Kliker.info

Nakon 36 godina dugog čekanja mostarski F.K. Velež je napokon, poslije pobjede nad F.K. Sarajevom 19.05.2022. pred prepunim tribinama stadion Bilino polje u Zenici i u vrlo neizvjesnoj utakmici, tek poslije izvođenja jedanaesteraca, osvojio nogometni Kup BiH.

Piše : Satko Bitanga

Od malih noga i od kada znam za sebe “vatreni” sam navijač Veleža. Gledao sam mnoge utakmice moga kluba na stadionu “Pod Bijelim brijegom”, pratio ih često i na gostovanjima u Splitu, Sarajevu, Beogradu…,veselio se nakon pobjeda i tugovao nakon poraza. Nekoliko godina popularni mostarski “Rođeni” igrali su najljepši nogomet u BiH, posebno u vrijeme legendarnog igrača i trenera Sulejmana Sule Rebca i tadašnjih reprezentativaca bivše SFRJ, jedinstvenog i nezaboravnog mostarskog tzv. BMV-a Duška Bajevića, Envera Marića i Franje Vladića. U ovoj fantastičnoj ekipi igrali su i reprezentaticvac Jugoslavije lijevi bek Džemal Čorba Hadžiabdić, desni bek Aleksandar Aca Ristića..,zatim pravi golgeteri i braća iz Jablanice, stariji Salem i kasnije mlađi Vahid Vaha Hadžiabdić, brzo desno krilo Jadran Ćela Topić…

Tadašnji Veležov poznati sastav, a koji smo skoro svi iz moje generacije “izasna” i u “pola noći” znali nabrojati bio je: Marić, Ristić. Hadžiabdić, Čolić, Glavović, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić i Vukoje, a koji sve dok sam “u pameti” sigurno nikada neću zaboraviti. Iz tog vremena u mome vječnom sjećanju ostale su dvije vrlo zanimljive utakmice, kojima sam kao navijač prisustvovao na stadionu “Pod Bijelim brijegom”. Prva je poznata “petarda” i velika pobjeda 1974. tadašnje sjajne ekipe Veleža rezultatom 5:0 nad možda i najboljom ekipom u historiji Hajduka sa osam reprezentativaca Jugoslavije. Druga nezaboravna utakmica je pobjeda iste godine od 4:1 u revanš utakmici nad engleskim Derby Countyem u četvrtfinalu tadašnjeg kupa UEFA. Trener Veleža je bio “maestro” i veliki nogometni šarmer i stručnjak Sulejman Sula Rebac, koji je na teren izveo slijedeći tim: Mrgan, Meter, Dž. Hadžiabdić, Čolić, Primorac, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić i Vukoje, dok su na klupi za rezerve ostali: Marić, A. Glavovič, Prskalo, Kvesić, Okuka, Matijević i Ledić. Stadion je bio prepun, atmosfera užarena…

“Rođeni” su od početka žestoko krenuli  i već u 14. minuti Boro Primorac je pogodio za 1:0, a golom Vladimira Pecelja u 29. minuti već je bilo 2:0. U drugom poluvremenu  u  51. minuti golom Franje Kulje Vladića Velež vodi 3:0. Ipak, Derby je uspio smanjili na 3:1, što je bio identičan rezultat iz prve utakmice. I onda, u 86. minuti sudija svira penal za “Rođene”, “Princ sa Neretve” Duško Bajević pogađa za 4:1, što je na kraju bilo dovoljno da Velež prođe u četvrtfinale Kup UEFA, gdje su nažalost izgubio od holandskog Twentea, Da bi se shvatila prava vrijednost tadašnjih ekipa, treba spomenuti da je te sezone Derby County postao prvak Engleske, a ova “zlatna” i za mene najbolja Veležova generacija je bila sezonu ranije vicešampion bivše Jugoslavije sa istim brojem bodova kao splitski Hajduk, ali sa slabijom gol razlikom. Ovaj dan i ova pobjeda su ostali “zlatnim slovima” upisani u historiju našeg Veleža. I sada mislim da su jedini razlozi zašto Velež nikada nije bio nogometni prvak Jugoslavije bili u tome što nije bio član tzv. “Velike četvorke”: Crvene zvezde, Dinama, Partizana i Hajduka i što je dolazio iz “malog” grada Mostara, Hercegovine i BiH, a ne iz Srbije i Hrvatske i velikih gradova Beograda, Zagreba i Splita. Nažalost, i u to vrijeme je bilo utjecaja politike čak i na sport, ali nikada to nije bilo brutalno i vidljivo kao sada u svim sferama sportskog i društvenog života.

Poslije ove “zlatne generacije, dolazi druga, nova, izuzetno talentirana, uspješna i mlada Veležova generacija čije su najveće zvijezde bile Vahid Vaha Halilhodžić i sve do odlaska u Hajduk Blaž Baka Slišković. Odlični igrači iz tog perioda bili su i Boro Primorac, Semir Tuce, Sead Sejo Kajtaz, Vladimir Dada Matijević, Goran i Predrag Jurić, Vladimir Taramba Skočajić, Mili Toza Hadžiabdić, Vukašin Petranović, Nenad Ćeća Bijedić, Anel Karabeg, Vladimir Vanja Gudelj, Adnan Medo Međedović, Dragan Okuka…Jedna od nezaboravnih utakmica ove generacije koju odlično pamtim bila je “epska” i nestvarna pobjeda Veleža nad Dinamom 9:2 na tradicionalnom februarskom mostarskom nogometnom turniru odigrana 09.02.1986. To je bio najteži poraz Dinama u historiji, pa su se njihovi igrači tada žalili da je za to jedini razlog noćni provod i “pijanstvo” prethodne večeri. Uslijedio je na to i poznati odgovor legendarnog “mostarskog Maradone” Blaža Bake Sliškovića, koji je po priznanju velikog Zinedina Zidanea bio njegov nogometni uzor: “A šta mislite gdje smo mi bili? U pozirištu”?. Utakmica je igrana na dan oslobođenja Mostara devetog februara, a kad su igrači Veleža postigli deveti gol cijeli je stadion skandirao: “Ne kvarite datum! Ne kvarite datum!”. To je bio samo jedan primjere poznatog mostarskog smisla za humor.

Bio sam gledalac i navijač na tribinama “Marakane” u Beogradu sa vatrenim i vjernim navijačima Veleža davne 1981. kada su “Rođeni” pred oko 40000 gledalaca osvojili prvu veliku titulu u bivšoj SFRJ, Kup Maršala Tita, a nakon historijske pobjede na Željezničarom od 3:2. To je bio i oproštaj Vahida Halilhodžića od Veležovog dresa, jer je već prije utakmice potisao ugovor sa francuskim Nantesom. Ostaće u pamćenju nezaboravne i nestvarne scene kada su hiljade navijača “Rođenih” na beogradskim Terazijama “klanjale” uz skandiranje “Vahideeeee, Vahideeee…”. Za Velež je dvostruki strijelac bio Vaha Halilhodžič, a pobjednički treći gol za Velež je postigao Dragan Okuka, dok je za Želju dvostruki strijelac na ovoj nezaboravnoj utakmici bio Mehmed Meša Baždarevič, Velež je predvodio “Plava čigra” Miloš Milutinović, a nastupili su u sastavu: Marić, Kalajdžić, Mičić (Vukoje), Ledić, Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, Halilhodžić, Međedović, Skočajić (Mulahasanović). Željezničar je sa klupe predvodio veliki gospodin i nogometni stručnjak Ivica Osim, a igrali su: Njeguš, Berjan, Komšić, Lučić, Saračević, Čilić, Nikić (Vlaški), Odović (Grabo), Paprica, Baždarević i Bahtić.

Na tribinama stadiona JNA u Beogradu našao sam se i 1986. kada je Velež, nakon pobjede nad zagrebačkim Dinamom od 3:1, osvojio istu titulu. Prije samog finala, “fudbalska groznica” zavladala je u gradu na Neretvi. Kemal Monteno napisao je čuvenu himnu “Rođeni, rođeni” koju je otpjevao Mostarac Željko Želja Samardžić. U Beograd je iz Hercegovine doputovalo između oko petnaest hiljada navijača. Na stadionu se na oduševljenje armije Veležovih navijača pojavio i Vahid Halilhodžić. Priliku umjesto Avde Kalajdžića, koji je isključen u polufinalnoj utakmici, dobio je Nenad Ćeća Bijedić koji je na JNA stadionu odigrao “utakmicu života”. Sa dva pogotka bio je junak beogradskog finala, a “Rođeni” su drugi put u Mostar donijeli veliki srebreni pehar Kupa Maršala Tita. Treći pogodak za Velež postigao je Predrag Jurić, dok je za Dinamo strijelac bio Marko Mlinarić. Velež su sa klupe predvodili trener Duško Bajević i tehnički direktor Enver Marić Mara, a nastupili su u sastavu: Petranović, Prskalo, Goran Jurić, Bijedić, Matijević, Šišić, Kajtaz, Skočajić, Predrag Jurić, Karabeg i Tuce, a u finalu je sa rezervne klupe ušao i Vladimir Vanja Gudelj. Dinamov trener na ovoj finalnoj utakmici bio je legendarni Miroslav Ćiro Blažević, a igrali su u sastavu: Stojić, Bračun, Cupan, Arslanović, Lulić, Katanec, Z. Cvjetković, Munjaković, Cerin, Mlinarić, B. Cvjetković. 

Naš Velež je tokom rata doživio tešku “prograničku” sudbinu kao i mnogi ljudi u BiH. Sličnu sudbinu je imao i sarajevski Željezničar, jer su oba kluba oružjem i silom “protjerani” sa svojih stadiona “Bijelog brijega” i “Grbavice”. Razlika je samo u tome što se Željo nakon rata vratio na svoju “Grbavicu”, dok Velež još čeka svoj povratak na gradski stadion “Pod Bijelim brijegom”. Žalosno, ali istinito! Prljava politika i mnogi drugi nedobronamjerni ljudi pokušavali su na taj način da naš Velež, kao istinski simbol jedinstvenog, slobodnog i antifašističkog Mostara, “ugase” i unište. Klub je bio skoro pred prestankom rada, nisu imali svoj stadion, morali su početi sa ledine u Vrapčićima, ispali su iz Premijer lige… Bilo je to izuzetno teško vrijeme za Velež. Ipak, “Rođeni” su opstali, a u tome su puno pomogli mnogi bivši igrači Veleža, zatim ratni i poslijeratni predsjednik kluba Alija Alica Bilić, bivši gradonačelnik Mostara Safet Safa Oručević, Avdo Kalajdžić, braća Pika i Denis Ćemalović, Veselin Jazo Đurasović, Sedin Tanović, Zijo Tojaga, Nenad Ćeća Bijedić…i mnogi drugi bivši igrači, funkcioneri i prijatelji kluba.

Iako su ih mnogi otpisali i napustili uz svoj klub su i u najtežim trenucima uvijek bili i ostali njihovi vjerni navijači popularni “Red Army”. I krenuo je Velež da se polako diže kao feniks iz pepela. Najprije se počelo sa izgradnjom novog stadiona u prigradskom naselju Vrapčići…, igranje u Drugoj ligi BiH, te su bili na rubu “gašenja”. Uzlaznom putanjom Velež kreće kada na čelo kluba dolazi bivši pilot, uspješan biznismen, vrijedan i uporan čovjek, Dubravac sa Hasića glavice, višićki zet, Čapljinac, Mostarac i moj dugogodišnji prijatelj Šemsudin Sudo Hasić. Sa njim su u toj pobjeničkoj ekipi bili i njegovi najbliži saradnici Senad Husnić, Mirsad Rahimić, Ibro Marić, Hasan Pekušić, Nedim Uzunović, Esad Tojaga, Anel Demić, Adnan Šteta…, a ogromnu ulogu za razvoj kluba odigrao je i sadašnji direktor Džemil Šoše, porijeklom iz mojih Višića.

Ostalo je več svima dobro poznato!. Uslijedio je povratak u Premijer ligu BiH, zatim stabilizacija organizaciona i finansijska stabilizacija kluba, izgradnja modernog stadiona “Rođeni” u Vrapčićima, uspješni nastupi u evropskim takmičenjima, historijska pobjeda nad grčkim AEK-om i napokon, nakon 36 godina čekanja, osvojen je i Kup BiH.

Sjetimo se ovom prilikom i svih bivših i sadašnjih Veležovih igrača, trenera, navijača, predsjednika..Muhameda Mujića, Sule Repca, Keme Šestića, Vlade Sliškovića…Miloša Milutinovića., Vlade Zelenike, Vukašina Višnjevca, Micana Kordića, Franje Džidića, Marka Čolića,…Ne zaboravimo ni legendarnog fizioterapeuta Jocu Govedaricu, vatrenog navijača Pavu Cvitanovića sa Muminovače na Dubravama, najpoznatijeg prijertnog predsjednika kluba Josipa Jolu Musu… i mnogo, mnogo drugih ljudi koji su na bilo koji način pomogli svom voljenom klubu i koji su srcem voljeli naš ponos, naš Velež, naše “Rođene”…

Ipak, najveća zasluga za sve uspjehe Veleža pripada svim njegovim vjernim navijačima iz Mostara, Hercegovine, čitave BiH i širom bivše SFRJ od kojih mnogi sada žive u inodtrantvu. Protjerani su tokom rata silom iz svog rodnog grada, kasnije su mnogi otišli u dijasporu tražeći za sebe i svoje porodice posao i bolji život, ali nikada nisu zaboravili svoj Mostar, svoju Hercegovinu, svoju domovinu BiH, a posebno nikada nisu prestali da vole svoj Velež. Sijetimo se ovom prilikom i legendarnog Nedžada Neđe Babovića (1950-2015), osnivača Veležove navijačke skupine “Red Army”, koji je cijeli svoj život posvetio Mostaru i Veležu.

Rahmet duši našem Neđi, a rahmet i pokoj dušama svim navijačima, igračima, trenerima, predsjednicima, klupskim uposlenicima i svim prijateljima našeg Veleža, a koji nisu više među živima.