hamburger-icon

Kliker.info

Prof.dr. Slavo Kukić : Je li počinjeni kriminal jedini motiv pritvaranja Lijanovića?

Prof.dr. Slavo Kukić : Je li počinjeni kriminal jedini motiv pritvaranja Lijanovića?

15 Septembra
07:36 2014

Kukislavo91Skoro mjesec dana pripreman sam za osvrt na oficijelni početak predizborne kampanje.Događaj, međutim, koji „uskoči“, iz principijelnih razloga me – baš kao oni u vezi s Budimirom ili Krajinom – tjera na promjenu plana. Prošli tjedan, naime, svjedočiti se moglo još jednoj spektakularnoj akciji SIPA-e.

Piše : Prof.dr. Slavo Kukić

U kojoj je, ako dobro razumjeh, angažirano nekoliko stotina policajaca – i u kojoj uhitiše organiziranu kriminalnu grupu, ustvari braću Lijanoviće i još desetak osoba s, kako se u saopćenju SIPA-e pojasni, ciljem borbe protiv kriminala, carinskih i poreznih utaja. A utaje su, ako je državnome tužiteljstvu vjerovati, počinjene na način da su fiktivno osnivana, a kasnije gašena poduzeća iza kojih je ostavljan veliki dug za porez. Čime je, vele u tužiteljstvu, proračun zemlje, a time i svi njezini građani, oštećen za preko jedanaest miliona maraka.

Oglasila se i Uprava za neizravno oporezivanje. Uhićenja su, vele, rezultat višegodišnjega rada ove državne službe tijekom kojeg su otkrivena „počinjena kaznena djela organiziranog kriminala, poreske utaje, neplaćanja poreza, pomaganja u činjenju kaznenih djela, krivotvorenja poslovne dokumentacije i uništavanja poslovne dokumentacije“.

Čitava se priča, ako je medijima vjerovati, na svemu izrečenom neće i zaustaviti. Dopremijer Lijanović bi, spekulira se, uskoro odgovarati mogao i zbog nezakonitih dodjela poljoprivrednih poticaja. Jer, navodno se raspolaže dokazima kako su dodjeljivani i ljudima koji se poljoprivredom ni ne bave.

Pratio sam i prve reakcije na izvršena uhićenja u akciji kodnog naziva „Meso“. I dakako da su šarolike. Generalno, međutim, na jednoj strani su reakcije uhićenih, ali i čelnih ljudi Narodne stranke Radom za boljitak. I one su, ničeg čudna, onakve kakve se je moglo i očekivati. Na drugoj strani su, prati li se svijet politike, uglavnom svi ostali. Nema likovanja, nema ni bilo kakve druge vrste svrstavanja. Neupitna je, naime, potpora institucijama države u njihovim akcijama protiv organiziranog kriminala i korupcije, ali i stav kako svatko, o kome god da se radilo, treba odgovarati za postupke koje čini. Vrlo rijetki su oni koji bi i presuđivali, kakav je, primjerice, delegat SDP-a u Domu naroda državnoga parlamenta, koji uhićenje poprati komentarom na izrečenu presudu i asocira – komentarom „dolijaše lije“.

Odmah da raščistimo – ni na kraj mi pameti nije pomisao kako bi od optužbi za kriminal i korupciju trebao braniti bilo koga, pa i Lijanoviće. Prethodnih dvadesetak godina, naime, i osobno svakodnevno demaskiram taj tip društvenoga zla kao svojevrsni stil života bosanskohercegovačkoga društva. Rezultat takvog angažmana, uostalom, je i knjiga „Lopovluk u ime naroda“. Nema nikakva razloga da od te filozofije odustajem i sada – i u slučaju Lijanovića, i svih ostalih dakako.

Ali, intelektualna etika mi ne dopušta ni zažmiriti pred ovom akcijom – kao što mi dopuštala nije ni u slučaju uhićenja predsjednika Federacije. Prisjetite se, tada sam bio među rijetkima koji su institucijama države postavljali pitanja – pa i, ako već hoćete, onima koji su pobjedi pravde i sami doprinijeli. Iako, nerijetko sam zbog svega toga bio i žigosan – ono, što on hoće, svakom bi loncu htio biti poklopac, pametnije bi mu bilo da radi svoj posao i da se ne petlja u sve oko sebe, i sve u tom duhu.

Znam da će toga biti i sada. Usprkos tome, međutim, neka se pitanja, i to budućnosti naše djece radi, moraju postaviti. Čemu, primjerice, potreba za javnim spektaklom? Jesu li Lijanovići krivi? Organi države pojašnjavaju da imaju dokaze za to. OK. Uhitite ih pa to i dokazujte – ili neka oni dokažu suprotno. Ali, čemu javni spektakl? Svojim očima sam, i igrom slučaja, u vrijeme izvođenja akcije uhićivanja dakako – a vidjelo je to i TV gledateljstvo – pred obiteljskim kućama tih ljudi imao priliku vidjeti masu novinara, fotoaparata, kamera. Otkuda novinarima, ako se radi o akciji iznenađenja, informacija o uhićenju? I što se time htjelo postići? Je li akcija privođenja pravdi zbog toga učinkovitija? Definitivno, ne! Što je, onda, bio cilj proturanja informacije medijima? Prvo, da se ne lažemo – javni spektakl. Potom, ako hoćete, da se demonstrira zastrašujuća društvena moć jednog represivnog aparata. A, tko zna?, isključiti ne treba ni mogućnost skretanja pažnje sa svih mogućih „igranki“ u vezi s prvim čovjekom ove agencije.

S druge strane, u akciji „Lijanovići“ se pritvara predsjednika stranke – koji je i zastupnik u državnome parlamentu – i njegova zamjenika, dva člana federalne vlade – pri čemu je jedan od njih i njezin potpredsjednik. Na prvi mah, ništa neobično. Ali, sve to se događa samo dva dana pred početak predizborne kampanje. Iz organa gonjenja odgovaraju – radi se o slučajnosti. Tobože, čitava akcija se vodi preko tri godine – i sada su prikupljeni svi relevantni dokazi. A, tobože, posao provođenja zakona ne trpi odgađanja bez obzira o vremenu u kojem se to čini. Misle li, međutim, tako i svi ostali? Za potpredsjednika Narodne stranke Radom za boljitak, primjerice, vrijeme koje je tempirano za izvođenje viđenih policijskih aktivnosti baca sumnju na njihov kredibilitet i profesionalnost. Ta vrsta sumnje se, potom, dala iščitati i iz izjava nekih drugih – pa i predsjednika Federacije.
Sumnjama toga tipa se, da ne duljim, oteti ne mogu i sam. Jer doista, zašto baš sada? Je li sve to, ako se čekalo preko tri godine – od 2011., ako dobro razumjeh saopćenja državnih službi – moglo čekati još mjesec dana? Čemu najednom historijsko značenje tih samo mjesec dana? I, ne tjera li sve to na pitanje, je li bit priče u počinjenom kriminalu – ili samo u počinjenom kriminalu? Ili se, eventualno, iza paravana obračuna s kriminalom krije i još ponešto –eliminiranje iz predizborne političke utakmice, recimo, političkih rivala koji ti preuzimaju dio biračkoga tijela.

A ta sumnja, opet, tjera na seriju novih pitanja. Jesu li, među inim, organi gonjenja, državno tužiteljstvo i SIPA-a prije svega, neovisni u obavljanju svojih poslova – ili su, ne daj Bože, i sami pod političkom kontrolom? I, ako jesu, tko su politički bogovi koji na njima drže šapu – a time zagorčavaju život i svima nama?

Na koncu, ako se operacijom „Lijanovići“ htjelo iz igre izbaciti jednog političkog protivnika – a to, ponavljam, kao mogućnost ne treba isključivati – može li se dogoditi da se sve to planerima vrati i kao bumerang? I da, umjesto da dobiju dodatni dio biračkog kolače, izgube dio i biračkog tijela s kojim su i inače računali. Po mojem sudu – da. Sačekajmo, uostalom, mjesec dana. Na mjestu stratega predizborne kampanje Narodne stranke Radom za boljitak, primjerice, osobno bih preispitao ranije dogovorene scenarije pridobivanja biračkoga tijela – i predizbornu komunikaciju koncentrirao na izloženost bezobzirnoj represiji režima.
Što će Lijanovići činiti, i hoće li čitavu ovu priču okrenuti u vlastitu korist, manje je važno. Ali sumnje, kriju li se iza akcije njihova hapšenja i kalkulacije političkih bogova, su prevažne. Jer, ima li tih kalkulacija – i akcija koje one proizvode – ajme nama. Put do otvorenog društva u tom je slučaju, najjednostavnije, prekriven trnjem – i puno je duži od onog koji vodi u neki od tipova diktature.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *