hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Ne treba žaliti za Fortinom Vladom kojom je upravljao Konaković, nego biti bijesan što je zbog pohlepe i rastrošnosti propustila povijesnu šansu!

Senad Avdić : Ne treba žaliti za Fortinom Vladom kojom je upravljao Konaković, nego biti bijesan što je zbog pohlepe i rastrošnosti propustila povijesnu šansu!

15 Decembra
16:15 2019

Haris Bašić, ministar privrede u Vladi Kantona Sarajevo, fanatični aktivista na društvenim mrežama, prije dvadesetak dana je na svom Twitter profilu postavio fotografiju premijera Kantona Edina Forte i Admira Katice, kantonalnog ministra unutrašnjih poslova i priheftao prigodan komentar.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

“Naši Katica i Forto u Novom sadu”, napisao je Bašić. Potom je u Post scriptumu poslao poruku opoziciji i medijima: “Ne mogu da shvatim zašto novinari stavljaju Asimovu fotku uz saopćenja Kantonalnog odbora SDA. Asim ne zna SMS napisati (to su riječi šefa SDA, potpuno ispravne) a kamo li saopćenje… Pa ptice na grani znaju da ova saopćenja ne piše on, nego oni ‘iznad’ njega”.

Na kraju je kantonalni ministar privrede, član Stranke Naroda i Pravde, okačio (tvitu o rep!) prkosnu poruku namijenjenu protivnicima rasipanja novca poreskih obveznika na besmislene leteće mamipare: #helikopterostaje #pjevajteborbene”.

VLAST I NJENA OPOZICIJA

Ako nekome nije baš najjasnije o čemu se ovdje radi, ukratko ću objasniti. Dakle, bivši šef kabineta Bakira Izetbegovića,  Haris Bašić, kasnije ambasador Bosne i Hercegovine u Danskoj, optužuje šefa Kantonalnog SDA, Asima Sarajlića, da je nepismen. Pri tom kao svjedoka nudi nekadašnjeg zajedničkog šefa, poznatog lingvistu i jezikotvorca Izetbegovića koji je, navodno, kazao “da Asim ne zna SMS napisati”. Pri tom ministar Bašić dvije-tri (pri)prosto-proširene rečenice nakrca rundimentarnom nepismenošću (“Novi sad”, “kamo li”..). Šta nam ovaj bizarni detalj govori: to da se Izetbegović tradicionalno, u kontinuitetu, okruživao nepismenim suradnicima, jednim koji se muče sa SMS-ovima i drugima koji prosipaju prpošnu nepismenost po Twitteru. Te da su jedni ostali uz njega, a drugi mu otkazali lojalnost. “Rugala se ruga, pa mu bila druga”, kaže se u Hercegovini.

Nije ovaj, nego jedan drugi inadžijski ispad na društvenim mrežama koštao ministra Bašića i njegove kolege iz Naroda i pravde sada već izvjesnog odlaska iz Vlade Kantona. Ponesen logikom “i poslije twita-twito”, ovaj je ministar, koji je svojedobno sa ambasadorske sinekure dijelio lekcije opozicionim političarima, nedugo nakon “nepismenog”  Sarajlića udario, što se ono kaže “na runjav nos”: Fahrudinu Radončiću je poručio da se on i “pita o opstanku Vlade KS kao moja rahmetli nana”. Nije dangubio ratoborni lider SBB-a, nego je presavio laptop i poručio Bašiću “da nana, u političkom smislu, može vaskrsnuti“.

Kao u onoj kanoniziranoj dosjetci Garryja Linekera o nogometu kao igri u kojoj sudjeluju mnogi, a pobjeđuju uvijek Nijemci, tako stvari stoje sa koalicijskom prostitucijom u bosanskohercegovačkom političkom bordelu: pobjednik je uvijek onaj sa najvećim i najbestidnijim kurvalučkim “kapacitetom” – Fahrudin Radončić. A svi drugi, osim njegovog dugogodišnjeg podvodača Bakira Izetbegovića, su “jebene stranke”. Radončićev uspjeh obrnuto je proporcionalan količini političkog morala, dosljednosti, vjerodostojnosti, postojanosti, vrlina koje on unosi u političku arenu, a koje na stranačkom tržištu strmoglavo gube vrijednosti svojih akcija. U političkom ambijentu u kojoj je korumpiranost drugo ime za sposobnost, a svaka podlost i prevara se žele prikazati kao mudrost, naravno da je pobjednik onaj koji laže neskrivenije, mudruje ciničnije, prostituira se sladostrasnije i krade patriotskije.

SDA UZVRAĆA SLOBODNI UDARAC

Da li bi se Frahrudin Radončić okrenuo protiv Kantonalne Vlade i da nije bilo ovih sitnih čarki sa ministrom Harisom Bašićem i nešto krupnijih sa Elmedinom Konakovićem, predsjedavajućim Skupštine Kantona i stvarnim liderom šesteročlane koalicije? Naravno da bi, i bezbeli da taj manevar nije došao spontano niti je planiran jučer-prekjučer. Sve je vodilo k tome od trenutka kada je Bakir Izetbegović po ko zna koji put uradio nešto što nikada ne bi (“pri ovoj pameti”), pozvao Radončića da zajednički vladaju gdje je god to moguće (a moguće je svugdje gdje “ima turskog uha”), a lider SBB-a nakon kraćeg premišljanja da li da prihvati pruženu ruku, ili se baci sa Tornja, odlučio da je bezbolnije baciti se u naručje Bakiru.

Radončićev trajni “mračni pamet želja” jeste Ministarstvo sigurnosti BiH, u političkoj sferi, i nastavak graditeljskih poslova, u ekonomskoj. Nakon što je početkom godine ubijedio Nermina Nikšića da samo politički slijepci, kriminalci i ljudi bez časti, mogu razmišljati o koaliciji sa “nacionalnim strankama”, a oko te kosti se kasnije poklali i razišle Nikšićeve partijske kolege, Radončić je samo čekao Izetbegovićev išaret da, rušenjem Vlade Kantona, pobije sve i vrati se sam. Pa da, na kraju balade, zajedno, u suton krenu u još jedno divno, neprekinuto, političko jaranstvo. SDP BiH se nakon toga pretvorio u rasuti politički teret, a njegov lider Nikšić jedini zna kako je i koliko honorirana njegova “naivnost”.

Bakiru Izetbegoviću je prije nego što se u cjelosti posvetio totalnom osvajanju (“bošnjačke kvote”) vlasti, trebalo da najprije konsolidira vlastitu apsolutnu vlast unutar SDA. Obavio je to na stranačkom Kongresu provjerenim tehnikama, kombinacijom statutarnih pogodnosti i predvidive naklonosti glasačke mašinerije čiji je casting svojeručno obavio. Izetbegović nakon Kongresa nema nikakvu opoziciju unutar vlastite stranke, mada je i prije toga bila laka poput paučine, što ga je jedno vrijeme razdvajalo od kolega, doživotnih stranačkih predatora Dragana Čovića i Milorada Dodika. On je neprikosnoven, okružen “nepismenim” aparatčicima, svemoćan, limitiran samo prohtjevima bračne drugarice. Zašto je Izetbegović u konačni obračun krenuo i završni udarac aktuelnoj Vladi Kantona zadao godinu dana nakon njenog ustoličenja?

Zato što je procijenio da to može uraditi efikasno i bezbolno (uz drugarsku pomoć  Radončića i Željka Komšića), bez ikakvih posljedica, prije svega od strane međunarodne zajednice, odnosno SAD, koja je sve vrijeme držala leđa Forto-Konakovićevoj Vladi. Nije prvi put da Izetbegović i SDA oprobanim, efikasnim trgovačko-zakulisnim aranžmanima ruše Kantonalnu Vladu i porezima kontrolu nad “najvažnijim od svih kantona”. Sve do u dlaku isto odvijalo se prije 6-7 godina kada je kupovinom dva poslanika (jedan od njih je bio notorni magistar Esed Radeljaš) pometena Vlada predvođena nedoraslim SDP-ovim  premijerom Fikretom Musićem.

KONAKOVIĆEVO PRESTROJAVANJE U HOD(Ž)U

Elmedin Konaković je u danu kada je najavljena smjena Kantonalne Vlade odgovarajući Senadu Hadžifejzoviću na “Face TV” kazao kako ne vidi ništa sporno u tome što je 60 hiljada maraka “od čibuka” dodijelio efendiji “Sandžokanu“, Muameru Zukorliću i njegovoj kućnoj, suspektnoj Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti (BANU). “Ponovo bih to isto uradio”, kazao je Konaković. Da nije ništa drugo nerpihvatljivo uradio u ovih godinu dana koliko kontrolira Kantonalnu Vladu, a jeste ihi-hi toga, niko ne bi imao razloga da žali za takvom  Vladom. Dodali se tome i kriminalna hedija teška100 hiljada maraka za kupovinu stana imamu Careve džamije, u normalnim, uređenim  državama Konakovića i njegovo društvo koje ga podržava  smjenjivalo bi tužiteljstvo, a ne njegovi politički protivnici.

(U čarobnom filmu “Ell Divo” (2008) italijanskog Oskarovca Paola Sorentina koji se bavi najdugovječnijim premijerom u njegovoj zemlji, promafijaškim političarem Giuliom Andreottijem, jedan svećenik veli Andreottiju da ljudi uglavnom dolaze u Crkvu da razgovaraju sa Bogom, a on da komunicira sa svećenicima. “Svećenici glasaju, za razliku od Boga”, hladno odgovara ovaj demokršćanski premijer čiji zločini, kriminal… nikada nisu valjano sudski sankcionirani. Svaka sličnost sa našim lokalnim pobožnim političarima je više nego zlonamjerna.)

Treba još jednu važnu stvar istaći kada se govori o poltičko-stranačkoj arhitekturi Sarajevskog Kantona. Suprotno uvriježenom mišljenju kako je uspjeh Konakovićeve stranke Naroda i pravde nastao na padu  podrške Stranci demokratske akcije, treba podsjetitit da je na prošlogodišnjim izborima SDA  osvojila skoro identičan broj glasova (52-54 hiljade) u odnosu na prethodne izbore. Narod i pravda je, kao druglasirana stranka osvojila 30-ak hiljada glasova, dok sve druge stranke u Kantonu Sarajevo, sa izuzetkom Naše stranke, bile gubitnici u odnosu na izbore 2014. godine.

Dakle, Konaković je “pokupio” glasove razočaranih glasača SDP BiH, DF-a, i SBB-a. Teško je vjerovati kako njegova biračka baza pripada krugu koji bi podržao budžetske poklone vjerskim službenicima, domaćim  i srbijanskim. Niti bi odobrila trošenje desetaka miliona maraka na sumnjive projekte koje je u policijsko-sigurnosnoj sferi planirala Vlada Kantona, odnosno ministri Naroda i pravde u njoj. Konaković i njegov krug stranačkih i izvanstranačkih ahbaba nisu nikakva građanska alternativa SDA, već su klero-nacionalisitčka opozicija građansko-liberalnim strankama!

Svjesno je u dosadašnjem dijelu teksta zaobiđena uloga Naše stranke i njenog kantonalnog premijera Edina Forte, ne zbog toga što je ona beznačajna, nego iz razloga što je teško procijeniti da li je i koliko NS i njeni ministri mogla obuzdati i u okvire prihvatljivosti smjestiti solističko djelovanje Konakovića i njegovih demagoški agresivnih ministara. Ponavljam, aktuelna Vlada Kantona Sarajevo teško da bi preživjela udar SDA, odnosno njihov i Radončićev udruženi lov na dvojicu “nesvrstanih” poslanika, čak i da je imala rezultate kakve Konaković i Forto tvrde da su imali. A, nije, kada se razgrnu verbalna samohvalisanja, rezultati su skromni i teško vidljivi.

Pristajanje Željka Komšića da sudjeluje u rušenju Kantonalne Vlade proizvelo je najveće razočarenje, ogorčenje i osude. “Komšić je izdao svoje birače“, grme društvene mreže, očajavaju neovisni mediji, zgražava se nevladina scena, mrgode se međunarodni zvaničnici. Pogledajmo, međutim, koliko je to “svojih”, odnosno DF-ovih  “razočarao i izdao” Komšić? Okruglo 13.483 građanina Kantona koliko je glasalo za DF. Skoro 25 hiljada manje nego četiri godine ranije. Sukob Željka Komšića i Elmedina Konakovića tinja dugo i nije samo osobne naravi. Najočitiji i najeksplozivniji je bio tokom samovoljnog, unilateralnog stavljanja kantonalne policije pod “šapu” Naroda i pravde kojem se DF protivio, jedini od svih koalicionih čimbenika.

ŠMRKANJE I PRANJE KROZ GUSTO GRANJE

Konačno, treba li žaliti, lamentirati nad smjenom Kantonalne Vlade? Možda i treba, ali mnogo više treba biti zabrinut i revoltiran što ta Vlada nije iskoristila priliku koju su joj dali birači, a kasnije podržali strani zvaničnici u BiH, pa i očajavati  što je, prije svega zahvaljujući Narodu i pravdi i njenom lideru, kantonalna vlast počela podsjećati na SDA, ili Stranku za BiH iz njihove najkonzervativnije i najkoruptivnije faze.

Primijetili ste, sasvim sigurno, kako je Elmedin Konaković pružao otpor dok se oko njega, od strane emisara SDA i nakupaca SBB-a kupovala, prekomponirala nova parlamentarna većina. Njegov intimus, prijatelj  Denis Stojnić, boksač i ugostitelj, objavio je na društvenim mrežama fotografije “neopredijeljenog” kantonalnog poslanika Fahrudina Pecikoze dok ovaj, navodno, šmrče kokain. Prethodnih dana je Pecikoza pristupio Savezu za bolju budućnost i zakleo se na vjernost Radončiću.

Za Denisa Stojnića je proteklih mjeseci portal “Žurnal”, pozivajući se na međunarodne i domaće policijske izvore, pisao kako je investirajući u neketnine “oprao” stotine hiljada maraka stečenih prodajom kokaina. Takav nam je, eto, parlamentarni život, sukob “vlasti” i “opozicije”: jedni “šmrču” belo, a drugi razivjaju biznis novcem nastalom na toj pošasti!

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *