Kliker.info

Globalna ekonomska kriza zakucala je i na naša vrata. Kakve će sve štete nanijeti bosanskohercegovačkom društvu još se ne može ni pretpostaviti. Žrtve su već tu, mislimo na one ljudske, jer skoro svaki dan čujemo da se neko u očajanju te iz besperspektivnosti ubio. Ono malo privrede ne radi, otpuštanja su svakodnevna, dugovanja rastu. Obični, mali ljudi, a takvih nas je apsolutna većina, nad svime se čude, sašaptavaju i pitaju: kuda sve ovo vodi?Ono malo para što imamo trebalo bi prištedjeti. Kako u tome uspjeti kada je skoro sve što kupujemo uvozno, a kupujući tu robu punimo tuđe džepove, a praznimo naše. Ekonomski patriotizam nam je strana kategorija. Globalizacija nas je uhvatila na spavanju, rat nam je uništio proizvodnju, a tranzicija nam je donijela potrošački mentalitet. Socijalne beneficije, domaće i strane donacije, uvjerile su mnoge da je moguće živjeti bez rada. Uistinu, nikada se nije živjelo bolje, a radilo manje. Pri tome jedan dobar dio prijeratnog stanovništva se naselio u gradove i postali su građani. Kao da se rat iskoristio da se napusti selo.

Mostarski Bošnjaci su puni viceva na račun seoskih pridošlica. Kada moj rođak prigovara supruzi zašto čitav dan leži i ništa ne radi, ona mu kaže da joj taj bonluk nije dao on, već HVO. Ovo je vic iz življenja naših života. Ljudima je deviza postala da je lakše kupiti već proizvoditi. Ne isplati se sijati pšenicu, kažu mi seljaci kada ih pitam zašto su im polja nezasijana. Zato jedemo bijeli luk iz Kine, a krompir iz Mađarske. Ne pitamo se kako se njima isplati proizvoditi. Hrana je skupa i bit će još skuplja.Neimaština je ono što se danas u Hercegovini prvo osjeti. U selima se u pravilu više ne drže kokoši, a u prosjeku svako deseto domaćinstvo ima kravu. Ovca i koza su rijetkost, konji su izumrli, a magarad da ne spominjemo. Šezdeset odsto zemlje je neobrađeno. Umjesto toga, svako selo ima po nekoliko prodavnica. Relativno visoka ekonomska samostalnost seoskog stanovništva je postojala do ovoga rata. Sada je to prošlost. I seljaci su postali dio potrošačkog lanca roba.

Pare su posljednjih godina redovno stizale iz dijaspore, kažu sedam-osam milijardi KM godišnje na razini države. Sada je i taj izvor utanjio. Svi mladi, zdravi, kršni, a imaju penzije. Za male pare se kupovali papiri o invaliditetu. Danas se samo priča o reviziji penzijskih rješenja, tako da ni po tom osnovu neće biti para.A dugo je do Jurjevdana kada se u ovim humanim krajevima može ubrati trešnja i pojesti jagoda. Dotle će se po hercegovačkim pridvorcima i podvornicama brati zelje – štavelj, kostriješ, žigorica, zečije uho, kukurijek, vranina noga, lukavac i da ne nabrajamo dalje. Ovakav postratni neradnički i potrošački mentalitet može se sresti na svakome koraku diljem Bosne i Hercegovine.Mi ovom prilikom nećemo ulaziti u rasprave tipa ko je i na koji način ovakvo stanje fabricirao, ali moramo reći da je ovakav postratni mentalitet proizveden ljudskim nemarom i prepuštenosti događanjima. Rezultat svega je da su obični ljudi ovoga proljeća ekonomski krajnje nesigurni. Oni krizu razumijevaju kao bolest kojoj ne znaju ni uzroka, ni lijeka.Njih pojedinačno nikakva priča o krizi ne može utješiti. To što svaku večer slušaju o tome kako propadaju renomirane svjetske banke, kako se urušava automobilska industrija i kako padaju berzovni indeksi diljem svijeta, za njih ne znači nikakvu utjehu. Njima treba vlastito rješenje.Domaći političari, akademski krugovi i mediji prema krizi se još odnose prilično indiferentno. Kao da se stvari ne dešavaju nama. Da li je neadekvatnost njihovog nereagiranja na krizu rezultat toga što ti krugovi još žive dobro, nebrige za narod, preokupiranošću visokom politikom ili nečim desetim, vrijeme će najbolje pokazati.

Pri tome bi dobro bilo da se kriza politički, a pogotovo nacionalno ne instrumentalizira. Teško će se to izbjeći. Postoji velika mogućnost, a to se već dijelom čini, da se sav nerad i neefikasnost vlasti opravdava svjetskom krizom. Šta ćete očekivati od nas kada su veći, bogatiji i pametniji do grla u problemima, mogući je izgovor aktualnih dužnosnika.Može se u korištenju krize ići i korak dalje. Umjesto priče o konkretnim problemima ljudi, umjesto angažmana na spasavanju proizvodnih projekata, moguće je intenziviranje priče o nacionalnoj ugroženosti, ustavnim promjenama, četiri regije, Silajdžiću i Dodiku, itd.U tom slučaju narod bi se trebao zabaviti bačenim koščurinama. U svakom scenariju političari će biti na velikom iskušenju da kontroliraju krizu na način da ne dozvole da se ekonomska kriza prelije u političku i time njihove izborne mandate dovede u pitanje. To će im, po svoj prilici, biti prioritetni zadatak. Kontrolirajući krizu oni spasavaju sebe.Ko će profitirati u ovoj krizi? Oni koji se nadaju da će naše ekonomske tegobe zbližiti ljude, pa čak i narode, varaju se. Kriza zbližava pare, a ne ljude. Uvijek je preporučljivo ekonomska dešavanja držati podalje od ideologije i u ovoj muci ne kalkulirati ni sa kakvim dobicima. Socioekonomska očekivanja ovdje ni ranije nisu dala neke rezultate.To ne znači da se ljudi ne trebaju okretati državi za pomoć. No, da bi ona pomogla sama mora da bude sposobna i jaka. A to sa našom nije slučaj. Da li će sama država iz aktualnih kriznih zbivanja izvući određene pouke ostaje da se vidi. Ako je Vijeće ministara takvo kakvo jeste – skoro nikakvo – pitati se da li bi koordinacija entitetskih vlada mogla nešto zajednički da učini na ublažavanju ekonomskih teškoća stanovništva. Ili je jednostavnije da svako za sebe svoju muku muči, pa dokle ko izdrži! Država propasti neće.    Šaćir Filandra (NN)