerice, Sjeverna Mitrovica i obližnji većinski srpski teritorij, sa „one gore strane Lima“ od Kosova, snosit će užasnu odgovornost za sudbinu srpske zajednice disperzirane, atomizirane u središnjem Kosovu. A potom se otvaraju krhka vrata ratnog pakla u cijeloj toj mikroregiji.
Baš briga Milorada Dodika za Kosovo, kao što ga zaboli „ona stvar“ (njegov doslovno prenesen ljupki, naturalistički falusoidni citat) „za Bosnu i Hercegovinu.“ . Ono što u Dodikovoj političkoj filozofiji povezuje Kosovo i Bosnu i Hercegovinu jeste da „ga zaboli ona stvar“ i za jednu i za drugu državu. Kada te bilo koji organ (svaka vlast, ima svoja izvršna, zakonodavna, sudska „tijela“ i „organe“) uključujući i „onaj“ zaboli, običaj je da se obratiš ljekaru; Dodikov je ozbiljan medicinski problem u tome što se njegov dežurni kućni liječnik (doktor Radovan Karadžić) posljednje dvije godine sa ordinacijom i pratećom kućnom njegom preselio u Haag.
Potpuno je marginalno, irelevantno je li Milorad Dodik svoju prvi put zaokruženu i jasnu ideju o razdruživanju RS-a od Bosne i Hercegovine lansirao u predizborne, dnevnopolitičke, egzibicionističke, ili neke druge svrhe i potrebe. Važno je samo da tu ideju „zrelo“, „racionalno“, „pragmatski“ plasira u javni prostor. Prigradski geostrateg Dodik bi svaku konfliktnu sutaciju, koja se nužno mora rješavati dijalogom, kompromisima, gutanjem knedli…, rješavao uz pomoć predelektronskih tehničkih instrumenata – šestara, krede, linijara i zašiljenih, odnosno zakrvavljenih olovaka.
Rekao sam, jučer-prekjučer, za Hrvatsku televiziju da je Dodikov najnoviji poziv za razdruženje njegovog entiteta od BiH poziv na rat. Nekoliko me prijatelja iz Hrvatske zvalo da provjeri da li sam zbilja tako nešto ekstremistički, isključivo rekao. Jesam, naravno da jesam. I još mnogo zapaljivijih konstatacija u kamere HRT-a izbljuvao, ne u afektu, nego pri „punoj moralnoj i materijalnoj odgovornosti“: Dodikovo „razdruživanje» BiH vodi u težak, krvav rat u kojem će nestati i Dodik i njegov entitet. Bolje mu je da pimpla na sredini terena i «čuva rezultat“.
Jezik sile, logika nasilja, filozofija smrti na ovim prostorima su generalno okončali svoj smrtonosni pohod. Prekrajanje granica, grube, nesenzibilne, šovinističke kartografske montaže zloćudnih atrakcija su arhivirane u povijesne fioke. Zalaganje za podjelu Kosova, razdruživanje BiH, što čini premijer RS-a, anahrona je operacija. To ne znači da je bezopasna i da je ne treba svim demokratskim, kritičkim sredstvima sasjeći u korijenu!
Komentari