hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (V)

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (V)

Septembar 24
07:01 2017

Očito žalostan zbog odlaska ljeta a raznježen dolaskom jeseni i nove godine ,  naš Šemsudin Gegić Shems se, okružen ovoljetnom izdvojenom  literaturom , u svojoj mostarskoj avliji,  sjetno   prisjeća  glavne junakinje svoga nikad realiziranog dokumentarno -igranog filma  «Žena i Zemlja Bosnawi»,  pukovnika Gadafija,sretnog života u Goraždu te  prvog protesta svoje kćerke Emine,   čijem sinu Denisu , čestitkom za šesti rođendan , posvećuje kraj petog nastavka Dnevnika seobenog lica.

Dnevnik  je čistom peticom dobio ubrzanje i ide dalje, bolje, brže i ljepše.

Subota, 19. avgusta 17.

Tog 11. septembra 1991. godine, po povratku sa razgovora kojeg smo vodili u njenom stanu na br.1 u sarajevskoj ulici Albanska (sadašnja Dolina) u svoj sam rediteljski Dnevnik zapisao:

»Zbivanje odlomaka života, njegove granice i kritične tačke, spontanost i snalaženje u nepredviđenom u dramaturškoj liniji zbivanja (unutarnjoj i vanjskoj) bih inkorporirao scenama i kadrovima snimljenim po njenom scenariju za kratki igrani film «Dvorac od biljura» iz 1981. godine kada je trebao biti snimljen za Sutjeska film i iste godine zabranjen zbog autoričinog «političkog izopćenja koje se ilustruje traganjem autorice za apsolutnim.».

Bilo je to vrijeme u kojemu se, nakon desetodnevnog vojnog sukoba u Sloveniji, rat preselio u Hrvatsku, a vršile političke i vojne pripreme za početak rata u Bosni i Hercegovini.

Uprkos tenzijama, i mi smo na Televiziji Sarajevo vršili posljednje pripreme za snimanje mog autorskog dokumentarno-igranog film «Žena i Zemlja Bosnawi».

Prvi put sam junakinju našeg filma vidio četiri godine prije dok je u zatvorskom Odjelu za žene-osuđenice Kazneno-popravnog doma Foča (lokalitet fočanski Brioni) izdržavala kaznu «zbog nacionalističkog uznemiravanja javnog reda i mira». Prethodno je u poznatom «Sarajevskom procesu» muslimanskim intelektualcima 1983. godine bila osuđena na pet godina zatvora zbog «muslimanskog nacionalizma».

Bila je sama u zatvorskoj ćeliji sa gornjim dijelom tijela u oklopu od gipsa. Nakon što je, protestvujući zbog pritvora i ponašajući se agresivno, štrajkala glađu, Uprava ju je zatvora, kako bi je mogli hraniti i pojiti, stavila u oklop napravljen od gipsa.

Istrajala je u svom protestu. Uz pomoć slovenačkih i evropskih boraca za ljudska prava, nakon 73 dana glađu, je oslobođena i sa nje su «skinuli», kako ga je ona tokom našeg pripremnog razgovora septembra 1991. nazvala, «bijeli hidžab» u kojeg su je tada nasilu «obukli» milicija, zatvorski stražari i bolničari.

Kasnije, nakon tog događaja, a po povratku iz Londona gdje je bila u «dobrovoljnom izgnanstvu», od lokalnih je sarajevskih vlasti 1989. godine zatražila izdavanje novih ličnih dokumenta u kojima bi stajala njena fotografija – u hidžabu crne boje.

Potom objavljuje zbirku pjesma «Nebeska deva» i roman «Katarzični snovi», drži predavanja, učestvuje u međunarodnim simpozijumima i 11. septembra 1991. godine isključivo nama daje pismenu saglasnost da možemo snimiti film po njenoj, u skladu sa tadašnjim sveopćim poimanjem, kontroverznoj biografiji. I njenim ne realiziranim filmskim scenarijima.

Pred samo snimanje je, opet, nestala iz Sarajeva. Razglednicom nam se na Televiziju Sarajevo javila iz Londona u kojeg je, pisala je tada, ovoga puta pobjegla jer su njoj i njenom sinu Amiru, oni koji su samo tri mjeseca nakon toga izvršili agresiju na Sarajevo, prijetili smrću. Što je bila istina.

Nažalost, film sa njom i o njoj nikada nismo snimili. Sad, sve i da hoćemo, ne možemo.

Jučer je, u petak, 18. avgusta, u Sarajevu, u «bijelom hidžabu» (ćefinu, čaršavu) na Ahiret preselila bh. intelektualka i književnica Melika Salihbeg(ović) Bosnawi.

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Nakon što je drug Tito umro u Zagrebu i u Sarajevu je na umoru:Neki mu je naciostrašćeni junoša-bolničar isključio transfuziju koju je, uz saglasnot dežurnog ljekara, priključio pacijentu koji leži na predsjedničkom odru do njega.

Nedjelja, 27. avgusta 17.

Od jutra sam se dao u sređivanje kućne videoteke u kojoj što na video trakama Beta SP, što na VHS kasetama, DVD-u i CD-u su presnimci više od stotinu pedeset mojih autorskih radio i tv priloga, radio i tv drama, tv adaptacija pozorišnih predstava, dokumentarnih i dokumentarno-igranih filmova…

U jednom paketiću na kojemu je moja Jasna (koja je i formirala moju autorsku videoteku) napisala «Djeca-Libija-Gadafi» pronađem upakovana 4 DVD-a sa 4 epizode dokumentarne serije «Povratak poklonjenom vremenu» i 2 DVD- a sa dugometražnim dokumentarno-igranim filmom «Nostalgični satovi» koje sam snimao za FTV-u i Flash Production Sarajevo. Na jednom je verzija filma na bosanskom, a na drugom dvd-u verzija filma, tzv. festivalska, sa engleskim titlom.

Sa dvd-ovima je fotografija snimljena u čuvenom pukovnikovom šatoru na kojoj se Vođa i ja rukujemo i ručni sat švicarske marke JOVIAL iz 1929. godine-poklon libijskog Vođe Muamera el Gadafija kojeg mi je tada, prije 10 godina, poklonio u znak zahvalnosti što sam snimao seriju i film o više od 1000 bh. djece koju je on iz bh. ratnih zona (1992-1994.) humanitarno brodom, o trošku Libije, sklonivši ih od rata, evakuisao na dvije godine u kamp Garabuli kod Tripolija.

Gadafi je tih ratnih godina bh. djecu evakuirao brodom Garnata, a zatim ih, nakon dvije godine boravka u Libiji, istim brodom vratio u domovinu žive i zdrave.

Nakon 15 godina od tada, našoj tv-filmskoj ekipi i 100 djece, sada već odraslih ljudi, koja su tokom rata bila sklonjena u Libiju, stavio je na raspolaganje avion Boeing 747 za let Tripoli-Sarajevo-Tripoli, vozni park sastavljen od dva autobusa, tri kombija, dva luksuzna automobila, a dobili smo i besplatan sedmodnevni pansion u hotelu sa 5 zvjezdica Tripoli.

I svi pride dobili džeparac od po 700 libijskih dinara i ručni sat sa ugraviranim Vođinim likom. (U čast vodi, kazivali su mi ponosni Libijci, napravljen je i sat čije kazaljke pokreće snaga vode.).

Ono na što sam posebno ponosan u seriji i filmu su kadrovi «Osmog svjetskog čuda» – velike Vještačke rijeke koju je ispod pustinje Sahara sagradio Vođa Gadafi dovodeći pitku vodu za žedne Libijce, a koje nam je ustupila Libijska državna televizija. I na kadrove posjeta «oca nacije» izbjegličkoj bh. djeci smještenoj u kampu Garabuli, naravno.

Snimke mojih autorskih projekta ne gledam dok od njihovog premijernog emitiranja (izvođenja) ne prođe bar deset godina (da se ne bih ponavljao), tako da sam do večernjih sati u dahu pregledao 4 epizode serije «Povratak poklonjenom vremenu» i film «Nostalgični satovi».

I bio ponosan. Na sve nas. Na bh. djecu i Vođu Gadafija, posebno.

A kada sam nakon višestanog pregleda snimaka ušao u kupatilo našeg sarajevskog stana da se istuširam, naravno, nije bilo vode.

Sarajevske kantonalne vlasti i njihove produžene menadžerske ruke zavrnuli su slavine obmanjujući javnost da nema dovoljno vode i da je podzemni sistem vodovodnih cijevi otišao u helać (helać je turcizam i znači: šteta, kvar, propast, nesreća, hrsuz, lopov, razbojnik!).

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U izgradnji velike Vještačke rijeke kojom je vodom ispod Sahare Libija dobila pitku vodu, učestvovali su i inžinjeri i radna snaga iz bivše Jugoslavije.

Gradnja je počela 1984. godine, a voda u domovima Libijaca je potekla 1996. godine.

I prije nego će se odlučiti za taj poduhvat, Gadafi je svom idolu Titu predlagao da ispod zemlje i mora sagrade dva cjevovoda:jedan kojim će se Jugoslavija opskrbiti libijskom naftom, a drugi kojim će se Libija dodatno napajati jugoslavenskom vodom, posebno iz BiH-e (delta Neretve) koja je prebogata prirodnim resursima.  

Umro Tito, ubili Gadafija, ratovi, vodni resursi još živi, a vode u tripolijskim i sarajevskim domaćinstvima – neemaaa!!!  

Ponedjeljak, 4. septembra 17.

Moja, izdvojena, ovoljetna literatura:

«Baba je bio poput udovca koji se ponovo ženi, ali ne može da zaboravi svoju mrtvu suprugu. Nedostajala su mu polja šećerne trske kod Džalalabada i vrtovi Pagmana. Nedostajala mu je reka ljudi koja protiče kroz njegovu kuću, nedostajale su mu šetnje kroz vrevu Šor-pazara i pozdravljanje ljudi koji su poznavali njega i njegovog oca, poznavali njegovog dedu, ljude koji su s njim imali zajedničke pretke, čije se prošlost preplitale s njegovom.

Za mene je Amerika bila mesto gde ću zakopati svoje uspomene.

Za Babu, mesto gdje će svoje oplakivati.».  

(Lovac na zmajeve, Haled Hoseini, jedanaesto poglavlje jedanaestog izdanja bestselera br.1 Njujork Tajmsa, Translation Copyright 2008. za srpsko izdanje LAGUNA).

***

«Pričala je moja mati one ratne godine kad su moji roditelji izbjegli, a ja ih dočekao u Zagrebu da im pomognem da produže dalje, u Švedsku.

Ugledao sam ih s leđa, na kolodvoru. Oni mene nisu odmah spazlili, pa sam imao neko vrijeme da suspregnem suze. Pravo da budem slab i na suze nisam imao, to sam morao ostaviti njima.

Izgledali su kao dvije sjene, kao sjenke drugih sjena, izmučeni, uplašeni, nezdrave sive boje. Cijeli prtljag, sva prošlost, cijeli njihov život, i mnogi životi i prošlosti prije njih, stali su u te dvije kese, u one švercerske torbe, bijele, koje su kupovane na pijacama.

Ugledali su me. To nije bio plač, to je bio jecaj, ridanje, kao da su čekali taj trenutak da sav jad iz duša puste na dnevno svjetlo poslije mraka od kojeg su pobjegli.

Otac nije pričao, samo mama:

– Drago dijete, sto puta sam pomislila da te nikad više neću vidjeti. Sine moj… Da znaš šta su radili… Ušli u kuću sa puškama, pa samo tuku… Ne psuju, ne galame, samo tuku…»

(Čuvarkuća, Tarik Đođić, Priča 40, Treće izdanje, Izdavač Buybook-Biblioteka Memorija, Sarajevo/Zagreb, 2017.)

****

Dvije knjige (Hoseinijev roman i Đođićevu zbirku priča) pročitao sam u dva daha i obje doživio kao «omaž malom čovjeku» u njegovom sudaru sa velikim istorijskim mijenama.

Otac i Majka kao moralne vertikale bi da promijene svoju sudbinu, ali oni ostaju u stanju u kojemu su zatečeni samosvojnim autorskim glasom duha vremena kojeg često ratovi seobama prosijavaju.

«Lovac na zmajeve» me odveo negdje gore u iracionalno (nepojavno) a «Čuvarkuća» vratila i posjela na univerzalan bosanski kućni prag kao da je prag i moje rodne kuće, mog djetinjstva, odrastanja, vremena, moje duhovnosti i duhovitosti, Tarikov, a i moj… naš rodni prag zakićen čuvarkućom.

*****

Seobenim licima, onima koji nisu zaboravili i onima koji znaju čitati, srdačna preporuka za čitalačko uživanje.

******

Mene je čitanje knjiga vratilo u vrijeme mog «Ruha»:

« BEGZIJA (Odmakne se od vrata. Ljutito): Ne nose, a mene brige satriješe. Oči ne sklapam. Sastavim li ih, odmah se zetov grad podvuče pod kapke pa mu prepoznajem svaki ćošak, kao da sam ja u njemu curevala.

A nikud nisam makla. Što sam u svom životu vidjela, vidjela sam u bijegu od zla i metka. Sve porušeno i nagorjelo. Bijeli zid i crven krov još mi oči ne vidješe.

I sad, kad bi sve to mogla ugledati, oni ništa ne nose. A ruho valja otpremiti k'o da smo svi živi.

U SOBU UĐU OTAC IBRO I SIN ŠEFKO. PRAZNIH RUKU.».

(Ruho, Šemsudin Gegić, jugoslavenska Književna nagrada Isak Samokovlija, 1984. i italijanska nagrada NapoliDrammaturgiainFestival, 2004. za najbolju dramu na s-h i talijanskom jeziku, Edicija «Ka novoj drami»-antologija jugoslavenske drame, Nova knjiga, Beograd, 1987., «Seobe lica», zbirka drama, Slovo Mostar, 1997.)    

*******

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Prema posljednjim podacima popisa stanovništva i Agencije za statistiku u BiH živi blizu 90.000  (2,83%) nepismenih osoba starijih od 10 godina.

Utvrđeni broj-procenat bh. nepismenosti ne sadrži na desetine hiljada onih koji znaju deklamovati samo svoje političke govore, kao ni onih na stotine hiljada latinično-ćiriličnih domaćina koji na biračkim spiskovima samo znaju pročitati ime svog nacionalnog vođe i označiti ga sa slovom «x» iz engleske latinice.

Ako bi se i oni zbrojali, onda bi procenat nepismenih bh. stanovnika bio tako visok da ga državne Vlasti ne bi ni objavile. Čemu onda prebrojavanje: Samo trošak…

Utorak, 12. septembra 17.

Dan sam proveo u hladovini koju su mi, poput zvončića nadneseni nad mojom glavom, pravili plodovi šipka, loze i smokve. Ovaj sunčani utorak u prekrasnoj avliji naše Sotgia-Gegić kuće u mirnoj mostarskoj Kavginoj na broju 4 (kavga:prepirka, svađa, tuča, boj-turski) šarmirao me je toplinom plavetnog neba, šumom smaragdnozelene Neretve i mirisom zrelih plodova jeseni.

Do naše kuće sagrađene prije skoro sto godina, idući ulicom niz lijevu obalu rijeke iz pravca Narodnog pozorišta, stiže se za svega tristotinjak odraslih muških koraka hoda pored niza mostarskih znamenitosti MC Pavaroti, Šantića parka, kuće Ćorovića, Lučkog mosta i spomenika čuvenoj Emini.

Uprkos prljavštini koju sam usput kroz svoj život pokupio, osjećao sam se čisto poput prvih pupoljaka, cigareta, pahulja, tetovaža, ljubavi…

Uživio sam se u svoj život, uvjeren da nema ništa moćnije i slasnije od konkretnosti.

I bilo bi tako sve dok u nenajavljenu posjetu stvarnosti ne stiže uvijek suprotstavljena apstraktnost-kao zamišljenost u pojmu sjećanja koje bijaše inicirano pogledom na posljednje izdanje stripa BOSONA čije stranice na stoliću rezbarenom u drvetu, samovoljno prevrće blagi povjetarac koji se, kao i lastavice sezonski, u našoj avliji, svakodnevno i ritmički pojavi u isto popodnevno vrijeme. I u sva četiri godišnja doba.

Dogodilo se to kad je Sunce već zaobišlo Hercegovinu i počelo se spuštati tamo dolje u jadransku uvalu gdje Neretva, nakon što k'o hurija mine ispod naše kuće, ulije se u more.

Da nije prolaznosti vremena i života, Sunce bi u ovo vrijeme dana još uvijek bilo nad našim starogradskim naseljem Luka što, kažu, dobi ime po luci u koju su nekada pradavno uplovljavale brodice. Da je ostalo more, nisam siguran da bi mimar Hajrudin, najbolji učenik mimar Sinana, ikada izgradio Stari most i ne bi se kreditom od Srpske pravoslavne banke prije gotovo stotinu godina izgradila i ova, sad naša, kamena kuća u čijoj avliji uživam, dišem i pišem.

Ergo (dakle), nije daleko cestovnih pedesetak kliometara od kuće do mora, a kada još hercegovačka brda zajaše bh. autoput Vc, moći ćemo birati hoćemo li poslat dijete po so u obližnji granap na Tekiji ili nam je bolje trknut i nafatati morske soli.

Trajalo je to moje današnje sjećanje koliko treba vremena da se pješke prođe kroz tunel Ivan koji po slovu «i», onom vezniku što stoji između Bosna i Hercegovina, dobi popularno ime «tunel-i»:

«Godina je 1968., godina droge, seksa, rock n rolla, Praškog proljeća i studentskih nemira, godina antiratnih protesta zbog rata u Vijetnamu i atentata na Martina Luthera Kinga, ml. i Bobbya Kennedyja, avangardnog pozorišta i početka kraja Sovjetskog Saveza…», kako Šezdesetosmu u svojoj knjizi «1968-godina koja je uzdrmala svijet» opisuje američki novinar i književnik Mark Kurlansky.

Ja svoju tankovijastu sedamnaestu godinu života vozim ponoćnim putničkim vozom «Ćiro» na relaciji Ustiprača-Foča-Ustiprača. Vraćam se kući sa popodnevno-večernje nastave u goraždanskoj Srednjoj tehničkoj školi u kojoj sam za pet godina školovanja (ponavljao sam treći razred jer sam, protestujući protiv uniformnih đačkih mantila/ kecelja/kuta od crnog glota, napisao i po zidovima škole izlijepio pjesmu «Crnokošuljaši») uspješno izgradio jedino lijep rukopis i usavršio vještinu tehničkog crtanja.

Ponavljačka je bila, mrazom i ledom okovana i ta istočno-bosanska novembarska noć 1968-e.

Nakon što sam po treći put tokom dana pročitao posljednje izdanje Plavog vjesnika-strip, pop-rok časopisa skrivanog ispod školske klupe, crtam prstom (noktom) po zaleđenom staklu prozora kupea u putničkom vagonu bez parnog grijanja. Kroz figure koje u sfumatu nastaju na zaleđenom staklu prozora, gledam kako, kao u filmskoj duploj ekspoziciji, promiče drinski krajolik.

Sjećam se: inficiran stripom, te sam se noći zakleo da ću se, ako ikada diplomiram (tada je bio diplomski na kraju SŠ-e) baviti filmom (videom).

Sad, dok, obhrvan sjećanjem, u avliji odmaram od «posljedica te zakletve» koja tvori moju bogatu filmografiju, razgonim vjetar sa listova posljednjeg broja strip-revije BOSONA, autora i glavnog urednika Alije Balte, poznatog bh. likovnog umjetnika.

Povratak devetoj umjetnosti (stripu) strip-revijom BOSONA je ujedno i povratak njenog urednika A. Balte (i nas čitaoca sa njim) u šezdesete godine prošlog stoljeća i na vrijeme odrastanja/sazrijevanja uz časopis Plavi vijesnik.

Ime Bosna, zapisao je historičar Muhamed Hadžijahić, prvi se put javlja u obliku  Bosona u 32. poglavlju spisa De administrando imperio Konstantina Porfirogeneta, a strip-revija koji nosi njeno prvotno ime BOSONA zasigurno, kao bh. proizvod, iz broja u broj, postaje lider regionalne strip-produkcije kao što je to bilo 70-80-ih godina prošlog vijeka sa Plavim vjesnikom.

Ova, svojevrsna rekapitulacija kako domaćih i svjetskih klasika devete umjetnosti, tako i revija savremenih/najnovijih ostvarenja iz svijeta stripa svojom kreativnom, tehničkom, grafičkom i crtačkom kvalitetom visokog standarda naprosto se čitaocu lijepi za prste, upija njegov pogled i razvija mu maštu.

Čitajući strip-reviju BOSONA, tokom tog procesa pokrećemo njene sličice-statične kadrove i udahnjujući «život» znanim i neznanim likovima, posuđujući im zvuk i muziku koju istovremeno slušamo, mi stvaramo čaroliju zvanu kolorna ili crno-bijela slikovnica/film-posebno pakovanje/projekcija za svakoga ponaosob. A za to vrijeme, kao u pravom kinu, (ne)možete i nekog srcu dragog držati za ruku.  

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: BH. duhovitost nema granica. Čuo Mostarac da Blagajac ima i prodaje kvalitetan pčelinji med i ode do njega kući mu. Zatekne ga kako obavlja molitvu sa ispruženim prstima ruku  podignutih u visini ramena. Ne čekajući da Blagajac završi molitvu, upita ga Mostarac ima li meda na prodaju. Blagajac, ne smijući prekinuti molitvu, podigne prst palac uvis što je znak za potvrdan odgovor. A pošto ti je tegla od kilogram, zapitkuje Mostarac. Blagajac, ne spuštajući ruke sa visine ramena, dva-tri puta zatvori i otvori šake na obje ruke što je znak koliko prstiju toliko maraka. – Deset KM-ova, čudi se Mostarac. More l’ za pet? – pita. Blagajac, i dalje držeći otvorene šake ispruženih prstiju, pokaže Mostarcu oba srednja prsta, mahne mu njima dva-tri puta i nastavi molitvu kao da se ništa nije desilo.

U mnogim kulturama, posebno u Evropi, podignut srednjak iz dlana prema gore je uvreda za osobe kojima je pokazan i ako je to učinjeno javno počinitelju/ici se izdaje prekršajni nalog zbog drskog ponašanja. Osim u Hercegovini.

Srijeda/četvrtak, 2o/21. septembra 17. (1. Muharrema 1439.)

20. septembra, sa akšamom je nastupila Nova 1439. hidžretska godina. Prvi dan NG-e je sutra, 21. septembra 2017., tj. 1, Muharrema 1439. godine.

Tako je zapisano: noću se dočekuje i noć uvijek najavljuje prvi dan Nove godine. Po svim kalendarima, valjda.

– Hidžra znači seoba Muhameda a.s. i njegovih prijatelja, ashaba, iz Meke u Medinu 622. godine i predstavlja veličanstven događaj u muslimanskoj historiji. Hidžra je bila iznimno težak, bolan i rizičan poduhvat jer je od male vjerske grupe predvođene Poslanikom Muhamedom a.s. zatraženo da napuste svoje domove i prihvate pomoć i zaštitu stanovnika Medine. Zbog te velike žrtve Kur'an svim muhadžerima i ensarijama (pomagačima) garantuje džennetsku nagradu – objavila je Islamska zajednica BiH-e.

U svim džamijama i mesdžidima Islamske zajednice u BiH i dijaspori Nova hidžretska godina će se obilježiti na primjeran tradicionalan način.

Ove novogodišnje noći sam u Mostaru, unjihan između ezana koji dopiru sa lučke i donjemahalske džamije. Kroz prozor gledam u nebo i čini mi se da je vatromet zvijezdama okitio nebo kako bi ovovremeni seobeni narod-Rohinja muslimani iz Mianmara imali kakvu-takvu svjetlost dok, zbog krvoločnih napada mianmarske vojske i budističkih naoružanih skupina na njih, bježe u Bangladeš.

Neljudi su se tako osilili da su umislili kako mogu ugasiti i Svjetlost Božiju!

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Kada bi Alferd Nobel znao kome se sve dodijelila najveća svjetska Nagrada koja nosi njegovo ime (posebno ona za mir) i mogao to uraditi, vjerujem da bi ispod stola članova Nobelovih komiteta koji  donose odluke o imenima godišnjih dobitnika aktivirao dinamit kojeg je sam izmislio.

Što rekao Luda pjesnika Petefi Šandora: «Nek se stvori sve u prah, da se osvetim ja!».  

Petak, 22. septembra 17.

Krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća sam sa porodicom živio u radničkom naselju Vitkovići kod Goražda. Jedna ulica Omladinskih radnih brigada je imala sve:trospratne zgrade u kojima su stanovali žitelji Vitkovića različitih nacionalnosti i profesija, Dom kulture sa Amaterskim pozorištem, kompleks otvorenih bazena koji su se toplom vodom punili iz Azotare, školu, sportske terene, obdanište, park, poštu, trgovine, fontanu, gradsku sat-kulu, trg sa autobuskom stanicom i trafikom…

E, u tu trafiku, dok bih ja, osamljen u svom radnom kutku našeg jednosobnog stana, pisao seminarske radove i priče, pušeći jednu za drugom na ćibuk od ćilibara cigarete- nišku Moravu bez filtera, tih godina s početka osamdesetih je po dnevnu i sedmičnu štampu svakog jutra išla Jasminina i moja kćerka-naša petogodišnja mezimica Emina.

Kad joj majka ode na posao, Emina, nakon što mene zaključa u stanu, oko vrata objesi lančić sa ključem, svrati po drugarice i onda zajedno, šetnjom, idu do trafike po novine-njihovo jutarnje izdanje.

Jednog septembarskog prijepodneva, nešto ranije sam prekinuo pisanje i zvonjavu valjka pisaće mašine te krenuo da sa kuhinjskog stola uzmem jutarnju štampu koju bi mi tu, po povratku iz trafike, nečujno ostavljao moj privatni kolporter-kći Emina. (Ta usluga me svakog petka koštala tri dinara za tri sladoleda, ili tri karte za dječiji bazen, ili tri soka ispred kino-sale (ovisno od godišnjeg doba) za Eminu i njene drugarice Lejlu i Ljilju.).

Na stolu nije bilo jutarnje štampe:Oslobođenja, Politike i Danas-a.

Kako su vrata bila zaključana, otvorio sam prozor i ugledao tri princeze koje su se igrale u malom parku ispred zgrade.

– Sine Emina, šta je sa novinama?..- doviknuo sam.

Ubrzo je odozdo ispaljena plamteća strijela:

– Prestani me zvati sinom, ja sam ti kćerka. Ako hoćeš sina, tati, ti ga rodi sebi.

Kao da su me iznenada koljena izdala, splastio sam se na stolicu. Kroz otvoren prozor, odozdo iz parka, njih tri su mi horski doviknule: – Novine iz Beograda još uvijek nisu stigle, tata dragi!..

Krajem osamdesetih, kada smo se preselili u Sarajevo, sjetivši se tog prvog Emininog protesta, opet u mjesecu septembru, pecnuo sam je u njen pubertet:

«Slušaj, sine Emina, prestani iz ormara krijući uzimati i oblačiti moje košulje, džempere i sakoe… Kad sebi, brate, nađeš svog muškarca, uzimaj i navlači na sebe i njegove gaće, nemam ništa protiv…

Ignorisala je moju pritužbu i na polasku u školu, izustila:»Kakav si to ti otac, zar ne vidiš da se žurim u Prvu. (Tako su đaci-odlikaši tepali svojoj sarajevskoj Prvoj gimnaziji.).

Početkom druge dekade 21. stoljeća, opet u septembru, tačnije 22. Septembra 2011. godine, sa tv-ekipom FTV-e sam na obroncima Romanije snimao scene mog filmsko-televizijskog omnibusa Titovaža, kad mi, negdje oko 4 sata popodne zazvoni mobitel.

– Evo, samo što sam u milanskom porodilištu rodila sina, pa, rekoh, da ti javim… – šapuće mi telefonski u uho moja draga, pametna i talentovana kćerka Emina.

Danas, 22. Septembra 2017. godine, naš unuk Denis, po ocu Simonu sardo prezimena Sotgia, slavi svoj 6. rođendan. Prvi put da zbog poslovnih obaveza njegovi nana i dede ne prisustvuju rođendanskom slavlju u Milanu.

Poklon ćemo mu dati kada se uskoro vidimo, a danas mu šaljem čestitku:

Otkako si nam se rodio:  

ne znam više poeziju pisat’    

nit’ stihove zalijevati vinom

Jednim krilom letjeti i disat’        

a nit’ kćerku dozivati sinom…

Sretan 6. rođendan mom unuku Denisu Sotgia sa željom da stari kao vino, traje kao poezija i voli kao šta ja volim njega!

Njegov dede Šemsudin-Sem

Podijeli

2 komentara

  1. Alija Balta
    Alija Balta Septembar 24, 23:32

    Izvanredno, kao i uvijek, hvala velika prijatelju što si nas spomenuo u svom Dnevniku. Lijepu si paralelu napravio s Plavim vjesnikom. Spremamo i mi tebi prijatno iznenađenje u BOSONI.:)

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *