hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Porijeklo bošnjačkih familija, privatnog vlasništva i privatne države (po Engelsu)

Senad Avdić : Porijeklo bošnjačkih familija, privatnog vlasništva i privatne države (po Engelsu)

Juli 22
06:44 2019

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) nedavno je objavio opsežan, temeljit i izuzetno ilustrativan članak o načinima, metodama, tehnikama koje je koristila bošnjačka ratna i tranzicijska elita u sticanju i uvećavanju svog enormnog, zastrašujućeg osobnog i porodičnog bogatstva.

Piše : Senad Avdić (Start BiH)

Iako su predmet ovog novinarskog istraživanja bile zamračene financijske transakcije i teško objašnjive privatizacijske vratolomije samo dvije politički i ekonomski povlaštene bošnjačke familije (Gavrankapetanovići i Bukvići) iz njih se jednostavno isčitava privatni karakter države i zarobljena demokratska, modernistička  supstanca društva, kao i nakaradno lice retrogradnih procesa koji su do toga doveli.

MAMA, KUPI MI SVE

“Penzionerke Fikreta Gavrankapetanović i njena rođaka Vahida Bukvić pokrenule su privatni biznis u koji su uložile milione maraka. Fikreta je majka Farisa Gavrankapetanovića, bivšeg direktora Kliničkog centra, a Vahida je majka Amera Bukvića, direktora “Bosnia Bank Inernationala” (BBI), navodi se na početku CIN-ovog prvoklasnog istraživačkog teksta. Potom se u tekstu natenane otkrivaju zamršeni poslovi koje su majke Vahida i Fikreta obavile u ime i za račun svojih sinova Farisa Gavrankapetanovića i Amera Bukvića. 

“Njih su dvije polovinom 2013. godine osnovale ugostiteljsku kompaniju ‘Termes’ sa biznismenima iz Sarajeva i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Gavrankapetanović je u posao ušla lično, a Bukvić preko svoje privatne firme”. Ovo je zapravo kraj, finalna epizoda dugotrajne “safunice” , zavezivanje jednog serioznog, investicionog ciklusa, koje su hanume Gavrankapetanović i Bukvić započele nekoliko godina ranije (2006.) kada su, kako to i priliči samohranim penzionerkama, sa nekim, prigodnim, poslovično nepoznatim arapskim partnerom kupile prekrasnu starinsku, autrougarsku vilu “Dalmacija” na Ilidži koja je uništena ratu. Bio je to neobično uspješan i dalekovid poslovni poduhvat, “Dalmacija” je kupljena za polovinu cijene (tričavih 627 hiljada maraka) koju je bila odredila Agencija za privatizaciju.

Uglavnom, priča se završava, odnosno ovaj njen rukavac, tako što je hanuma Gavrankapetanović svoj udio u vilu prodala rodici Vahidi-hanumi Bukvić, a koja je kao svaka brižna majka posao prepustila sinu Ameru. Fikreta Gavrankapetanović je, mimo ovoga, godinama pasionirano, gotovo manično kupovala i druge nekretnine po Sarajevu, stanove, garaže, zemljište i, naravno, što je običaj u njenoj familiji davala ih kao peškeš sinu hafizu Farisu, direktoru Kliničkog centra, ministru zdravlja Federacije i ko zna kojim se sve funkcijama okitio u bosanskohercegovačkom poslijeraću. Porijeklo novca, nekoliko miliona maraka, objašnjavala je mater Fikreta svojom predratnom ušteđevinom iz vremena kada je radila u Libiji.

Teško je vjerovati da je toliko novca u nekretnine svojih sinova tih godina uložio libijski diktator Muamer Gadafi koji je bio poznat kao “stari devizni štediša”,  ali  i po tome da nije bio “stipsa” prema nasljednicima!  Novinarska pitanja o porijeklu imovine njihovih majki Faris Gavrankapetanović i Amer Bukvić uglavnom su dosljedno izbjegavali: “Vi sve znate, nema tu ništa posebno novo, tako da nema potrebe”, kratko je novinaru CIN-a kazao Faris Gavrankapetanović.

Nijedna se institucija zadužena za kontrolu tokova novca, porijekla imovine, nikada nije bavila “ušteđevinama” dviju penzionerki, a pogotovo načinima na koje je njihov novac kasnije “konvertovan” i opredmećen u bezbrojne nekretnine, hotele, vikendice, grozdove stanova i garaža, i ko će već znati kakvih sve još simobola nove bošnjačke aristokracije formirane po rodovskom principu. Kao što niko nikada nije, niti će to ikad-zaikad uraditi, pročešljao, da parafraziram, omraženog bezbožničkog marksistu Friedricha Engelsa  “porijeklo porodice, privatanog vlasništva i države”.

Principi na kojima je bošnjačka mladomuslimanska elita (desetak privilegiranih, uzurpatorskih familija okupljenih i umreženih u urotničku, zavjereničku organizaciju) tokom i nakon rata funkcionirala, reproducirala se, bogatila i uspostavila ekonomsku i socijalnu dominaciju, odvijali su se (i odvijaju) po zakonima rodovske zajednice. A ona se, rodovska zajednica, piše Engels prije bezmalo dva stoljeća “ponosi zajedničkim porijeklom” i  “povezana je u jednu posebnu zajednicu pomoću određenih društvenih društvenih i religioznih ustanova”.

Ali, da se odmaknem od citiranja i parafraziranja već napisanog i rečenog, posegnut ću za uvijek dragocjenim “ličnim primjerom”, bez obzira što se o njega baš neće okoristiti moj ionako upitni ugled i dosljednost. U proljeće 1994., nakon poptisivanja Washingtonskog sporazuma, koji je pored drugih benefita donio i kakvu-takvu slobodu kretanja, vlast u Sarajevu je omogućila izvjesnom broju zaslužnih ljudi, uglavnom ljekara, koji su bili razdvojeni od familija, da izađu iz grada i “spoje” se sa najbližima. Ali, uz strog uvjet, da se vrate u razumnom roku. Za takvu privilegiju je trebalo pribaviti određene provjere, odobrenja, dozvole, papire… Sve je te formalnosti obavio jedan moj blizak rođak čija se supruga sa djecom nakon dugotrajnog lutanja po Evropi na početku rata, na kraju skrasila u Švedskoj, ali pokazalo se da to nije bilo dovoljno-trebalo je da ja u novinama malo “pripazim” i “pomazim” ključnog čovjeka, onog kod kojeg je “muhur” bez kojeg se sve drugo ne pika.

Tako sam se nakon velikog pritiska i naguravanja butum familije obreo, zajedno sa rođakom ljekarom i njegovim kolegom Farisom Gavrankapetanovićem u kabinetu Ediba Bukvića, tada potpredsjednika Vlade BiH koji je davao “ausvajse” za “spajanje porodica”. Učas je sklopljen posao: potpredsjednik Bukvić će uraditi što je do njega, potpisati “šaru”, a ja ću, zauzvrat, obaviti i objaviti sa njim intervju, jer je, po njegovim riječima bio “u informativnoj blokadi”. Dogovoreno-obavljeno. Intervju sa Edibom Bukvićem nekim čudom čak i nije bio dosadan, prazan, jer mi je govoreći kako vjeruje o održivost Washingtonskog sporazuma, otkrio da je tih dana zajedno sa aktuelnim premijerom Hrvatske Nikicom Valentićem boravio u Maleziji, domaćin im je bio premijer Muhamed Mahatir. Tokom boravka u Maleziji, kazao je Bukvić, Valentić je napravio sjajan privatni posao, oko ekskluziviteta pri uvozu automobila, ili tako nešto, što ga je dodatno motiviralo da predano radi na “implementaciji Washingtonskog sporazuma”.  

Onaj moj rođak se, naravno, nije nikad vratio iz Švedske, napravio je tamo upečatljivu hećimsku karijeru, što me, budući sam bio neki garant, žirant, šta li, činilo odgovornim i predstavljalo mi nelagodu svaki put kada bih sreo Farisa Gavrankapetanovića, ili Ediba Bukvića. Nisam tada znao, a ni do danas mi nisu baš najjasnije sve okolnosti, da se baš negdje u to vrijeme 93-94. odvijala konspirativna, dobro osmišljena i izvedena operacija “odliva mozgova” iz Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine u pravcu Malezije. Nikada se nije saznalo koliko je mladića i djevojaka u tom “velikom transportu”, bošnjačkoj “osmoj ofanzivi” otišlo na studije u Kuala Lumpur. Nakon rata, kada su se svi oni vratili sa diplomama tamošnjih fakulteta i porazmještali po državnim poslovima, pominjala se odokativna brojka od nekoliko stotina.

Bijeg iz rata i studijsko hodočašće u bratsku Maleziju bošnjačkog privilegiranog podmlatka nudio je ružne asocijacije na komunističko-kominternovske ekskurzije na obuku i ideološku dresuru na “crvenim univerziteima” u sovjetskoj Moskvi u decenijama prije Drugog svjeskog rata.

Ostalo je zagonetno i ko je vršio selekciju buduće zlatne mladeži, najčešće se pominjalo ime Hasana Čengića i njegovog logističko-ideološkog kruga okupljenog najprije u Zagrebu, kasnije Beču i Istanbulu. Njegov su izbor, zacijelo, bila ona dvojica “poduzetnika” iz Visokog, braća Šabanovići, koji su po povratku iz Malezije nazidali Skadar, ni na nebu ni na zemlji, nego na Miljacki, “BOSMAL”, simbolični arhitektonski spomenik špekulativnom financijskom šlamperaju i poduzetničkom voluntarizmu. Iz istog visočkog kadrovskog jata odlepršala je na studije u Maleziju i Adisa Arapović, stroga, radikalna islamistička studentica, kasnije liberalna ekonomistica, profesorica i političarka.

Sasvim slučajno, nakon rata, kada sam konačno morao izvaditi pasoš, od jednog sarajevskog policijskog činovnika koji se bavio tom rabotom saznao sam kako je putne isprave za sarajevski dio omladinske selekcije koja je odlazila na studij u Maleziju obezbjeđivala izvjesna ženska nevladina organizacija “Fatma” koju je vodila aktivistica Fatima Hukić, sestra, ili bliski rod Ediba Bukvića. onog koji je davao dozvole za izlazak (ljekara) iz Sarajeva! U organizaciji  “Fatme” otputovalo je iz Sarajeva na školovanje u Maleziju  stotinjak “pionira malenih”, iz najboljih i najuglednijih bošnjačkih familija. Ne samo onih vladajućih, iz SDA, nego i opozicionioh, poput Dženana Đonlagića iz Demokratske fronte.

KO JE KOGA U BOŠNJAKA

Negdje u posljednjoj godini rata zatekao sam Harisa Silajdžića u kabinetu predsjednika Vlade, nikad bjesnijeg, ljućeg i (verbalno) agresivnijeg. “Pogledaj ti ovo, vidi šta mi rade”, kazao je uz sočnu psovku i bacio pred mene neku publikaciju na engleskom jeziku, moderno dizajniranu, lijepo i bogato ilustriranu. Izdavač je bila najmoćnija humanitarno-logistička organizacija tokom rata u BiH, TWRA-a predvođena Sudancem Fatihom El Hasaneinom.

Cijeli jedan blok u časopisu bio je posvećen vodećim bošnjačkim ličnostima, njihovim biografijama, političkim, porodičnim, vjerskim backgroundom, utjecajem i značajem. Šta je bila i čemu je služila ova tiskovina objasnio mi je ozbiljno povrijeđeni Silajdžić. “Ovo se dijeli po muslimanskim zemljama, vladama, dvorovima, džamijama, poslovnim krugovima u muslimanskom svijetu  da bi oni znali ‘ko je ko’ i kome treba donirati pare. Vidi ti ovo, taj pokvareni Sudanac Hasanein piše da Bukvići potiču od ugledne uleme, a mene ni ne pominju, iako je istina potpuno suprotna, moj je otac bio najugledniji imam Begove džamije u istoriji”, bjesnio je Silajdžić, tadašnji predsjednik Vlade BiH. Nije trebalo  ni tada, a ni danas, sažaljevati Silajdžića, nije on sjedio skrštenih ruku, i on  je svog brata (predratnog upadljivog kriminalca) zadužio da raspolaže oružanom pomoći iz Pakistana, a sestru šetao po ambasadama i ozbiljnim međunarodnim biznisima. Niko ne zna koliko je TWRA (Međunarodna agencija za pomoć muslimanima) prikupila sredstava, a pogotovo je misterija koliko je novca i drugih vrijednosti ostalo neraspoređeno nakon okončanja rata. Neki ozbiljni međunarodni financijski eksperti, obavještajci i šmekeri su pominjali cifre koje su se kretale između jedne i tri milijarde maraka.

Precizirali su da je u jednoj glomaznoj monetarno-bankarskoj operaciji taj novac sa računa u Turskoj transferiran u izvjesnu banku u Maleziju. 

Neposredno nakon rata u, valja priznati, briljantno osmišljenoj kriminalnoj operaciji Hasana Čengića osnovana je takozvana Bosanska Investiciona Organizacija (BIO) koja je praktično poklopila sva sredstva i resurse koja su tokom rata prikupljena a nisu potrošena, za potrebe odbrane Bosne i Hercegovine i preživljavanja njenog naroda.

Osnovano je desetine preduzeća sa prefiksom BIO (transportna, građevinska, turistička, poljoprivredna, avionska…) koja su u pravilnim razmacima, propadala, gašena, ili prenamjenjivana. U Upravni odbor koncerna BIO Čengić je turio sami cvijet bošnjačke političke, vjerske, vojne, poslovne vrhuške. Koliko je poznato, samo mu  je jedan od pripadnika mladomuslimanske zajednice odbio poziv: Munir Gavrankapetanović, jedan od neokrnjenih moralnih i intelektualnih korifeja Mladih Muslimana.

“Nemojte mene trpati u te vaše lopovluke”, prema tvrdnjama svjedoka, poručio je Čengićevim bedelima koji su mu nudili tu “čast”. Nekoliko godina nakon njegove smrti (1999.) njegova supruga nije mogla odoljeti izazovima novca koji je kružio unutar brižjivo selekcioniranih, “ustaničkih” familija bošnjačke patriotske elite, kupovala je nekretnine novcima nepoznatog porijekla i poklanjala dinu i ostaloj familiji.

“ŽIVLJAK” OD ŽIVALJA

Nikada nećemo saznati čija je, kojim parama je stvorena Bosanska investiciona banka (BBI), na čijem je čelu malezijski student Amer Bukvić, zaboravih reći, rođak onoga potpredsjednika Vlade Ediba koji je promijenio nemali broj ambasadorskih destinacija. (Kao što nećemo saznati ko je stvarni vlasnik “BOSMALA”.) Neki dan je direktor Bukvić u Zenici dijelio stipendije djeci bez roditelja u društvu Huseina Živalja, bivšeg doministra vanjskih poslova, suđenog u Sarajevskom procesu 1983. godine.

Živalj je već godinama u samom vrhu islamskog bankarstva u arapskom svijetu u koji je kooptiran nakon što je napustio dužnost doministra vanjskih poslova BiH. U BBI banci kao jedan od Bukvićevih suradnika radi njegov brat Sead Živalj.

Kako god da je bilo i da jeste, jedna besumnje sposobna, organizirana, samodovoljna i samoživa, urotnička skupina ljudi, familija, usješno je i ireverzibilno, trajno, uspostavila svoju ekonomsku i socijalnu predominaciju nad javnim dobrima i “ljudskim resursima”, redistribuciju društvene imovine u privatno-familijarne resurse.

U zapadnom, kapitalističkom svijetu, taj se model vladanja i upravljanja nekad zove, kron-kapitalizam, nekada, pak, plutokratija. Kakvo ime nadjenuti ovom našem, domaćem i originalnom uspostavljanju ekonomskog monopola i socijalne dominacije od strane uske, nedodirljive elite? Možda se neko pametniji i dovitljiviji od mene nekada i toga sjeti!   

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *