Kliker.info

SB je anketirala bh. intelektualce, političare, umjetnike, historičare kako bi saznala da li je BiH danas, kada se obilježava 20 godina od početka rata, podijeljena zemlja.

Bakir Izetbegović: Naravno da jeste. Ali pravo pitanje je da li se te podjele i jazovi produbljuju ili se s vremenom smanjuju. Mislim da se smanjuju. Uz manje krize koje buknu s vremena na vrijeme, poput prošlogodišnje, evidentno je da integrativni trendovi nadjačavaju dezintegrativne. Najbitniji proces je pomirenje ljudi, običnog naroda, smanjenje tenzija unutar BeHa nacije. A taj pozitivni proces normalizacije očigledno i neumitno napreduje.

Nebojša Radmanović: Objektivno, jeste. O tome bi se moglo puno raspravljati i svaka bi rasprava izazvala različite reakcije. Ko je kriv za to što je podjela situacija među narodom drugo je pitanje. Međunarodna zajednica je bila bliža opciji da pravi podijeljeno društvo nego jedinstven prostor. Istorijski gledano, teško ga je bilo i napraviti. Mislim da smo polazili od pogrešnih ocjena i da smo dolazili i da smo zbog toga došli do ovoga što imamo. Priča koja se razvijala o BiH iz jednog sarajevskog političkog kruiga, a ne naučnog i istorijskog, da smo uvijek živjeli u ljubavi hiljadu godina i da je sada neko pao s neba i nas podijelio, je ustvari pogrešna ocjena i izazvala je pogrešne poteze. Nikad nije tako bilo. Svako ko se malo zadubi i pročita šta se dešavalo u istoriji, vidjeće da smo se stalno tukli. I da je sukob stalno bio na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Iz te pogrešne priče povučeni su pogrešni potezi. Poput one da se sada može napraviti ono što smo imali u socijalističkoj BiH. Ne može na takav način. Mislim da je bilo mnogo bolje, kada smo već podijeljeni, iz tih podjela praviti ono što nam je zajedničko i tako praviti zajedništvo. Moja ocjena je, možda nisam u pravu, ali mislim da su teži međunacionalni odnosi danas nego 1997. godine. Da smo rekli, svako ima svoje, hajdemo se sada dogovarati šta nam je zajedničko, bez sile, puno bi se više dogovorili, jer imamo mnogo toga zajedničkog. Imamo interesa da se dogovorimo što je vrlo važno u savremenom svijetu. Ovako smo forsirali interese da se razdvojimo. Mi smo danas, nesporno, podijeljeno društvo, zemlja je i tako napravljena, ali mnogo bitnije za mene jeste što je društvo unutar sebe podijeljeno. Možda nije u nekim malim dijelovima gradskih sredina, namjerno kažem malim, u djeliću Sarajeva ili Banja Luke, ali u cjelini jeste i ovako kako radimo nećemo se sastaviti.

Ivan Lovrenović: Podijeljena je, to je evidentno, ali bojim se da još nismo svjesni svih mogućih linija po kojima je podijeljena: ne samo etnički i teritorijalno, što se vidi i „golim okom“, nego i politički i generacijski i imovinski i socijalno… A po svemu sudeći linije podijeljenosti dalje se produbljuju i množe. Politička konsolidacija je uvjet svih uvjeta da bi ovdje mogla početi neka nova, bolja historija, ali za političku konsolidaciju je potreban novi dogovor o svima jednako prihvatljivoj BiH. Za sada takvoga dogovora nema ni na pomolu, jer su na sceni dvije jednako destruktivne a uzajamno isključive tendencije-jedna koja državu vidi kao striktno tronacionalnu tvorbu, apsolutizirajući nacionalne identitete i iz njih izvedena politička prava, i druga koja ta prava i zahtjeve odbacuje, ignorirajući činjenicu da je nacionalna kompozitnost temeljna i trajna karakteristika BiH, ne uviđajući svu razornu opasnost koja dolazi od takve politike.

Šaćir Filandra: BiH nije podijeljena zemlja ali jeste podijeljeno društvo. Ta podjela društva nije samo etnička, kako se uobičajeno misli, socijane razlike su viša razdjelnica među ljudima od etničkih. Osnovna je podjela na one koji imaju i one koji nemaju novca, sve ostalo su nacionalističke ublehe.

Dino Mustafić: Teško da u Evropi danas ima jedinstvenije i ujedinjenije drzave od BiH! Ozbiljan sam kad ovo kažem i ne morate brinuti za sposobnost mog rasuđivanja. No, kad ovo kažem onda mislim na činjenicu da je teško danas u Evropi naći državu sa, po mojoj procjeni, 95 procenata građana koje potpuno homogenim društvom, bez obzira na nacionalne, vjerske, entitetske, kantonalne, obrazovne, polne ili dobne razlike čine preteške, neizdržive brige vezane za elementarna egzistencijalna pitanja: Gdje da nađem posao? Šta ako ostanem bez posla? Kako da otplatim kredit? Kako ću platiti ljekare, a kako lijekove? Ima li smisla upisati dijete na fakultet? Od čega će mi zivjeti roditelji? Je li kasno probati otići na Zapad? Bih li se mogao ikako zaposliti u telekomu ili i nekom ministarstvu? Nisam ni glup, ni naivan, da bih mislio da problemi koji impliciraju svakako povrdan odgovor na vaše pitanje-preskupi, preglomazni, neefikasni, diskriminirajuci ustavni poredak i administrativni aparat-nisu veliki i važni. Nekad se govorilo ‘ne možeš ti mene toliko malo platiti koliko ja malo mogu raditi’; meni se čini da nema takvog ustavnog uređenja koje aktuelne vladajuće političko-vjerske oligarhije ne bi mogli kompromitirati svojom gramzivošću i licemjerstvom. Stoga mi se čini da prvi neophodni korak za promjenu ovog deprimirajućeg stanja jeste prije svega pobuna protiv aktuelnih vladajućih oligarhija. Za početak, recimo: tačku na pljačku!

Momir Dejanović: BiH je već nekoliko vijekova podijeljena zemlja. Podjele su naša realnost i problem, one nisu nikakvo bogastvo. Te podjele su uglavnom bile kontrolisane ili zabranjene do ‘90-ih godina prošlog vijeka, a onda su kontrolisano ili nekontrolisano buknule i dovele do tragičnog i nepotrebnog rata, poslije koga su nastale entitetske i druge podjele koje nisu postojale u prethodnom vremenu. Naš osnovni problem je što se te podjele ne uvažavaju ili prenaglašavaju, što su nam bliži Vašington, Brisel, Beograd ili Zagreb od Sarajeva, Banjaluke i Mostara i što političke stranke i institucije nemaju volje i konsocijativnih kapaciteta za uspostavljanje stabilnog i održivog sistema.

Dragan Jerinić: Da. BiH je podijeljena na tri političke, kulturne i vjerske zajednice koje su ustavom uokvirene u dva entiteta i dest kantona. Ovaj nesklad između životne, stvarne podjele i zakonodavne stvara i političku nestabilnost. Rješenje je u traženju ustavnog modela koji će biti najsličniji ovoj životnoj podjeli. Ne smatram da je to negativan politički process, kao što se pokazalo da ni proces raspada Jugoslavije nije u konačnici bio negativan, već je negativan način na koji se ta država raspala. BiH može biti fukcionalna samo kao dogovorena zajednica, a ona nije dovoljna samo u institucijama već se mora ogledati i u teritorijalnoj ravnopravnosti, odnosno da jedna nacionalna zajednica uživa dio političke vlasti na teritoriji gdje je većina a dio prenese na zajedničke institucije. Srbi u BiH tu ravnopravnost ostvaruju prvenstveno kroz RS koja ima svoje predstavnike u bh. organima, dok Hrvati i Bošnjaci moraju naći model kako će to ostvariti u Federaciji. Sadašnji model sa deset kantona se pokazao kao nefukcionalan i treba mu rekonstrukcija. To vidim kao proces u koji treba ući racionalno i bez maksimalističkih zahtjeva.

Smail Čekić: Činjenica je da je BiH ratom, odnosno agresijom i genocidom faktički podijeljena zemlja, što je i formalno ozvaničeno kroz Dejtonski mirovni sporazum, koji je ukinuo Republiku BiH i legalizirao “Republiku Srpsku” i njene paradržavne organe, te ozakonio srpsku agresiju i genocid, legalizovao nasilno (uz upotrebu oružane sile) izvršenu podjelu BiH i (poslije Dejtona) omogućio realizaciju (političkim sredstvima) srpske nacionalističke ideologije, politike i prakse, osvajačkog i genocidnog karaktera. Time je Dejtonski sporazum paradržavnoj tvorevini (Republici Srpskoj), nastaloj na genocidu, priznao (pravni) legitimitet zasebnog entiteta u državnom uređenju BiH, što je u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Ovo je jedna u nizu krupnijih posljedica, nažalost, po mom sudu i najveća, pri čemu je riječ o zločinu. Postoji jedan i jedinstven paradoks i apsurd u svijetu nezabilježen, a to je da žrtva genocida želi i hoće, ima potrebu u interesu dugotrajnog mira i stabilnosti i zajedničkog života na ovim prostorima da živi sa dželatom, a dželat to ne želi i neće. I jedna od narednih krupnih posljedica na koju želim ukazati jeste propast, odnosno neadekvatna i nepotpuna (simbolična) implementacija Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Haris Pašović: U pravnom smislu BiH nije podijeljena zemlja. U nekim temeljnim aspektima, BiH je također cjelovita-kao lingvistička cjelina i kao politički i ekonomski prostor. U kulturnom i medijskom smislu, BiH je nasilno podijeljena, najviše sistematskom politikom u Republici Srpskoj koja spriječava i obeshrabruje kulturnu reintegraciju.