hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić : LIJEPA MOJA SARAJKA

Šemsudin Gegić : LIJEPA MOJA SARAJKA

Decembar 28
17:19 2017

Za izdanje prvog broja u ratu pokrenutog časopisa Žena 21, počašćen sam pozivom glavne i odgovorne urednice Nurdžihane Đozić da napišem uvodnik. I napisao sam, i objavljen je, i prvi put od tada javno govorim (zapisujem) kako sam ja, ustvari, tu Ženu 21-inspiraciju za moj uvodni tekst uživo sreo tek godinu dana poslije (1995.) u novopokrenutom-otvorenom Klubu Žena 21.

Piše :  Šemsudin Gegić

Već na prvu je bilo vidljivo da joj ni rat, a ni životne godine nisu mogle ništa. Visoko obrazovana, njegovana, lijepa, komunikativna, kreativna, sa iskustvom bračno razvedene, poželjna, kći iz mješovitog braka, revnosna bivša članica SKJ, ostvarena kao majka čije se dijete poodavno osamostalilo, poliglota, sva od glave do pete-šik.
Sarajka-žena uvijek zagledana u budućnost, u to nešto što joj dolazi u susret, a koje je spremna dočekati, prihvatiti, odbaciti, nadgraditi… Sve joj paše osim konfliktnih osoba i pomodarki.

Doslovno, bila je epitet kojim je za svog života moja majka častila žensku djecu – Lijepa moja Sarajka!

Ispričala mi je ličnu anegdotu o doživljenom s kraja prve ratne godine, znači, pune dvije godine prije nego će se pojaviti časopis Žena 21:

Veli, pojela se rezerva mirnodopske hrane i popili prirodno spravljeni sokovi iz frižidera i ostava, dušamni zavrnuli vodu, struju, gas, za kupovinu «ispod ruke» potrošena devizna ušteđevina iz predratnog života, rada i djelovanja, prestala za hranu i cigarete razmjena kućnih potrepština koje su ionako svakodnevno sistematski uništavali geleri granata…

Eto ga, valja sad, vazda situiranoj gospođi Sarajki, među ostali svijet i po humanitarnu pomoć.

Onako utegnuta i obuvena u skupu-brendiranu odjecu i obuću pokupovanu pred rat u Italiji, Francuskoj, Austriji, Americi, prvo je otišla u dobrotvorno društvo «Merhamet» i…ništa, vratila se praznih ruku u svoj četverosoban stan u gradskom naselju Marijin dvor.

Onda je otišla u «Caritas», pa u «La Benevolenciju», «Dobrotvor», «Adru»… ni tamo za nju nije bilo pomoći. Svi koji bi došli i stali u red, dobili bi neku pomoć u hrani, a kada bi ona-Žena 21 i rođena šik Sarajka, došla na red, humanitarci bi joj kazali da je, nažalost, magacin prazan od zaliha i da proba dobiti pomoć u nekom drugom humanitarnom društvu.

Zveknu reza i zatvori šubu.

Vraćajući se u stan po ko zna koji put praznih ruku, stomaka i duše, pitala se zašto je toliki baksuz i što baš nju «bije maler»?!. Kao da je kužna, a nije…

Odgovor je dobila od gluhonijeme Đule, njene divne komšinice-izbjeglice iz Višegrada, koja se jednog jutra, prije nego će šik-Sarajka krenuti na još jednu uzaludnu potragu za humanitarnom pomoći, pojavila na njenim vratima.

U rukama je, Đula, imala plastičnu unhcr-kesu koju je po ulasku u hodnik spustila na pod. Prvo je, koristeći se znakovnim jezikom gluhih osoba, svojoj dragoj koni-šik Sarajki, objasnila da se ne ljuti na nju što je ovako rano posjećuje.

Potom ju je, sestrinski, počela da razodjeva skidajući sa njenog već omršavljelog tijela komad po komad skupe odjeće kojom je Žena 21 tokom svojih izlazaka bola oči onima koje je rat osiromašio i obukao u samo jednu od pranja izblijedjelu presvlaku, ako se ne računa maskirna uniforma.

«Vidi je samo kako se bogato nosi, a dolazi po humanitarnu pomoć i tako otkida od usta onima kojima je potrebna!» – komentarisali su humanitarci.
«Ona se garant hrani u vojnim bazama međunarodnih mirovnih snaga, a našom bi humanitarnom crkavicom da dolmi kućne ljubimce!..» – palacali su mahalski jezici.

Đula je na njenom tijelu ostavila samo grudnjak i donji veš za čiju robnu-marku nikad nije ni znala da postoji. Potom je iz unhcr-kese izvadila godinama nošenu suknju dužine do pod koljena, šarenu mušku košulju dugih rukava, pulover okruglog vratnog izreza koji seže do pasa, ženske čarape dokoljenice ušivene na više mjesta i poluduboke ženske cipele od kojih je jedino na lijevoj cipeli opstala ukrasna kopča. I to sve malo većeg konfekcijskog broja.

Dok se šik-Sarajka iz modno napucane odore prerušavala u tipično ratnu-odjeću, Đula joj je, trpajući u unhcr-vreću skupocjenu odjeću koju je skinula sa Žene 21 i gestikulirajući objašnjavala da, čim završi sa presvlačenjem, krene do prvog humanitarnog društva gdje će takva zasigurno dobiti pomoć u hrani. Daće joj i svoju maramu da pokrije viklerisanu kosu.

A, ona, Đula, će njenu brendiranu odjeću odnijeti na jedno mjesto kod jednog čovjeka i tu zamijeniti za sir-fetu, koju konzervu sardina i ako dan bude nafakali – čokoladu s rižom.

Časopis Žena 21 je objavljen u tiražu od 5000 čiji su primjerci besplatno distribuirani «iz ruke u ruku», a zahvaljujući Đulinoj dosjetljivosti, Žena 21-inspiracija mom uvodnom tekstu je, koliko-toliko, sita i napita čitala list koji se fokusirao na izazove sa kojima su se specifično žene suočavale.

Doduše, u šetnji gradom i u društvu bila je sirotinjski dotjerana, ali i prkosno ponosna.
I što je najvažnije, još uvijek živa – Lijepa moja Sarajka!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *