Kliker.info

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić jučer je otkrio da je “policija u Beogradu pronašla trojicu osumnjičenih za paljenje knjige Gorana Vesića, zamjenika gradonačelnika Beograda, dok se za četvrtim traga”.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Riječ je o incidentu koji se desio prije nekoliko dana tokom promocije “Knjiga o Beogradu”, beogradskog dogradonačelnika Vesića kada su politički protivnici i građani nezadovoljni Vesićevim radom protestovali, a nakon završetka promocije i pojurili gradskim ulicama za autorom i njegovim tjelohraniteljima.

Narednog dana, na prorežimskim televizijama prikazan je snimak nekolicine ljudi kako na ulici (“pod okriljem noći”) pale Vesićevu knjigu, što je prouzrokovalo pravu lavinu reakcija političkih i medijskih zaštitnika beogradskog dogradonačelnika u kojima su za incident optužili opozicione lidere, a paljevinu taze odštampane knjige uporedili s nacističkim piromanstvom Trećeg Reicha, koje se na taj način rješavalo nepoćudnih autora i štetnih knjiga.

KNJIGE, BEZ IZUZETKA, PALE SAMO NACISTI

Predsjednik Srbije Vučić je svojim strogim i blagovremenim reagiranjem na incident dao smjer, tempo i dinamiku budućim napadima na počinitelje i njihov progon. “Ovde je reč o jednoj lepoj knjizi. To je fantastično uređena knjiga o Beogradu… Hajne je lepo rekao: ‘Gde gore knjige, goreće i ljudi.’ Istražićemo koja su lica tačno palila knjige”.

Normativ kojeg je podastro predsjednik Srbije prihvatili su i javno ponavljali svi njemu podređeni političari, novinari, analitičari. Njemački romantičarski pisac Hajnrih Hajne nije bio toliko, kao posljednjih dana, često i strasno citiran i opjevan još otkako su ga najprije Himzo Polovina, a kasnije i drugi poznati glazbeni počinitelj Štulić Branimir prepjevali, njegovu klasičnu pjesmu o plemenu starih Azra što za ljubav život gube i umiru kada ljube… Citiralo se posljedjih dana do iznemoglosti Heinea po srbijanskim pornografskim televizijama, tabloidnim kloakama, stranačkim prijekim sudovima, krsnim slavama…

Da, evidentno je stari njemački pjesnik bio genijalan, ali i vidovit, kada je poručio da u društvima u kojima se pale knjige logično slijedi spaljivanje ljudi. Evo, recimo, kako se to zloslutno proročanstvo na zločinačko-vatren način potvrdilo 136 godina nakon njegove smrti (umro je 1856. u Parizu). U jednom drugom glavnom gradu jedne druge međunarondo priznate države, u Sarajevu, u zgradi Orijentalnog instituta, je 17.maja 1992. artiljerijskom vatrom sa obližnjih brda zapaljeno je stotine hiljada vrijednih knjiga, rukopisa, dokumenata… neki od njih starih desetak stoljeća.

LIJEPE KNJIGE I LJUDI LIJEPO GORE…

Četrdesetak dana kasnije, 27. juna u Višegradu, dvojica lokalnih lola-bekrija, rođaci Lukići, Milan i Sredoje, pripemali su se za popravni ispit iz srpskohrvatskog jezika i književnosti. “Kako ide, Milane, ona najnovija od onog Švabe Heinekena, na vrh mi je jezika?”, pita Sreten Lukić svog rođaka školskog kolegu. “Kako ne znaš, jebo ga ti, opet si sfušerio gradivo, ko će te primiti u rezervni sastav policije, a da beknut’ ne znaš Heinea. Čak si i ime mu pobrkao..sve je to od lošeg piva. Upamti sad dobro, ne mislim ti ponavaljati šta je napisao Nijemac: ‘Gdje gore knjige, gorjeće i ljudi'”, izderao se Milan na svog rođaka ometenog u literarnom razvoju.

Onda su Lukići, kako je opisano u domaćoj i međunarodnoj pravosudnoj literaturi, zajedno sa još jednim višegradskim štreberom, Radomirom Šušnjarom, “doveli veliku skupinu civila bošnjačke nacionalnosti iz obližnjeg sela Koritnik. Zatočenike su najprije opljačkali prijeteći im smrću, a potom su ih srpski vojnici natjerali da uđu u kuću u Pionirskoj ulici onemogućivši im da izađu. Nakon toga su u kuću ubacili zapaljivu eksplozivnu napravu koja je izazvala požar. Šušnjar je potom među zatočene civile bacio ručnu bombu, a ostali vojnici su iz automatskog oružja pucali po kući kako bi spriječili zarobljenike da pobjegnu”.

Nekoliko zatočenih, od njih 57, uspjelo je pobjeći i svjedočiti protiv zločinaca. Zbog “žive lomače” u Višegradu, Milan Lukić je osuđen u Haagu na doživotnu robiju, a njegov rođak Sredoje na 27 godina zatvora. Radomir Šušnjar je optužen tek prije dvije godine. Posljednjih godina je živio u Francuskoj, vjeruje se, istražujući posljednje godine života slavnog njemačkog pjesnika Heinricha Heinea.

“Šta ono gori dolje u kotlini, pobogu si vojvodo?”, upitao je u rano popodne 27. augusta 1992., nakon što je upravo obišao iscrpljene snajperiste na Jevrejskom hroblju, novinar-naturščik Aleksdandar Vučić, svog stranačkog kolegu i pretpostavljenog starješinu vojvodu Slavka Aleksića. “Većnica, Većnica gori, rode, ovi sa Pala knjige pale “, odgovorio mu je vojvoda zureći kroz dvogled u pravcu džinovske buktinje.

“Ako… što bi rekao onaj nemački pesnik, Hajne, gde gore ljudi, goreće i knjige. Ili tako nekako…”, zaključi superiorno najbolji student beogradskog Pravnog fakulteta u istoriji.