Kliker.info

Izgleda da sam zaista preselio u Hercegovinu! 

Toliko promijenjenih mjesta u ovih šezdeset godina, kao da neprestano od nečega bježiš.

Od čega bježiš?

*Cijeli prošli mjesec, stanovali smo u zgradi koja je nekada bila hotel. Na kraju devetnaestog stoljeća u Stocu, odmah uz rijeku, hotel je podigla žena koja se zvala Sara. Hotelu je dala ime Evropa. U hotelsku baštu su, navodno, često svraćali zanimljivi ljudi iz tog vremena, između ostalih Mustafa Golubić i mladobosnaš Mitrinović. 

A onda, mlada Sara, ako je vjerovati mitskoj gradskoj priči, bila je zaljubljena u Salku koji je živio u kući s druge strane rijeke, a kako interreligijski brakovi nisu imali šansi u to vrijeme, razdvojilo ih je, pa je kasnije, sjećajući se svoje mladosti – Sara preko rijeke sagradila divan kameni most. Do ponoći, mlad zaljubljen svijet sjedi na kamenom zidu mosta i pjevaju pjesme iz osamdesetih, to su pjesme iz moje mladosti, od prije njihovog rođenja. 

Jednom ću se vratiti tome i pažljivije ispričati priču o ovom neobičnom mjestu, a sad samo da kažem da sam u spomenutoj bašti rado sjedio u sunčanim podnevima, ispod loze u kojoj je nad mojom glavom bilo još zrelih bijelih grozdova. Slatko grožđe koje se ovdje zove hafizaluša. Ujutro, uz kafu, stao bih na stolicu da dohvatim grozd za tebe. Bilo je u tim jutrima ljubavi. A sad kad su zapadale kiše, ta jutra kao da su prošla davno, a ne prije manje od mjeseca. 

Kuća je puna povijesti, a ja kad o njoj mislim, pred očima mi se ukažu svijetli grozdovi hafizaluše, kroz koje se sunce lomi.

*Jutros sam u bašti Doma kulture sjedio s mojim lokalnim društvom. Bio je i Alijin unuk. S druge strane rijeke, tako da sada sjedeći u kafani gledamo u nju, Alija je podigao kuću davnih dvadesetih godina prošlog stoljeća. Bio je povratnik iz Amerike. Živio je u Los Angelesu, imao je motel i restoran, a u vrijeme prohibicije trgovao alkoholom koji je sam proizvodio. Bit će da je ta nelegalna trgovina bila razlog da je morao bježati iz zemlje. U Stolac se vratio s ušteđenim novcem i odmah počeo zidati ovu kuću, vratio se vinogradima i počeo radii ono što dobro zna – proizvoditi vino. U mješavini svojih jezika, dešavalo mu se da često u razgovoru ponavlja „all right, all right”, pa su mu odmah dali i nadimak Olrajt. Vlastima u gradu Olrajt je ponudio da asfaltira izlokane ceste, ali ovima je po svemu sudeći neprihvatljivo bilo da jedan čovjek u gradu ima više novca od cijelog grada. Odbili su ga. U zgradi je sazidao vinski podrum. A zemljom i škriljcem, iskopanim dok se kopao prostor za vinske stalaže, dao je da se ispune rupe na gradskim ulciama. Ali, onda su opet ovi iz vlasti negodovali i pitali: „A ko ti je dozvolio da ceste zatrpavaš?“ Olrajt se s razlogom naljutio, zaposlio sve gradske zaprege, pa onda svoju zemlju pokupio s cesti i odvukao negdje van grada. 

Priča je ova, mislim, precizni snimak našega svijeta, naših kulturnih i mentalitetskih osobitosti, a meni je još draga i zbog toga što je američka, pa u njoj kao u ogledalu mogu vidjeti i neku svoju zalutalu sjenu.

*Ovog utorka objavljen je roman „Tišina“ Dona Dellila, pa je New York Times tim povodom publikovao zanimljiv intervju s autorom. Prvo pitanje potaknuto je radoznalošću novinara koji je u onim ranim primjercima knjige štampanim namjenski za kritičare, pročitao scenu u kojoj se spominje covid-19. U konačnoj verziji to je izbačeno. 

Novinar pita: „Zašto?“ 

I autor odgovara: „Ja covid-19 nisam stavio tamo, već neko drugi. Neko drugi je odlučio da rukopis učini više aktuelnim. Ali onda sam ja rekao: Nema razloga za to.“ 

Zamisli! Urednik bez tvog znanja uvali nešto u tvoju knjigu. To je noćna mora. I moraš iznova i iznova pažljivo čitati svoju knjigu, paziti da slučajno neko krišom i bez tvog znanja ne ugradi nešto u tvoj roman.   

*Od jučer je, navodno, obavezno nošenje zaštitnih maski u vanjskom prostoru.

Višak je svjetlosti jutros u Stocu, izišao sam u kratku šetnju, a na licu imam zaštitnu masku. Toliko je svjetlosti da je sve odjednom postalo puno vidljivije. U susret mi dolaze ljudi i gledaju u mene sa zanimanjem. Tek tada obratim pažnju na nešto što je očigledno: jedini sam s maskom, i zbog toga me zagledaju s ovolikim zanimanjem. Znači, ja koji sam sakriven iza maske vidljiviji sam od njih, sad kad svi na mene obraćaju pažnju.

Istog trenutka sjetim se jednog davnog teksta Johna Bergera. U planinama je na jugoistoku Meksika. U njegovom je društvu Subcomandate Marcos. Berger je odlučio da ga nacrta, a vođa Zapatista se tome nije opirao. U tome ima neke začudnosti: slavni je pisac crtao Marcosa pod crnom maskom, iza koje je on u javnosti krio svoj identitet. Berger je dakle portretirao čovjeka čije lice je bilo skriveno. Tog je paradoksa očigledno bio svjestan i Subcomandante koji je objasnio zašto Zapatisti nose maske: 

„Mi pokrivamo svoja lica da bismo sebe učinili vidljivima!“

U ovom našem svijetu sve se polako pretvara u svoju suprotnost.

Crtež Johna Bergera (El Pais)

*Prošloga mjeseca kupio sam auto od prodavca koji se zove Ibrahim. 

Stan mi je prošle sedmice iznajmio čovjek koji se zove Ibrahim. 

A moj hercegovački doktor od danas je Ibrahim. 

Ibrahim je ime moga oca. 

Ne može biti da je bez neke to što su se Ibrahimi ovako, zadnjih mjesec dana, u mome životu poredali. 

Semezdin Mehmedinović (Žurnal.info)