hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (VI)

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (VI)

Oktobar 14
07:38 2017

U šestom nastavku Dnevnika seobenog lica   poznati bh.  režiser i umjetnik  sa međunarodnim iskustvom i nagradama,  Šemsudin Gegić ,   nam, između ostalog, otkriva da  je pet godina stariji od očevog nišana u Zavidovićima, najavljuje moguću ekološku bombu Hercegovine, evocira uspomene na glavnog  junaka drame Radio Horizont,  nastale davne 1987. godine  u KPD-u Foča,  fočansko iskustvo poredi sa napuljskim,  gdje je 30 godina kasnije  režirao  Seobe lica/Migrazione delle Persone.

Shems je da podsjetimo sada već čuveni performans  režirao na sceni Teatro Palazzo Ducale Airola koji se nalazi u kompleksu zgrada poznatog italijanskog Zatvora za maloljetnike. Listajući dalje svoje dnevničke zapise,  Gegić  nam u jednom trenutku otkriva i neke zgode  na koje i nije “baš ponosan”, a propitivanje  privodi kraju  zaključkom da  naša aktuelna vlast sve slabije vidi i razaznaje šta joj njen narod poručuje . Sami kraj šestog izdanja Dnevnika posvećuje preminulom  prijatelju,  poznatom  bh.  novinaru i književniku Isnamu Taljiću.

Subota, 30. septembra 17.

Dolinsko groblje u Zavidovićima:

OVDE L.
GEGIĆ RAMAGA
R. 1910. G.
U. 24-III-1957. G.
DIŽE SPOMEN
GEGIĆ MUNIRA

Pet godina stariji od očevog nišana!

Nedjelja, 1. Oktobra 17.

Pročitah vijest da zbog smanjenog nivoa slatkih voda sliva Neretve, more dublje prodire u njenu unutrašnjost i dolazi do zaslanjenja voda. Plodna Kalifornija, kako nazivaju deltu Neretve, mogla bi od izuzetno plodnog područja postati slana pustinja- Sahara, jer se morska voda širi i natopnim kanalima odakle ovdašnje stanovništvo natapa zemlju.

“Već se suši kukuruz, a ukoliko se nastavi morska invazija počeće se sušiti mandarine i drugi zasadi. Neretva je već sada slana do BiH! Voda iz mora ulazi u Neretvu i već je došla do Čapljine, što uzrokuje promjenu klime, mentalna oboljenja lokalnog stanovništva zbog potpune promjene prirodne slike i druge opasnosti po ljudsko zdravlje, nestanak dijelova ribljeg fonda, ptičijih vrsta, biljnog raslinja, nestanak šumske divljači, uništenje prirodnog lanca ishrane, uništavanje poljoprivrednih dobara i uništavanje turističkih dobara”, kaže struka.

A kako je, kroz stoljeća, bila kočoperna ta delta Neretve, moglo se vidjeti u igranom filmu Prkosna delta, scenaristice i redateljice Vesne Ljubić, snimljenom u Jugoslaviji 1980. godine.

Radnja filma Prkosna delta se događa krajem 18. stoljeća, a smještena je u jedno siromašno  hercegovačko selo na delti Neretve koje je pogođeno čestim poplavama i stalnim pohodima raznih vojski.

Jedna žena-mještanka je ubjeđena da se problem poplava može riješiti probijanjem tunela koji bi višak vode odvodio u more, jer vojske i poplave razaraju tradiciju varošice i cijele zemlje.

Dok sebe zamišljam kako se od naše kuće u mostarskom Kavgina sokaku u pedeset koraka spuštam na morsku plažu starog/morskog imena Luka, mislim na filmskog vizionara Vesnu Ljubić, dugogodišnju urednicu i autoricu u RTV SA/BIH/FBIH i moju dragu prijateljicu kojoj dugujem uredništvo prvim mojim radio-dramama i neizmjernu zahvalnost što mi je nesebično otvorila vrata medijske skalamerije u kojoj smo tri decenije uspješno sarađivali, pomagali se i bodrili jedno drugo. Vesna!

Radio kao medij je bio njena prva ljubav kojom je i mene “zarazila”, pa se nadam da će pročitati šta za ovaj Dnevnički dan javlja moj Radio.

Radio javlja; U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Famoznim megaprojektom «Elektroprivrede (bh. entiteta) RS» pod nazivom «Gornji horizont» planirano je da se višekilometarskim gigantskim cijevima izvrši prevođenje voda iz sliva Neretve u sliv rijeke Trebišnice kako bi napojili Bilećko jezero i još izgradili tri hidroelektrane za proizvodnju električne energije koju bi prodavao srbijanski biznismen Vuk Hamović, sin Titovog generala Rade Hamovića.

A tako bi i Hercegovina napokon dobila svoju Ekološku bombu.

Ponedjeljak, 2. Oktobra 17.

1987 godina.

Stajao sam za šankom pozorišne kafane vitkovićkog Pozorišta. Sve je bilo na svom mjestu kao i prije tri mjeseca kada sam u predvečerje martovskog dana koji je najavljivao bajno proljeće u ovaj prijatan kafanski ambijent svratio na piće sa ekipom RTV Sarajevo:

Ljepuškasta Jela za šankom, boce pića na ustakljenim policama iza njenih leđa, mahmurni glumac Osman, prvak međurepubličke amaterske scene, moj iznimno duhoviti prijatelj Đera koji je bio nogometni talenat, ali mu pluća nisu izdržala noćne terevenke i zbog njih kaznene krugove oko igrališta FK Azot tokom jutarnjeg treninga, nekoliko zgodnih i lijepih djevojaka i mladića iz KUD-a Slaviša Vajner Čiča koji ispijaju čaj od žare, na dim i alkohol mirisne prozorske zavjese sa volanima, a na šanku crni fiksni telefon lokalnog broja 21-22 koji je povezan sa telefonskom centralom smještenom u Upravnoj zgradi Fabrike azotnih jedinjenja za kojom radi slijepi Bego, moj prijatelj koji je sluhom bolje vidio i prepoznavao ljude od svih nas sa modrim podočnjacima ispod zjenica koje vide.

U pozorišnoj molitvenoj kući su i dva uniformisana milicionera koji redovno svrate zbog šankerice Jele, zauzmu sto u ćošku, skinu šapke, znojavim dlanovima zaližu kosu, opljunu kažiprste i isprave obrve, osluškuju i osmatraju, došaptavaju se.  

Svako za sebe šuti svoju muku, samo se sa džuboksa čuje Čola i Ti si mi u krvi, balada sa njegove posljednje ploče koju je snimio u Beogradu 1985.  Za tu kompoziciju sam ja ubacio tri novčića u džuboks, a inače, nepisano pravilo je bilo da kad prvi put u jednom danu uđeš u pozorišnu kafanu, prije nego naručiš piće, dužan si pustiti bar jednu kompoziciju da bi se kasnije, od ubačenih novčića, kupovale nove ploče kojima bi zamijenili one manje slušane u džuboksu, najčešće folk koji je plavio Jugoslaviju od Vardara pa do Triglava.    

Tada, prije tri mjeseca, dežurna milicionerska patrola iz ćoška kafane, mlađi Uzeir i stariji pozornik Stevo, legitimisali su članove moje rtv-ekipe. Kao da su znali da idemo na višednevno snimanje drame u muško, žensko i odjeljenje maloljetničke delikvencije Kazneno-popravnog doma Foča. Možda im je i dojavljeno, ali nas to nije brinulo jer sam ja u torbici imao Dozvolu za snimanje dobijenu od Saveznog Sekretarijata za pravosuđe i upravu SFRJ-e, izdatu u Beogradu.  

Namjestilo se samo od sebe (!?) da su i to jutro, tri mjeseca nakon snimanja drame u KPD-u Foča, u patrolnoj smjeni i za stolom u ćošku pozorišne kafane, uz stalnu postavu kafanskih pozorištaraca bili i onaj isti tandem milicionera Uzeir-Stevo.  

Nalakćen na šank kao u vrijeme dok sam umjesto vode pio alkohol, ispijao sam treću duplu kafu, gledao u crni telefonski aparat i čekao da zazvoni.

Tog junskog jutra 1987. godine, kroz zatvorsku kapiju, a nakon 11 godina odležane robije, trebao je u slobodu zakoračiti Sejo Ž., glavni junak drame Radio Horizont: Mantijaši koju smo prije tri mjeseca snimili u KPD-u Foča.

Po našem dogovoru, Sejo Ž. me je trebao po izlasku na čist zrak nazvati iz mjesne Pošte kako bih ga sačekao u vitkovićkoj pozorišnoj kafani jer mi želi nešto dati i od mene preuzeti snimku drame koja je već bila emitirana i na cijelom jugoslavenskom prostoru izazvala odlične reakcije kao jedna od prvih, ako ne i prva snimljena autentična radio-drama sa osuđenicima koji su svoje kazne izdržavali u zloglasnom fočanskom zatvoru. I u njemu pisali poeziju, svirali i pjevali.

Iako sam, iz sigurnosnih razloga, jedini ja iz ekipe sve dane snimanja danonoćno boravio sa osuđenicima u zatvoru (drugi članovi ekipe su noći provodili u fočanskom hotelu Zelengora) a najviše sa osuđenikom Sejom Ž. s kojim sam dijelio sve (sobu-ćeliju, hranu, čitaonicu, cigarete, knjige, stolarsku radionicu…), nismo stigli jedan-drugom sve zanimljivo ispričati. Ono glavno što mi nije tada rekao je motiv zbog kojeg je počinio teško kazneno djelo. Mogao sam to sve pronaći u njegovom zatvorskom dosijeu kojemu sam imao pristup u Upravi KPD-a, ali nisam jer sam to želio čuti od njega lično.

  • Čućeš na slobodi u kojoj se, doduše, smije i slagati, govorio je tada moj zatvorski drug.

Telefon i džuboks šute, ja nervozan, a Sejo Ž. negdje troši svoje prve slobodarske sate. I ne zove, po dogovoru.

Oko podneva se otvoriše rezbarena vrata pozorišne kafane. Milicioneri staviše kape na glave i zategnuše opasače sa pištoljima kao da su bili u sačekuši. Umjesto u pravcu vrata, pogledao sam u osmjehnuto lice naše drugarice šankerke Jele.

  • Uđi, ljepotice, popij jedno sokče od tete Jele. Evo ti tate, trijezan, duša draga.

Kao po komandi sam se okrenuo za Jelinim pogledom i ugledao nikog drugog do svoju desetogodišnju kćerku Eminu kako, noseći u svojim ručicama neki predmet A3 formata fino upakovan u kao komunizam crven krep-papir, pozdravljajući prisutne, ide prema šanku i meni.

  • Nosim ti poklon, dužan si mi bakšiš. – rekla je s pola kafane.

Sjela je na barsku stolicu do mene. Dok je ona ispijala sok i čavrljala sa Jelom, ja sam od slutnje nervozan raspakovao poklon i pogled mi se zakovao na intarziji koja je prikazivala mladu majku koja doji novorođenče držeći ga u svom naručju. Prethodno istražujući za snimanje doku-filma po snimljenom fičeru saznao sam da je to najčešći slikarski motiv kod osuđenika koji su počinili najteže krivično djelo-ubistvo drage žene.

Pa, evo, isti motiv i kod Seje Ž. koji je izašao na slobodu, a da mi se po dogovoru nije javio.

  • Rekao je da ti je to poklon od njega za uspomenu na dane kada ste bili u zatvoru. Nakon što me je pomilovao po kosi, uzeo je sa tvog radnog stola ručni sat, onaj što smo ti ga mama i ja kupile za rođendan, i brzo izašao iz stana. Je li, što ti njemu nisi poklonio nešto drugo, bože-bože, tata, baš te nekad nikako ne razumijem! – govorila je moja djevojčica.

Sa obje ruke sam iznad svoje glave podigao umjetnički rad ukrašen umetanjem parčića drveta u raznim bojama. Bio sam sretan. Pokretni kafanski inventar kako su revnosni građani radničkog naselja Vitkovići kod Goražda nazivali pozorištarce, su se pridigli i divili se poklon-intarziji. Kao da sa scene govori monolog, prvak Osman je naglas pročitao posvetu ugraviranu na dnu umjetničkog djela u drvetu: «Za uspomenu Šemsudinu Gegiću, reditelju, u znak sećanja na snimanje…».

Nazdravili smo slobodi Seje Ž. Svi zajedno.

Nedostajao je milicionerski tandem koji je u žurbi napustio mjesto događanja i krenuo, siguran sam, za Sejom Ž. koji je, opet sam siguran, znao da su zbog tabu-tema koje snimam milicioneri uvijek u mojoj blizini i nije me htio izložiti dodatnoj neugodnosti.

Iz džepa sam izvadio audio-kasetu sa dokumentarnom radio-dramom Mantijaši koju sam mu želio pokloniti i zamolio Jelu da je stavi u kasetofon.

Iz zvučnika se začuo glas osuđenika Seje Ž. :» Mi smo orkestar Horizont, sastavljen od osuđenika Kazneno-popravnog doma Foča… Foča, to je život moj…Foča…Foča…».

Radio javlja; U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Po uzoru na ratne, i postratni osuđenici teško ili nikako da propjevaju. A i svirati znaju samo…

Utorak,  10. oktobra 17.

30 godina poslije događaja opisanog za ponedjeljak Dnevnika seobenog lica, poput kazaljki sata što uporno opisuju kružnice naših života, zavrti se sjećanje i uspostavi se puni dramski luk za period 1987-2017. godina.

Danas se, u ovaj oktobarski dan, navršilo tri puna mjeseca od izuzetno uspjele premijere performansa Seobe lica/Migrazione delle Persone koju sam po životnoj priči Mishe Lončarevića režirao na sceni Teatro Palazzo Ducale Airola kod Napulja koji se nalazi u kompleksu zgrada poznatog italijanskog Zatvora za maloljetnike.

Ono što je bukvalno te junske noći diglo publiku i predstavnike medija na noge bilo je moje rediteljsko uvođenje u predstavu, uz Miša i Snežanu, i Luigia Abbatea, osuđenika na izdržavanju kazne u tom mjesnom zatvoru koji je tih dana postao punoljetan. I tu u zatvoru čekao ponovno suđenje u nadi da će tada biti oslobođen.

Dok sam ga pripremao za nastup u našoj predstavi Luigi me je zamolio za dvije stvari: da uz njega učestvuju po jedan Talijan, Srbin, Rumun i Marokanac, svi na izdražavanju kazne i njegovi drugovi iz zajedničke ćelije, i da mu dam broj mog mobilnog telefona kako bi me, kada za tri mjeseca izađe na slobodu, mogao nazvati i u znak zahvalnosti što sam ga uključio u našu predstavu dati neku sitnicu kao znak pažnje koja će mi biti uspomena na njega. Dao sam mu broj telefona, bez da ima ikakvih obaveza prema meni.

Dok je to govorio, često je pogledavao u pravcu uokvirene fotografije policijske inspektorice koju su prije godinu dana ubili pobunjeni maloljetni osuđenici. Više puta bi se, nakon što izgovori molitvu, prekrižio gledajući direktno u fotografiju koja je visila okačena na kuli scenskog portala.

Osuđenik, glumac-naturščik Luigi Abbate je bio u grupi od tri maloljetnika koji su u Napulju opljačkali draguljarnicu iz koje su odnijeli plijen u vrijednosti od cca milion eura.

  • Bilo je u plijenu i satova čuvene marke Rolex čija je cijena premašivala stotine hiljada eura. Vidi, ti nemaš sat na ruci! Moramo se obavezno vidjeti kada izađem na slobodu…  –  smješkajući se, reče Luigi.

Dan je protekao, a da mi se Luigi nije javio. Ako ne bude oslobođen, otići ću mu u posjetu u zatvor Airolu kada s jeseni krenemo na talijansku turneju sa našim performansom Seobe lica/Migrazione delle Persone. Ako, pak, bude na slobodi, javiću se njegovoj majci čiji mi je broj krijući upisao u moj telefon koji kao i svaki android ima prozirni sat. Dovoljno da se vidi kako vrijeme prolazi.

Radio javlja; U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Na jednoj domaćoj TV stanici  se emitira muzička emisija – tzv. SMS želje i pozdravi za one što su u zatvorima na izdržavanju presuđene kazne i njihovi pozdravi onima sa druge strane zida… Svi do jednog odabrani muzički spotovi su isključivo ljubavni.

Srijeda, 11. oktobra 17.

Rahmetli Mirsad Mirso Sijerčić je bio izvrstan muzičar i aranžer, svojevremeno šef Tamburaškog orkestra Muzičke produkcije BHRT-e, talentovan kompozitor i muzički saradnik, moj šura-brat moje supruge Jasne i svastike mi Indire.

Nažalost, prerano su gitara i saz ostali bez njegovih prstiju. Brojni muzičari, a posebno mladi/e pjevači/ce koji su tek bili zakoračili na put opijuma koji se zove novokomponovana narodna muzika, njegovom su smrću izgubili stručnu potporu i prijatelja. Brojne kafane, svadbe, elitni restorani, igranke i koncertni podijumi su, ostavši bez milozvuka s njegovih muzičkih instrumenata, nakratko zanijemili.

Mirsov lik i njegovo muzičko stvaralaštvo protkano sevdahom i sevdalinkom su, srećom, ostali arhivirani u audio i video zapisima, a o njegovoj duhovitosti i dan-danas među muzičarima kruže Mirsove anegdote koje s oduševljenjem javno u raji “podgrijava” poznati sarajevski tekstopisac pjesama Fahrudin Pecikoza, čuveni Peca.

Na snimanju i realizaciji nekoliko mojih autorskih pozorišnih i filmskih projekata, Mirso je bio muzički saradnik, kompozitor i izvođač-instrumentalista. Iako se prevashodno bavio narodnom i etno muzikom, uvijek je bio na visini zadatka kada je u pitanju bila i tzv. ozbiljna muzika. Bio je samouko visokoobrazovani muzičar.

Kada sam se tokom ovog ljeta u sarajevskom studio-restoranu Flash Production sreo sa Pecom i Zlatanom Fazlićem Fazlom, ispričao sam im anegdotu vezanu za Mirsa i mene, a koju oni do tada nisu bili čuli:

Negdje pred sami rat, pritisnuo Mirsa jedan novopridošli mladi pjevač da mu pomogne i on snimi ploču singlicu, po dvije pjesme na A i B strani, što znači da mu Mirso sve obezbjedi: tekstopisca, kompozitora, muzičare, studio… Sve pjevač plaća u kešu.

Sve Mirso uhasulio kako muzička produkcija zapovijeda, samo mu za četvrtu pjesmu za koju ima komponovanu melodiju, nedostaje tekst. I sjeo Mirso meni za vrat da mu taj tekst napišem, iako je dobro znao da ja pišem sve osim tekstova za komponovane narodne pjesme.

  • Čuj, Mirso, jedan je i neprevaziđen tekstopisac bio naš prijatelj čuveni Rade Jovanović, pa kada bih ti ja napisao taj tekst, Rade bi se “mrtav u grobu okrenuo”. – rekoh mu.
  • Ma, pomagaj, što si takav?!. Kad znaš pisati onako ozbiljne drame i scenarija, znaš napisati dvije strofe i refren koji se rimuju. Daću ti za tekst para kao da si naš Rade, a da te iz tvoje branše ne bi zbog toga prozivali, evo, ja ću se potpisati i kao autor teksta, muzike i aranžmana. Hajde, zete moj, zatvori se u moju muzičku sobu, a ja ću ti donositi kafe sve dok ne napišeš pjesmu.

Prošlo nekoliko mjeseci od tada, ja već i zboravio na taj moj “izlet u nepoznato”. Na parkingu kod RTV Doma sjedamo u Mirsov automobil i vozimo se na Vrelo Bosne da pijemo kafu.

Bijaše lijep majski dan 1990. godine. Mirso u radio-kasetofon ubaci kasetu, odvrnu zvuk “do daske” i ponosno reče:

  • Čuj sad kako ovo dobro zvuči, moj zete režiseru!..

Samo se sjećam refrena kojeg je pjevao muški vokal:

“Niz našu prugu u nedogled dugu, brojali smo pragove i dane/   Kod signala zagrljeni stali, želje su se naše zabrojale…”./

  • Ko je potpisan na ploči kao autor teksta? – pitam dok do pupka uvlačim dim cigarete.
  • Onaj ko je i napisao, svi kažu, ovako dobar tekst. Znači, ti. Ne misliš, valjda, da bih ja rođenog zeta izradio! Častiš me, kad nam preuzmem honorar.

Sreća Božija, pa je ubrzo počeo rat…

Radio javlja; U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Usljed nedostatka novca, BH. Javni RTV Servis je najpoznatiji i najreprezentativniji Festival narodne muzike Ilidža prepustio komercijalnoj Televiziji, tj. kao i mnogo toga drugog i Festival je prešao u ruke (novčanik) privatnika!

Četvrtak, 12. oktobra 17.

  • Počela mi dolaziti djeca. – reče Majka.

Svi koji su je mogli čuti, samo šute.

  • I nimalo mi nije drago. – nastavi nakon duboka uzdaha.

Niko i ne gleda na Majku.

  • Ranije, dok smo živjeli gore na Hridu, vraćali su nam život svojim dolaskom vikendima. Radovali nas k'o ukrštenicu kad popuniš. Nakon što im Otac ode i zastalno se preseli daleko od nas, mjesec-dva poslije, za utjehu, čini mi se, više meni nego njima, učestali dolaskom i radnim danima. Čak zdjecom na leđima,  ja l’ u stomacima. Onda prvo utanjiše zdolascima, razrijediše ukrštenicu, samo bi zvrnd'o telefon što mi ostade iza oca im. Pa opet, radovali su me.

K'o jato ptica od nje prhnuše oni što je nisu ni slušali ni gledali.

  • Kad je tako, u jedno jutro što je ličilo na ono kad im ode Otac, a da se nisam baš puno ni pitala, krenuh i ja za njim. K'o i on-Otac im, ni sama, ništa u rukama a ni na sebi, ne ponesoh. Nek’ sve ostane njima. Djeci našoj.

Oko Majke, sad samo titraju sjenke onih što su ranije prhnuli.

  • Otkako sam ovdje-kod Oca im, a ima tome vječnost, mnogo sam ih se uželjela, naše Djece. A svaki tren se molila da ih što duže ne ugledam na dolasku ovamo nama.

Najteže su suze koje ne možeš obrisati.

  • Onda, ne znam tačno kad, prva mi dođe Nur. Brižnica i radilica moja. Nije nam bila najstarije dijete, ali eto, prva se spusti do Oca i Majke. Jesam je se bila uželjela, al’ mi nije bilo drago kad je ugledah. Napadoh je: što si žurila, mogla si, vala,  još trpit’ da ne kreneš na put. Sad će i drugi, gluho bilo, za tobom. A sve je od čežnje stišćem uz grudi i…

Od duboka uzdaha prhnu i Majka. Tamo među druge sjenke.

  • Onda, čini mi se ukratko iza Nur, samo onako kako on zna, u neko doba, zakuca naš prvijenac, moj Abd-rob Božiji i Petokrakin, u isti mah.

Najviše se pluća napnu od krika koje mu je tijesno grlo da kroz njeg izleti. E takva su pluća Majke. Ne od sušice koju je gore na Hridu prebolovala, već od krika.

  • A vala, i Otac im. Dok smo zajedno Hrid obrađivali, nijedan mu se busen ili kamen nije smio usprotivit’. Vidi sad, otkako su Djeca opet počela dolaziti i s nama zavijeka ostajat’, duša mu mekša od svih ovih sjenki oko nas. I nemir mu je neki nosi. Neka ga, znam, i njemu nije drago što je onih još petero živih naše Djece zajedno na tabutima spustilo Nur i Abd ovdje uz nas. I sve bježi od otvora kroz koji duše ulaze ovamo gdje smo nas dvoje. Da ne bi ugled'o neko od naše Djece na koga je red u čekanju…

Jedna usta izgovoriše, a jeke glasa koju samo odabrani mogu čuti, nebrojeno.

A ja, koji sam zakratko usnio na avlijskoj sofi, sad bih se budan smio u sve moje mrtve zakleti da sam ovo i čuo i vidio.

Radio javlja; U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Evidentan je nedostatak štamparskog materijala za smrtovnice/čitulje, pasoše/passport, stručne, školske i kvalitetne knjige relevantnih pisaca, a zbog toga što se na protestnim transparentima od x-kvalitete papira štampaju sve veća slova, domaća ih Vlast sve slabije vidi i razaznaje šta joj njen narod poručuje.

petak, 13. oktobra 17.

Memento Isnam Taljić (1954-2017)

Nas dva smo se upoznali prije tri i po decenije na jednom Festivalu Amaterskih pozorišta Bosne i Hercegovine. Od tada smo redovno počeli čitati:ja njegove izvrsne novinske reportaže, priče i intervjue koje je znalački pisao, vodio i objavljivao u Oslobođenju, a on čitao moje dramske tekstove i gledao pozorišne predstave nastale na njima, kritički se osvrtao na moje radio i televizijske fičere i dokumentarce.

Onda su nam se putevi razišli, svako za svojom sudbinom. Pratili smo i dalje jedan drugog posredstvom printanih i elektronskih medija, a u posljednje vrijeme i preko društvenih mreža. Ne prestajući da se uzajamno poštujemo i podržavamo.

Zadnji put smo se sreli u maju ove godine na otvaranju sarajevskog Centra za kulturu Dobrinja. U općoj gužvi sam ga pozdravio, ali me nije odmah prepoznao. Kada su mu kazali da sam to ja uistinu, prišao mi je i čvrsto me zagrlio.

Trajao je dugo, ne znajući tad da je i zadnji, taj prijateljski zagrljaj sa bh. Ljudinom i gromadom od novinara i književnika Isnamom Taljićem,  Časnim Čovjekom i Stvaraocem koji se sam sklonio sa ove njegove i naše bosanskohercegovačke vjetrometine.

Lahka ti bila ova bosanska zemlja i odmori dušu u džennetskoj bašči, prijatelju Isname!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *