hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Kako sam Radončića izvukao iz ilegale i otkud on uopće u kabinetu Sefera Halilovića?!

Senad Avdić : Kako sam Radončića izvukao iz ilegale i otkud on uopće u kabinetu Sefera Halilovića?!

April 18
20:18 2017

Bila je sredina aprila 1992. godine, kada su me nazvali iz uredništva zagrebačkog tjednika “Danas” i zamolili da napišem tekst o aktuelnom  “kompliciranju prilika u Bosni i Hercegovini”.

Povoda za takav tekst tih je dana bilo na svakom koraku, pedlju BiH, od Bijeljine do Sarajeva, od Istočne Bosne do Zapadne Hercegovine, ali neposredan povod bio je globalni odjek direktne, uživo prenošene, apokaliptične prijetnje Murata Šabanovića da će dići u zrak branu na Drini u Višegradu i “potopiti sve do Beograda”.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Pitao sam urednika “Danasa” (mislim da je bilo riječ o Mariju Bošnjaku, sa kojim sam godinu i po dana ranije, u augustu 1990., bio u koloni novinarskih vozila koje su Martićevi i Mladićevi teritorijalci zasuli vatrom u nekom klancu u okolini Knina), zbog čega tekst ne napiše njihov dopisnik iz Sarajeva, Fahrudin Radončić.

Odgovorio je kako danima ne mogu doći do njega. Na telefon kojeg imaju on se ne javlja, a oni koji se javljaju govore da nije tu i da ne znaju gdje je.

ČEKANJE REZULTATA
Zanimao se urednik “Danasa” i znam li, slučajno, što se desilo sa njihovim dopisnikom, rekao sam mu da se sa Radončićem viđam povremeno i slučajno. Kazao sam kako je prethodnih dana hiljade ljudi, bez objašnjenja, u tišini i diskreciji napustilo Sarajevo, i da je moguće jedan od takvih bjegunaca i Radončić.

Možda se vratio u Podgoricu odakle je godinu ranije doselio u Sarajevo. Čak je bilo logičnije da se vrati u Podgoricu nego da ostane u Sarajevu, gdje se rat tek zaholcavao.

Napisao sam nabrzaka i poslao tekst u “Danas”, čak sam i neke ekskluzive nadrobio, jer sam večer prije razgovarao telefonom sa Muratom Šabanovićem, koji je još pod opsadom držao branu na Drini.

O Fahrudinu Radončiću nakon toga ništa čuo nisam. Dva mjeseca ranije, nakon prvih barikada, u povjerljivom policijskom izvještaju kojeg su objavili hrvatski mediji, on je naveden kao jedan od ljudi, Sandžaklija, koji se okupljaju u (narodnjačkom) restoranu “84”  na Skenderiji i da pripada grupi  “muslimanskih ekstremista”, u osnovi KOS-ovaca, koja se bavi švercom oružja.

U “Slobodnoj Bosni” smo mu dali priliku da se (od)brani od optužbi. Rekao je da je u pitanju osveta hrvatskih tajnih službi, čiji je eksponent u BiH bio Branko Brana Kvesić, šef Državne bezbjednosti MUP-a BiH, da je to “napad kako na njega, tako i na nezavisnu uređivačku politiku “Danasa”.

Prošlo je mjesec- dva, juni mjesec je već bio kada me nazvao Fahrudin Radončić. Iznenadio sam se kad mi je rekao da je (još uvijek) u Sarajevu. Prijavio sam mu da su me zvali njegovi iz “Danasa”, da se raspituju za njega i da sam nešto pisao umjesto njega.

Objašnjavao mi je da jeste u Sarajevu, da više ne stanuje kod sestre na Alipašinu, nego da se izmjestio na neku tajnu lokaciju, da ima napisan tekst o Harisu Silajdžiću, ali ga ne može “dobaciti” do svojih u redakciju “Danasa”, pa ako sam zainteresiran da ga objavim u “Slobodnoj Bosni”.

“Slobodnu Bosnu” smo tada pravilo nas desetak, u dvije navrat-nanos improvizirane redakcije, jedna u Mjesnoj zajednici “Koševo”, a druga u stanu Mensura Čame na Alipašinu, u Ulici Ive Andića, odmah preko puta Studentskih domova.

Radončićev (vrlo dobro napisan) tekst o Silajdžiću, kojem je sam metnuo naslov “HARIS SILAJDŽIĆ- BOSANSKI METEOR”, sa ostalim materijalima za taj broj u munjevitom sprintu po vrelom 150-200 metara dugom trotoaru na kojeg je pucao idealan pogled sa obližnjih snajperskih proplanaka, sam odnio u štampariju “Oslobođenja”.

Za naredni  broj “Slobodne Bosne” radio sam intervju sa Seferom Halilovićem, prvi koji je komandant Armije BiH uopće dao nakon imenovanja na funkciju. Razgovarali smo u noćnim satima u podrumu
općine Centar, koji je bio pretvoren u komandno mjesto.

Usput mi se prišljamčio, a ja ga na molbu nekih redakcijskih kolegica pristao povesti sa sobom, Sead Numanović, predratni novinarčić sarajevske rubrike “Oslobođenja”, koji se nekako, kada je već rat u Sarajevu poodmakao, dovukao u grad iz rodnog Novog Pazara, predstavljajući se kao dopisnik Iranske novinske agencije (IRNA-e).

Ja sam postavljao pitanja Seferu, Milomir Strašni je radio fotke, a Numanović pokorno šutio i nešto svoje bilježio. Je li taj moj razgovor sa Halilovićem Numanović ikada objavio igdje, nije mi poznato.
SEFEROVIĆ PONOS I DIKA
Nekoliko dana po objavljivanju intervjua u “Slobodnoj Bosni”, opet mi se odnekuda javio telefonom Fahrudin Radončić. Pohvalio je intervju sa Seferom i tražio mi Halilovićev broj telefona, da i on uradi nešto za svoje novine sa Komandantom. To je već bio kraj jula, početak augusta 1992. godine.

Nešto kasnije, sedmicu, ili dvije, nakon što je Juka Prazina sa svojim “Vukovima” upao u redakciju “Slobodne Bosne”, tražio mene i nekim slučajem i srećom me ne-našao, otišao sam u kabinet Sefera Halilovića da tražim bilo  kakvu zaštitu od muhanatog “narodnog Generala”.

U kabinetu sam zatekao Fahrudina Radončića; već se bio odomaćio, smjestio u prostranu kancelariju “Vranicine” zgrade i šefovao osiguranju, kafe-kuharici, svima osim Sediki Omerbegović, Halilovićevoj fatalnoj sekretarici, koja će nekoliko mjeseci kasnije, navodno nakon direktne intervencije Alije Izetbegovića, biti prekomandovana na visoku funkciju u neko ministarstvo…
P.S.
JE LI SEFER BIO NEFER?
Deset godina kasnije, 2002., ovu priču nemojte uzimati zdravo za gotovo, jer sam je čuo od advokata koji je bio blizak i Radončiću i Haliloviću, ozbiljnog petljanca i spletkaroša, kada je Vlada Federacije (premijer Alija Behmen, SDP)  odlučila poništiti odluku Vrhovnog suda kojom je Radončić bio dužan platiti preko milion maraka poreza, Sefer Halilović, tada ministar za izbjeglice, poručio je vlasniku “Avaza” da će glasati protiv te odluke, ako mu ovaj ne vrati novac koji mu je posudio 1993. godine, kada je pokretao “Bošnjački
avaz”.

Ako je vjerovati tom advokatu, a nije mu bezrezervno vjerovati, rekoh, neposredno pred održavanje sjednice Haliloviću je iz “Avaza” poslano mnogo više novca (uračunate kamate) nego što je tražio od Radončića….

(Iz nenapisane knjige “DVORSKI VIJENAC – ČIJI SI TI, MALI?” za čije objavljivanje “Avaz” ima ekskluzivna prava)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *