Sedamnaest godina nakon Daytona : Put u sve manje države BIH sve više etničkih begovata…
Piše : Prof.dr. Slavo Kukić
S nesvakidašnjim interesom pratim izricanje presude bivšem hrvatskom premijeru. Kriv je, saopćava predsjednik sudskog vijeća. I, ne trepnuvši, odreza mu deset godina – zbog kriminala, korupcije i djelovanja protiv interesa države na čijem čelu osobno stolovaše. U isto vrijeme me, svako malo, zovu novinari bh. medija. Što mislim, pitaju me, o BiH sedamnaest godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma? Jer, ovih je dana obljetnica događaja kojim je zaustavljeno ratno krvoproliće – najsurovije u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Trudim se strpljivo im odgovarati. No, ne mogu i ne primijetiti da nikom od njih, barem što se dojma tiče, ni na kraj pameti nije pomisao da me zamoli za komparativnu analizu procesa u BiH i Hrvatskoj prethodnih sedamnaest godina. Imamo li se, primjerice, poput naših zapadnih susjeda, realnih izgleda i ovdje nadati progonu kriminala i korupcije? Nekoj, recimo tako, vrsti bh. sanaderizacije? Imamo li, drugim riječima, pravo očekivati da bi, na način sličan Sanaderu, jednog dana mogli završavati i bh. moćnici – a kriminalci i lopovi? Jer, po razini kriminala i korupcije Hrvatska nam ni vode ne može dodati. Tako barem kažu međunarodna mjerenja. Ako je, naime, njima vjerovati, a metodologija praćenja i jednog i drugog je jedinstvena na svim meridijanima, BiH je pri samom svjetskom vrhu – u Evropi da se i ne kaže, tu joj ni približno ravna nema.
Istina, koješta što nas snađe u izravnoj je vezi s onim što nam bogovi serviraše prije sedamnaest ljeta. Pa, ako je tako, možda su novinari u pravu. Priča o sedamnaestoj obljetnici, drugim riječima, dobar je povod da se progovori i o svemu što nam se događa danas – pa i o neosjetljivosti na iste pojave zbog kojih se u tamnicu baca i najmoćnije samo koju stotinu kilometara zapadno od državne nam granice. Tamo gdje su, samo koju godinu prije, kriminal i korupcija cvjetali gotovo istim intenzitetom kao danas ovdje.Prije sedamnaest godina je, da ne duljim, u bazi Wright-Patterson potpisan Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, dokument kojim je zaustavljen rat i ubijanje u ovoj zemlji. Godinama mu je nerijetko pripisivano i povijesno značenje. Iz današnje perspektive, pak, razloga za pretjerane glorifikacije baš i nije bilo. Istina je, doduše, da su Daytonskim sporazumom zaustavljeni međusobno ubijanje, progoni i materijalno pustošenje. Istina je, nažalost, da njime rat nije i okončan. I da su rješenja iz ovog sporazuma iskorištena kako bi on – nakon Daytona, doduše, drugim sredstvima – sve ove godine bio nastavljen.
Na putu raspirivanju ratnih strasti jedno su se vrijeme, i to treba priznati, ispriječiti znali svjetski centri moći personalizirani u OHR-u i drugim institucijama međunarodne zajednice u BiH. I dok su to činili, što jes’-jes’, poslijeratno hlađenje se dalo osjetiti. Dizanje, pak, ruku od obveza prema normalizaciji stanja u ovoj zemlji – a ono se poklapa s dolaskom na vlast lidera SNSD-a – za ratne trubače bio je znak kako su vrata dovršenju nedovršenog konačno otvorena. A posljedice su i više nego prepoznatljive. Političke napetosti s etničkim predznakom danas su naglašenije nego prije desetak godina. Osporavanje prava na državu, potom, ima intenzitet sličan onom iz najburnijih ratnih vremena. U funkciji talasanja su, na koncu, i priče o ustavnim promjenama – one na koje domaću političku klasu tjera Bruxelles, ali i sve ostale koje se u bruxelleski paket žele ugurati. U vrijeme, naime, nastajanja ovog teksta agencije prenesoše saopćenje „o principima sudjelovanja u vlasti“ nove političke koalicije. Principima se, da ne duljim – apstrahira li se silna demagogija o ekonomskoj orijentaciji s ciljem dobra svih i svakog pojedinačno – definitivno „betoniraju“ pojedinačni sporazumi Lagumdžije s Dodikom i Čovićem. A oni, da ne bude zabune, udaraju na temelje BiH kao evropskog društva i države.
Ostanak u vlasti Lagumdžija je, još konkretnije, Dodiku platio pristajanjem na razaranje pravosuđa kao jednog od stupova u trodiobi državne vlasti. A ono je Miletu dvostruko važno. Preko rušenja pravosudne vertikale na razini BiH on dodatno učvršćuje državnu strukturu Republike Srpske. Ali, to nije sve. Vraćanjem nadležnosti nad pravosuđem entitetu Dodik se i osobno osigurava – od progona poput onog koji pogodi Sanadera. Ili progona koji bi, ako je medijima vjerovati – jer je, po njihovoj procjeni, počinjeni kriminal još i veći – mogao biti od Sanaderova čak i gori. Ništa manja cijena mu, međutim, ispostavljena nije ni od Čovića. Za „ljubav“ „prvom u Hrvata“ sarajevski se „socijaldemokrata“ odrekao temeljnog evropskog političkog izbornog principa i prihvatio etničku segmentaciju biračkog tijela. Čime je, živi bili pa vidjeli, širom otvorio vrata etničkoj federalizaciji države. I ne samo to. Sporazumom s Čovićem Lagumdžija je, a onda – dajući mu potporu – i vrh SDP-a dakako, definitivno pristao i na poziciju SDP-a kao etničke partije – onu istu koju mu, Čović i Dodik zajedno, na pleća tovare već godinama.
Gleda li se, dakle, na Daytonski sporazum iz naprijed apostrofirane perspektive, izbjeći je teško jedan te isti zaključak. S Daytonskim sporazumom, i praksom svjetskih centara moći koju se svjedoči prethodnih šest godina, put je samo jedan – put u sve manje BiH kao države i sve više etničkih begovata kao subjekata međunarodnog prava.Izbjegavanje takvog scenarija je, istina, moguće i u uvjetima postojećeg „Okvirnog sporazuma…“. Ali, to podrazumijeva potpuno drugačiji odnos svjetskih sila od onog kojeg prakticiraju danas – odnos u kojem se prepoznaje njihova, pojedinačna i kolektivna opredijeljenost za BiH kao državu i društvo. Opredijeljenost, primjerice, poput one u vrijeme Wolfganga Petritscha i Paddy Ashdowna. Opredijeljenost, još konkretnije, koja ne preza ni od izbacivanja iz kola svih koji ovo stanje još uvijek ne doživljavaju dovršenim poslom i u kojem traže šansu za dovršetak velikodržavnih projekata iz prve polovine devedesetih.
Istinsku ljubav, pak, i prijateljstvo prema BiH te iste sile, i ti isti centri svjetske moći, pokazali bi ako bi godišnjicu Daytona iskoristili za potpuno drugu priču. Ako bi, recimo, priznali konstrukcijsku pogrešku iz studenog 1995. godine i svoj pritisak iskoristili za novu međunarodnu konferenciju – onu koja bi postavila drugačije temelje ovoj zemlji. Temelje, među inim, koji mogu biti zalog budućnosti BiH kao evropskoga društva. I koji ne bi ostavili prostora za bilo kakvo, kamo li ozbiljno, nasrtanje na njezin ustavni poredak. Poput, primjera radi, nasrtaja kojima je ova zemlja, i u uvjetima Daytonskog ustava, već godinama sustavno izložena
Komentari