hamburger-icon

Kliker.info

Profesor Tado Jurić tvrdi : Nakon predstojeće proljetne evakuacije BiH će ubrzo pasti na manje od 2 miliona stanovnika!

Profesor Tado Jurić tvrdi : Nakon predstojeće proljetne evakuacije BiH će ubrzo pasti na manje od 2 miliona stanovnika!

04 Februara
04:19 2020

Ove alarmantne brojke predstavio je u velikom intervju za Buku doc.dr.sc. Tado Jurić , s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu iza koga su brojni objavljeni istraživački radovi kao i knjiga o iseljavanju ljudi iz Hrvatske. Krajem decembra predstavljena je i njegova izložba „Gastarbajteri“ na kojoj je uporedio trendove iseljavanja za vrijeme bivše države i sada, koja su nedvojbeno pokazala  da je situacija danas znatno drugačija.

Već duži niz godina istražujete odlaske ljudi sa ovih prostora. Šta kažu vaši podaci da li su oni iz godine u godinu sve intezivniji?

Jesu. Osnovni je problem što se naše političke elite ponašaju kao bolesnik koji niječe svoju bolest, dok s druge strane Njemačka sve otvorenije i beskrupoloznije zbog vlastitih problema potiče useljavanje. Svaki iseljeni postaje na neki način agent iseljavanja i krug je zatvoren.

Unatoč izjavama političara znanost jasno pokazuje da je većina novih EU članica pet godina nakon pristupanja EU imala porast iseljavanja a ne stagnaciju i pad kako se tvrdi. O tome sam više puta govorio pa se detaljnije može pročitati u mojim radovima.

O ovome svemu govorim još od 2017. kada sam izdao znanstveni rad a potom i knjigu „Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku?“ U knjizi smo se prvi znanstveno bavili problemom  iseljavanja kako iz Hrvatske tako i iz Bosne i Hercegovine te su se sve naše prognoze nažalost pokazale točnima. Tada samo se i volonterski ponudili svim donositeljima odluka, ali nitko nas nije trebao.

Prema podacima Agencije za Statistiku Bosne i Hercegovine iz 2018. godine u BiH ima samo 2,7 milijuna stanovnika. Vrlo jednostavni matematički račun pokazuje da će uz postojeći prirodni pad i iseljavanje stanovništvo BIH već za slijedećih 5 godina pasti na ispod dva milijuna stanovnika. A ukupna starost te populacije će biti iznad 50 godina.

Hrvatska će pak ovim trendovima za 10 godina pasti na ispod tri i pol milijuna stanovnika.

Te brojke i projekcije Vam nijedan domaći državni zavod neće potvrditi iz više razloga, a jedan je i jer ne raspolažu točnim podacima , ali zato imamo podatke EUROSTAT-a koji nedvojbeno potvrđuju ovo o čemu govorimo.

BiH će se na proljeće naći doslovno u slobodnom padu. Naime, izvješće Svjetske banke Doing business pokazalo je da je BiH napustilo preko 180.000 tisuća građana samo prošle godine. A što nas čeka kada Njemačka na proljeće otvori granice, mislim da je najsipravnija riječ – evakuacija.

Objavili ste zabrinjavajuće demografske podatke prvenstveno za Hrvatsku i zaključili da Hrvati ne iseljavaju zbog siromaštva već zbog nepravde. Pretpostavljam da biste takav odgovor dobili u bilo kom djelu BiH?

Svakako, osim u spomenutoj knjizi sam se još detaljnije pitanjem BiH pozabavio u radu „Zamjena stanovništva – pomicanje Hrvata Bosanske Posavine u srednju Europu“ . U tom radu, koji će uskoro biti objavljen jasno pokazujemo da je iseljavanje postalo nedvojbeno ključno sigurnosno pitanje Bosne i Hercegovine.

Danas sva tri naroda u BiH imaju manje stanovništva u ukupnom broju. Izgubljeno je više od  dva milijuna stanovnika u odnosu na predratnu brojku.

U našim studijama još iz 2017., kad o toj temi gotovo nitko ni govorio, došli smo do nalaza da je glavni razlog suvremenoga iseljavanja iz Bosne i Hercegovine socijalna, pravna i ekonomska nesigurnost kao rezultat korupcije, zanemarivanja radnika i ortačkoga upravljanja tzv. „dubokom državom“.

Na prvom mjestu čimbenika koji su ispitanici istaknuli a koji su  utjecali na iseljavanje jest slabost države,  gubitak političkog povjerenja i korupcija. Naše istraživanje iz 2017. ukazuje na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja kako Hrvata iz Hrvatske, tako i Hrvata iz BiH.

Slika 1. Motivi iseljavanja Hrvata iz BiH

 Slika 2. Čimbenici koji su utjecali na nastanak današnjih problema u BiH

 

Izvor: Tado Jurić, Od daytonskog do briselskog iseljavanja Hrvata iz BiH – Europski okvir za iseljavanje Hrvata iz BiH, Mostariensia, 1 (2019), 141-160

Osnovni problem postojećih trendova iseljavanja je, kako prikazuje grafikon u nastavku, što se iseljeni građani iz BiH u Njemačkoj osjećaju znatno bolje nego u vlastitoj domovini. Sukladno tome oni su i najbolji agenti „daljnjeg iseljavanja“.

Spomenuti rad će biti objavljen tijekom 2020. od strane Sveučilišta u Mostaru.

(Detaljnije informacije na www.iseljavanje-hrvata.jimdo.com)

Do kada će Njemačka primati radnu snagu?

Prema svim relevantnim studijama (Bertelsmann Stiftung)  Njemačka se nalazi pred smjenom generacija čije je glavno obilježje depopulacija. Stoga će već ubrzo biti primorana svake godine uvesti minimalno pola milijuna radnika – kako bi održala tržište rada i funkcionalan mirovinski sustav na današnjoj razini.  Imigracija iz zemalja EU ubuduće će pak opadati jer su sve zemlje EU demografski iscrpljene. Iz tog razloga je jasno da će Njemačkoj u idućem razdoblju biti iznimno važno uvesti što veći broj radnika iz Hrvatske ali i šire jugoistočne Europe, koji su kulturološki sličniji Nijemcima od afričkih i azijskih radnika  i čija će integracija samim tim biti povoljnija, odnosno neće ništa koštati (Jurić 2018.).

Iz tog razloga ono što slijedi jest vrlo vjerojatno „usisavanje” radne snage s područja Hrvatske, ali i Srbije i BiH i drugih zemalja jugoistoka Europe. Europska unija s druge strane se pak uopće ne bavi pitanjem „nepravednosti migracija“ unutar nje same.

Cijela jugoistočna Europa se, zapravo, prazni. Njemačka je usisala kompletnu radnu snagu istočne Europe i svih zemalja u okruženju. Nas je pretvorila ovdje u inkubator radne snage. (…) Kompletna jugoistočna Europa je na koljenima, a mi Hrvati smo samo jedan mikrokozmos u toj široj priči. Njemačka je ekonomija stvorila političku zajednicu Europsku uniju kako bi svoje interese realizirala, a naši političari nisu spremni odgovoriti globalizaciji (…). Nas su naši vladari isporučili interesima kapitala.“   „Navodno u EU postoji sloboda kretanja radnika. Zašto onda nisu došli raditi Nijemci u Hrvatsku, ako je to kao jedan otvoreni proces protoka roba i ljudi? Sve ide njima u korist, a mi za svakog Hrvata kojeg izgubimo gubimo otprilike milijun, minimalno, kuna. Nama će se sada sve obiti o glavu i kroz to što će pasti mirovinski ustav u vrlo skoroj budućnosti“. (Jurić 2018.).

Za to vrijeme političari uglavnom tvrde da je natalitet isključivi faktor koji određuje ovakvo stanje ili da ljudi uvijek odlazili sa ovih prostora. Koliko je ovo zapravo pogrešno?

Najveći problem hrvatskog društva danas nije demografija, nego nepovjerenje građana u sustav koji onemogućava egzistenciju i prosperitet za svakog hrvatskog građana. Isto se odnosi i na građane i narode BiH. Odlazak iz Hrvatske rezultat je bijega pojedinca od selektivnih kriterija, političkog napredovanja, straha za vlastiti život i nemogućnosti života od vlastitog rada i postignutih stručnih kompetencija.  U tom smislu postojeći se sustav hrani korupcijom koja omogućava vrlo malom broju pojedinaca da uživaju u blagodatima države i institucija koju su skrojili po svojoj volji.

Političkim elitama naprosto nije svrha i cilj djelovanja opstanak naroda i kulture. Nego očuvanje vlastitih privilegija, moći i bogatstva u društvu koje su skrojili po svome. Tu nema mjesta za druge. Zato ljudi odlaze. Odlaze zbog ponižavanja od takvih i njihovih poslužnika na lokalnim i nacionalnim razinama. Odlaze zbog vlastitog moralnog integriteta. Jer čovjek je biće koje će trpjeti nestašicu i oskudicu, ali neće trpjeti ugnjetavanje.

Ono što je važno je da se mi kao građani izborimo za sustav koji može dati jednaku šansu svakom građaninu u svakom dijelu zemlje i priliku koja nije dana samo nekima koji su politički podobni. To je društvo kojemu trebamo težiti – slobodno i tolerantno, otporno na nepravdu i selektivne kriterije.

Održivost sustava treba počivati na učinkovitim i  jasnim zakonima i pravilima te promptnom i jasnom sankcioniranju onih koji ih se ne pridržavaju. S druge strane treba nagrađivati suradnike u društvu. Nema tu velike mudrosti. U Hrvatskoj je pak stvoreno društvo u kojem se nagrađuju podobni, a kažnjavaju radnici i kritičari koji teže boljem i pravednijem društvu.  A društva koja ne kažnjavaju varalice, tjeraju sa svoga tla suradnike, te kako nam jasno pokazuje evolucijska psihologija ali i povijest, uvijek radi toga propadaju. S tim u vezi psihologija nam je još pokazala da ljudi u situaciji straha i nesigurnosti naprosto  bježe. To je društvo kojemu trebamo težiti – otporno na nepravdu i selektivne kriterije.

Da li je moguće da se političari nikada nisu zapitali koliko država gubi odlaskom ljudi, koliko je koštalo ulaganje u svakog tog čovjeka, njegovo školovanje? Nadalje ti ljudi ovdje neće stavrati porodicu, plaćati porez, doprinositi znanjem, stručnošću, inovacijama. Recimo, samo onih koji su BiH napustili u posljednjih pet godina, prema podacima EUROSTAT-a je 100 000?  Kako je moguće u konačnici da im ovo stanje odgovara?

Neovisno o tome jesu li moralno osramoćeni, nekompetentni ili nezainteresirani, političke elite se na tzv. zapadnom Balkanu odbijaju pozabaviti pitanjem zašto im stanovnici odlaze, a kamoli učiniti nešto oko tog problema.

Političkim akterima očito odgovara ovakav kontrolirani kaos u kojemu se stalno potenciraju teme koje skreću pažnju javnosti s onih pitanja o kojima ovisi naša budućnost na manje važne teme. To je abeceda manipulacije. Političari  naravno amortiziraju sve ove gore naveden činjenice jer je većini (jer ne smijemo zaboraviti da ima i časnih primjera) cilj samo što mirnije provesti svoj mandat sa što većim vlastitim bogaćenjem.

Sve zemlje Jugoistočne Europe gube na tisuće milijardi svake godine koje su uložili u obrazovanje svojih građana koje je Njemačka „preotela“ tj. koje su te iste zemlje „otjerale“ ili ih pak nisu uspjele zadržati.

Po svakom punoljetnom građaninu koji napusti zemlju, može se reći da države Jugoistoka Europe  gube između 50 i 150 tisuća eura (ovisno radi li se o kvalificiranom ili visoko kvalificiranom radniku). Dok Njemačka dobiva trostruko više, budući je obrazovanje radnika u Njemačkoj znatno skuplje.

I sve ovo nama još uvijek nije potpuno jasno kamo vodi, ali uskoro će biti jer uskoro sve dolazi na naplatu.  Nama neupitno slijede  tri kruga naplate: prvi će platiti i već plaća obrazovanje (već danas postoje brojni fakulteti na kojima je više profesora nego studenata),  drugi će platiti poslodavci,  a treći umirovljenici čije fondove neće imati tko puniti.  Dok oni koji snose najveću krivicu za raspad svih sustava – političari, će ponovno proći neokrznuti.

Radili ste i zanimljivu izložbu iseljavanje nekada i sada. Šta je ona pokazala, kakve su razlike između iseljenanja za vrijeme Jugoslavije i sada? Kakav je bio odnos vlasti prema iseljavanju za vrijeme bivše države, ali i kako su živjeli iseljenici nekada, a kako žive sada? Ima li razlike i u čemu se ona ogleda?

Nekoć su hrvatski “gastarbajteri” koji su se iseljavali u Njemačku odlazili na privremeni rad bez obitelji, bez djece da bi zaradili novac za kuću i vratili se u zavičaj. Živjeli su u radničkim barakama u Njemačkoj i štedjeli svaku marku za svoje obitelji. Danas se hrvatski građani iseljavaju u Njemačku s djecom, ne da bi se vratili s ušteđevinom, nego da bi ostali. U Njemačkoj žive životom niže srednje klase, lako se integriraju, a djeca im brzo poprimaju njemački mentalitet. Iseljenici novog “EU iseljeničkog vala”, za razliku od onog “gastarbajterskog”, nažalost, u ovu zemlju većinom ne odlaze da bi se vratili nego da bi pronašli novi dom u Njemačkoj. To su neki od zaključaka koje smo iznijeli na izložbi „Komparacija ‘gastarbajterskog’ iseljeničkog vala i ‘EU iseljeničkog vala’ u Njemačku“ koja je nedavno organizirana u Zagrebu.

Izvoz radnika za SFRJ je naizgled bio win-win situacija.  Kroz odušak emigracije zemlja je smanjivala pritisak nezaposlenih.  Devizne doznake iz inozemstva poticale su lokalnu potrošnju, a država se k tomu riješila i dijela oporbenih kritičara. Slično kao i danas.

Ipak, za tadašnju SFRJ odlasci radnika predstavljali su permanentni izvor nelagode za razliku od današnjih političkih elita. Jer je morala priznati da joj radnike zapošljava inozemni kapitalizam, a da ona to sama ne uspijeva. Stoga se SFRJ tih godina prema ekonomskoj emigraciji ponaša kao bolesnik koji niječe bolest. Te se radnike uvijek optimistički nazivalo “radnicima na privremenom radu u inozemstvu”.

Danas je indikativan izostanak javne političke rasprave o iseljavanju u cijeloj Jugoistočnoj Europi i na koncu i u samoj Europskoj uniji. Upravo sam na tu temu pisao Europskoj komisiji i na pitanje što će učiniti po pitanju nepravednosti migracija unutar same EU, dobio štur odgovor da se radi o slobodi kretanja ljudi i roba i da se tu ništa ne može.

Upravo kako se i Jugoslavija  izvlačila na 2 svj. rat i štete koje je pretrpjela te je obećavano da će poslije biti bolje, sličnu mantru koriste i današnje političke elite.

Mene je tijekom istraživanja ove teme u Državnom arhivu u Zagrebu i Münchenu najviše iznenadilo koliko su natpisi u novinama i sami članci po pitanju ove teme iseljavanja onda i danas slični pa čak identični. Nekada ne znate na koje se vrijeme odnose. Jesu li pisani danas ili za vrijeme Jugoslavije.

Daljnje iznenađenje mi je bilo da je danas iselilo više Hrvata nego za vrijeme Jugoslavije, u promatranom razdoblju od pet godina kada je postojala sloboda kretanja u Jugoslaviji, a Njemačka primala strane radnike. Isto se odnosi i na sve druge zemlje u susjedstvu.

Prije su iseljenici koristili svaku priliku da posjete domovinu. Sada mnoge više ne zanima vlastiti zavičaj i domovina. U ono vrijeme 80 posto je izjavljivalo da se želi vratiti, sada samo 15 %. Jugoslavija je pokazivala veći interes za povratak. Otvarane su tzv. gastarbajterske tvornice

Posvuda se bile obavjesti gdje se mogu dobiti poslovi za povratnike, danas nema ništa od toga.

No osnovni problem je što su prije i Njemačka i Jugoslavija bile zaineresirane smanjiti i prekinuti useljavanje. Dok je danas Njemačka zainteresirana ga poticati.

Prije je nezaposlenost bila glavni potpisni faktor uz jedan dio politički progonjenih. Sada je gubitak nade u ovo društvo, korupcija … Nažalost, danas su potisni faktori kao nedostatak perspektive kod nas jači nego što je Njemačka privlačna sama po sebi. Na koncu, osnovno je pitanje ponavlja li se povijest. Bez obzira u kojem društvenom uređenju živjeli, izgleda da je za narode ovog prostora iseljavanje jedina konstanta.

No,  ovakav razmjer iseljavanje se događa prvi put u poznatoj povijesti. Nikada prije nezadovoljne mase nisu mogle otići. Morale su ostajati i boriti se ili povinuti se pred režimom koji ih ugnjetava. Danas po prvi put ne moraju.  Po prvi put nema nikakvih zapreka iseljavanju i zato će ovaj val iseljavanja imati dalekosežnije posljedice od svih prethodnih.

Slijedom svega rečenog, kakva budućnost očekuje zapadni Balkan?

U spomenutom radu zastupamo tezu da su procesi dugog trajanja na Balkanu očito usmjereni na pomicanje hrvatskog naroda iz BiH prema srednjoj Europi, što nije isključeno i za neke druge.

Teorija strukturalizma smatra da međunarodne migracije nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno nego se proizvode. One nisu slučajan društveni fenomen. Mali narodi Jugoistočne Europe su u globalizacijskim procesima više izloženi moćnim migracijskim silnicama nego što na njih mogu utjecati, a ulaskom u EU, čija je temeljna vrijednost mobilnost radne snage, njihova pozicija je po tom pitanju još više slabi.  Hrvati su od EU očekivali blagostanje, a ne slom svih sustava koji prijeti uslijed nezapamćenog iseljavanja iz zemlje. Neki proces čak nazivaju evakuacija.

Na užem području Jugosoitčne Europe se već nekoliko desetljeća  stvaraju demografske pretpostavke za puzajuću supstituciju svih krajeva. Umjesto relativno malobrojne domicilne populacije prema Štercu bi na strateški važnom i civilizacijski vrijednom prostoru, supstitucijom bi tim prostorom mogli ovladati „drugi“. Proces je tek na početku i primarno je vezan uz radnu snagu i vlasništvo nad nekretninama i tvrtkama. Budući se odvija u uvjetima nepostojeće selektivne  politike i izostanka svake ozbiljnije populacijske koncepcije, izgledno je njegovo ubrzanje i intenziviranje.

Velika pokretanja stanovništva kao ona koja su rušila brojna carstva tijekom povijesti (Rimsko carstvo primjerice)  su prema Štercu uvijek kontrolirana i upravljana.  Danas se demografskom politikom još češće osvajaju prostori. Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Kroz migracije se osvaja prostor novim načinima. „Znamo da su Seobe stanovništva rušile carstva te kad poprime velike brojeve, nije ih moguće zaustaviti.“ „Svako izazivanje velikih, milijunskih migracija može postati moćno oružje osvajanja. A stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom, htjeli mi to ili ne“ (Šterc, 2013.).

U ovom kontekstu Šterc se pita može li se preko 3/4 svjetskog stanovništva, zadržavati samo u Africi i Aziji bez ozbiljnijih pokreta stanovništva primarno prema Europi. S druge pak strane Europa će do kraja stoljeća po procjenama izgubiti gotovo 100 milijuna ljudi kroz prirodni pad stanovništva (procjene bez migracija), dakle demografski stari, umire i nestaje (UN 2019.). Prostor Jugoistočne Europe  se na tom putu čini kao posebni izazov u budućnosti. Istovremeno će Afrika za svega 15 godina narasti pola milijarde ljudi. Da se navede samo jedan primjer, početkom 21. stoljeća u Ruandi je broj djece po svakoj ženi iznosio 8,7. Dok je u EU oko 1,3.

Bilo je potrebno milijun godina da čovječanstvo dostigne prvu milijarda populacije, dok se danas skok od milijardu stanovnika događa u periodu od svega 10 do 20 godina.

Prema Schmidtu „razmjena stanovništva“ koja se već desetljećima sprovodi u velikim dijelovima Europe „predstavlja egzistencijalnu prijetnju etnokulturnom kontinuitetu europskih naroda.

Ova „zamjena stanovništva“ izravno je uzrokovana kombinacijom niskog nataliteta među Europljanima i trajnog doseljavanja imigrantskih skupina s visokim natalitetom. Prema Schmidtu iza ovih izravnih uzroka krije se intelektualni i kulturni razvoj progresivnih pokreta moderne i postmoderne, koje su prije početka masovne imigracije u Europu stvorili kulturološke uvjete kako bi se sprovela „razmjena stanovništva“. Nadasve pripremljen je teren da takav razvoj shvati kao izraz društvenog napretka.

S ovim stavom u vezi je i izjava mnogih naših mlađih iseljenika (Jurić 2017.) „Domovina je tamo gdje mi je dobro“. Naše istraživanje pokazuje da se mnogi mladi vode upravo ovom idejom kad odlaze u Njemačku.

Cilj postmodernizma je da ljudi osjećaju kako nije ostalo ništa za što bi bilo vrijedno boriti se. U takvom svjetonazoru pojedinac se ne treba nigdje osjećati vezan jer su potrebe kapitala takve da jednog te istog radnika jedan dan trebaju u Požegi, a drugi u Berlinu. Cilj je da pojedinac nigdje ne pusti „korijenje“ da nema povezanost niti s kojim prostorom kao ni ljudima, upravo kako bi bio u svakom trenutku mobilan, ali i zamjenjiv. Na djelu je proces koji očito ima za cilj oslabjeti države povijesnih naroda kako one ne bi mogle same brinuti za prostor i za svoje ljude, s ciljem da ih kapital razbacuje diljem tržišta po potrebi.

U svjetlu navedenoga neki autori postavljaju tezu da EU upravlja svim ključnim procesima u regiji tzv. Zapadni Balkan. A Europska unija  ima interes da u ovom dijelu Europe postoji nestabilnost, s namjerom kako bi na granici Hrvatske s BiH imala svoj štit i hot-spot u slučaju većih ilegalnih migracija.

Tatjana Čalić  (Buka)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *