hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić : SJEĆANJE na djecu Doma Bjelave, Karađoza i sarajevski flaster tuge

Šemsudin Gegić : SJEĆANJE na djecu Doma Bjelave, Karađoza i sarajevski flaster tuge

April 01
08:57 2017

Dušice moje drage, vi ste, ko biva, sad moji haširijasti evladi, te ću vam, arada-sirada, dohaberiti kako sam za dukat prevario mog Karađoz-beg efendiju. I nizašta i zanikad ga neću utrošit’, jer iz njegove je begovske ćese, bilesi, i meni u šeheru najčuvenijem pehlivanu Hrsuzu, bilo teže dukat izvadit’ nego li guji jezik iščupat’. ‘Vako sam to, ko biva, zdevero – izvodio je skeč poznati sarajevski glumac, trudeći se da šeretlukom zabavi dječijom publikom krcat autobus “Centrotransa”.

Piše : Šemsudin Gegić (Faktor)

Na vjetrobranskim staklima oba autobusa bio je zalijepljen kartonski natpis “Dječija ambasada “Međaši” – Humanitarni konvoj pod zaštitom UN-a” i u drumskoj vožnji do Splita služio je kao kakva-takva propusnica kroz brojne ček-pointe.

Osim Vedrane i Rokija, dvoje djece koje je u drugom autobusu tokom njegove vožnje pored Nedžarića ubio snajperista, preživjeli su se u Splitu ukrcali u avion “plavih šljemova” i preko Jadrana poletjeli za Rimini u Italiji.

U avionu, kao na nekom maskebalu, sada već brojnija Hrsuzova publika iz oba autobusa, imala je na svojim licima jednoobrazan flaster tuge “made in Sarajevo”. I on je sam bio istog putničkog raspoloženja, kao da se više nikada neće tamo vratiti. Ako bi se nekada čežnja i ostvarila, sve ih je morila briga da više neće zateći živ svoj šeher.

Po dolasku, ljubazni su ih italijanski domaćini podijelili u dvije grupe. Jedne su ostavili u Riminiju, blizu parka imena čuvenog filmskog režisera Felinija koji se rodio u tom prekrasnom gradiću na moru, a djecu iz glumčevog autobusa su smjestili u Centar Mamma Rita u Monzi, tamo gdje se za VN Italije održavaju trke “Formule 1”.

Glumac uvijek pripada svojoj publici i Hrsuz se s njima zaputio u Monzu. Kao što flasteri tuge nikako da spadnu s lica četrdesetosmoro djece uzrasta pet do trinaest godina, tako glumac kojeg je publika vascijele bivše zajedničke države do tad znala samo po imenu lika Hrsuz, nije skidao pogled sa Jasenka i Amele, brata i sestre trogodišnje Bibe koja nije zajedno s njima evakuisana iz ratnog Sarajeva.

Sa Hanom B., svojom starateljicom, Biba je ostala u stanu na sedmom spratu zgrade-popularne sarajevske “Šibice” koju su zlotvori s brda, valjda u skladu sa nadimkom, fosfornim mecima prvu u buktinju pretvorili. Kao i cijeli svijet, tako je i glumac Hrsuz, gledao na televiziji direktan prijenos smrti stanara “Šibice”. Televizijske kamere su snimile i događaj kada je Hana svoju ostarjelu majku, malodobnu biološku kćerku i usvojenu trogodišnju Bibu uspjela, kao da su kuglice sarajevskih šibicara, izvaditi iz kutije i smjestiti ih u podrum škole u gradskom naselju Marijin Dvor.

Prolazili su dani i mjeseci u kojima su Dejana, Jasminu, Dalibora, Sanidu, Đenisa, Aidu, Nensi, Alena, Samojla i drugu djecu jednoobrazno obučenu u bijele majice sa bosanskim grbom, bh. vaspitačice vodile u izletnički oblizak reli-piste i trgova na kojima arlekini mame osmijehe i skidaju flaster tuge s njihovih lica, a časne sestre u crkvu na nedjeljnju misu, učeći ih da govore italijanski jezik i mole se Bogu uz priručnu Bibliju koju svaki od njih mora držati ispod jastuka.

Eto, tako je glumac Hrsuz ostao bez svoje publike. Kad se u jedno samotno jutro brijao, primijetio je da ni na njegovom licu više nema flastera tuge. Odluči se na tajni bijeg. I ode, bez pozdrava. Sa glumačkim koferom u ruci i flekom na licu.

Treće godine po dolasku sarajevskih siročića, sestrinska ljubav u Italiju dovede i Bibu. Da zagrli brata Jasenka i sestru Amelu i kaže kako im se pismom javila njihova biloška majka. Ne nađe ih. Tješeći je, starateljica Hana joj je objasnila kako su, ne vjerujući da će njih dvije ikad žive izaći iz Sarajeva, njeni brat i sestra otišli da ljetuju na prelijepom otoku Sardinija. A do tamo bi valjalo preći još dva mora.

Sedmi dan, ne skidajući flaster tuge sa svojih lica, njih dvije su se vratile u šeher koji dugo vremena živi na slamčicu.

Vatromet označi kraj rata i početak nove 1996. godine u domovini siročića. Sa prvom turističko-avanturističkom grupom Italijana, Bibi stigoše i dvije VHS kasete. Prvo je pregledala bratovu video-poruku u kojoj je obavještava kako je usvojen od jedne divne talijanske porodice, da igra nogomet u milanskom klubu, da mu je soba bosanska, da često misli na nju i da je voli, voli, voli…

Svu je nakupljenu nevolju Biba prvo isplakala, a onda, pribravši se, zaustavila video na kadru osmjehnutog brata kada je on poziva da dođe živjeti s njima u Milanu. Umalo nije pišnula od smijeha koji ju je uhvatio kad se približila ekranu televizora i u lice mu rekla:”Šta je Milano za Saraj'vo, vraćaj se pješke ako treba! Igraćeš i za Želju i za Sarajevo”.

Kasetu sestre Amele je dala starateljici Hani da je pregleda. Nije više bilo mjesta u njenoj duši gdje bi se i ta emocija ukrcala. Naprosto bi eksplodirala, a što jes’-jes’ sestra joj je – nije brat. I starija je od njih dvoje. A ništa joj ne bi falilo da ju je onda sačekala u Monzi, pa tek poslije otišla sunčat guzove na moru.

Kad joj je Hana prepričala video poruku, obazrivo izgovorivši za kraj raporta: “mela se pokrstila, ima drugo ime i priča italijanski, a to je, curo, njeno pravo”, Biba se počela valjati po podu, smijati kao luda i vikati: “Pazi šta pričaš, ti ne znaš ni deset riječi italijanskog jezika!.. Joj, opet ću od smjeha pišnuti…”.

Dok je u italijanskim novinama “L'pasageno” gledao dnevne oglase za posao, glumcu Hrsuzu privuče pažnju naslov: “Fatemi rivedere mia figlia!” (“Dopustite mi da vidim svoju kćer!”).

Istog mu se trenutka na lice vrati flaster tuge koji je bio sam od sebe spao. Zar je moguće: mnogi iz njegove dječije publike su protuzakonito dati na usvajanje imućnijim italijanskim porodicama koje su imale humanu nakanu. Jedna od njih je čak prodata za više od sto hiljada eura, iako djevojčica u Sarajevu ima živog biološkog oca koji sad putem Suda traži da mu vrate njegovo dijete!

U antrfileu istog članka je pročitao da sui talijanski usvojitelji bosanske djece, Jasenka H. R. i Amele M. Letizia, sa njima dvoma odletjeli u Sarajevo gdje će oni, zajedno sa sestrom Bibom H., prvo na sarajevskom groblju Vlakovo obići mezar njihove biološke majke, a onda posjetiti Dom u kojemu ih je ona i ostavila.

Nakvašen suzama flaster tuge made in Sarajevo u pola bijela dana i na sred Milana spade sa lica glumca Hrsuza.

Odnekud se začu aplauz.

P.S. U koautorstvu sa kćerkom Eminom i u produkciji Flash production Sarajevo, snimio sam film “Ambasadori uče jezike” koji je osvojio Grand Prix Camera Veritas za najbolji film FF Balfest i selektiran u zvaničnu takmičarsku konkurenciju prestižnih filmskih festivala u San Francisku, Moskvi, Beogradu, Sarajevu…

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *