Kliker.info

Već se sada s velikom vjerovatnoćom može reći da će tekući briselski sastanak Vijeća za implementaciju mira najviše obradovati sarajevske i druge rentijere, te mnoge proizvođače, trgovce i uslužnu djelatnost diljem Bosne i Hercegovine. Kada je povodom odlaska Paddyja Ashdowna, prethodnog visokog predstavnika koji je svoju funkciju znao obavljati, počelo šuškanje da bi se misija OHR-a mogla u potpunosti odseliti ili radikalno brojčano smanjiti nastala je nelagoda na tržištu nekretnina i usluga, budući da je ta institucija značajan klijent sarajevskih kućevlasnika i vlasnika restorana.Zahtjevi stranaca u oblasti stanovanja i restoranskih usluga izuzetno su visoki za ovdašnji standard, iznimno su pozitivno uticali na dodatno "šminkanje" Sarajeva i znatno su podigli razinu kvaliteta i uređenosti njegovih pojedinih kvartova. Kada se tome doda ostali brojni diplomatski kor, koji je logikom stvari smješten u glavnom gradu države, onda se može reći da sarajevska ekonomaska i urbana scena ima dobitak kao što ga ima bilo koji glavni grad neke države. Pitanje je, i to sasvim opravdano, da li su jedino sarajevski rentijeri i restorandžije profitirali na prisustvu OHR-a? Ako odgovor na ovo pitanje i ne znamo, s priličnom sigurnošću možemo tvrditi (mada dok ovo čitate briselski sastanci još traju) da će biti produžen mandat OHR-a, visokog predstavnika i njegovih bonskih ovlasti. Razlog produženju istog ili lošijeg stanja u Bosni i Hercegovini je – i pored želja i očekivanja građana da aktualni visoki predstavnik počne hrabrije vući radikalnije sistemske poteze usmjerene na reformu i stabilizaciju sektora javne uprave i ekonomije kako bismo bolje i kvalitetnije živjeli, a to visoko predstavnik neće učiniti – u krajnje nepovljnom sklopu geopolitičkih činjenica u kojima se Bosna i Hercegovina dodatno našla s proglašenjem nezavisnosti Kosova.Bosansku unutrašnju politiku određuje politika njenog bližeg i daljeg okruženja. Koliko je to okruženje nestabilnije, kakva je danas Srbija, time je bosanska unutrašnja politika više bez vlastitog djelokruga rada. Taj refleks nije uvijek negativan ni po Bosnu nepovoljan, a što danas svjedoči mirno i prosperitetno hrvatsko okruženje. Sutra takav slučaj može i trebalo bi da bude i sa srbijanskim. Naravno, treba da imamo na umu da je bosanska srpsko-hrvatska kontekstualizacija povijesna realnost i opravdano htijenje dijela bosanskohercegovačkih građana srpske i hrvatske nacionalnosti, te da ona sama po sebi nije nešto nepovoljno. Bosanska politička kontekstualizacija jedini je faktor koji danas određuje ostanak OHR-a u nepromijenjenom kapacitetu u našoj zemlji, a ne rezultati njegova rada ili je to odraz bosanskih naroda i građana.Ko će s takvim ishodom stvari osim kućevlasnika i ugostitelja biti zadovoljan? Među sretnima su, dakako, bošnjački političari. Oni uporno smatraju, samo ne znamo s kojim iskustvenim referencama, da su pravda, međunarodne institucije i zapadna demokratska politika jedini garant bošnjačke opstojnosti i bosanske cjelovitosti, što je dijelom tačno, ali nikako nije tačno da su Bošnjaci i Bosna miljenici Zapada i da to moraju biti. Istovremeno se, očito je, smatra da dosljedan prozapadni demokratski stav ne ide na ruku, posebno, srpskoj nacionalnoj politici u Bosni, dijelom i hrvatskoj, te po onom oprobanom nekomšijskom prinicipu: za mene je sve prihvatljivo što mom komšiji smeta. (A kada se potegne loza iz iste flaše, kako su to ovih dana uradili Dodik i Lajček, diže se galama.) Upravo bošnjački političari, koji su najzainteresiraniji za demokratsku transformaciju i stabilizaciju zemlje, treba da budu prvi koji traže unutrašnje poluge državne opstojnosti kao samoopstojnosti. OHR je postao iluzija, ali draga iluzija, s kojom je lijepo živjeti, u čiju vječnost vjerujete i na koju se uvijek možete sa sigurnošću osloniti. On je postao sakupljalište naših neriješenih međusobnih problema, kočnica naše unutrašnje komunikacije, faktor opravdavanja za nerazvoj naše demokratske kulture, te zahvaljujući njegovom posredništvu mi se samostalno ne susrećemo niti razgovaramo. On je postao stakleni zid između nas i problema, često između bosanskih naroda i različitih političkih koncepcija. On simulira stvarnost koja u zbilji ne postoji. Njegova transformacija ne bi značila razbijanje bosanskoga lonca, čega se jedni plaše, a što drugi priželjkuju, ali bi bila povratak bosanske politike u bosanski djelokrug rada i odgovornosti. Nešto takvo se u nedogled ne može odgađati. Socijalna i politička samoodrživost se u protivnom nikada neće dostići.Odlazak OHR-a ne bi značio haos i raspad zemlje, bez obzira na to što postoje i takve kalkulacije, ali ni s njegovim ostankom stanje se neće mijenjati onako kako bi željeli. On je, ovakav kakav jest danas, jednostavno razvojem političkih odnosa unutar zemlje nadiđen. Nama Bosancima treba nešto novo, više i bolje. Narasli zahtjevi za promjenama nabolje u svim aspektima politike i života i na svim nacionalnim i političkim stranama danas su realnost, kao što je ralnost da im OHR ne može izaći u susret. Bonskih ovlasti se više niko i ne boji, praktično ih je Dodik suspendirao, a Lajček se na to nije naljutio. Šaćir Filandra (Nezavisne novine)