Kliker.info

Prof. dr. Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, govori o odnosu Bošnjaka prema islamu, političkom angažmanu reisa Cerića i muftije Zukorlića, odnosu političke elite i intelektualaca prema BiH, Miloradu Dodiku, trećem entitetu i posjeti premijera Milanovića…Prof. dr. Šaćir Filandra je rođen 20. veljače 1961. u Crnićima, Stolac. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za filozofiju/sociologiju 1985. godine. Doktorirao je iz oblasti Suvremena politička filozofija. Izabran je u zvanje redovnog pro¬fesora 2008. godine. Predaje nastavne discipline Politička filozo¬fija, Sociologija jezika, Politike identiteta i Socijalna filozofija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Bio je gostujući predavač na Odsjeku za historiju / političke nauke na Yale Univerzitetu u SAD (od 1999.-2000. godine), te pomoćnik predavača na Otvorenom Univerzitetu, Institut za jugoistočno-europske studije u Budimpešti (1997. godine). Autor je knjiga “Bošnjačka politika u XX. stoljeću” i “Bošnjaci i Moderna”, te nosilac koautorstva za knjigu “Bošnjačka ideja” (s Enesom Karićem).

 Autor je preko 80 naučnih i stručnih radova. Participirao je u radu većeg broja domaćih i međunarodnih znanstvenih konferencija, kongresa i simpozija, kao i realizaciji više naučno-istraživačkih projekata. Bio je glavni i odgovorni urednik Izdavačkog poduzeća “Sej-tarija” iz Sarajeva (od 1994.-2010. godine), te glavni i odgovorni urednik Omladinskog časopisa “Lica” iz Sarajeva (od 1988.-1990. godine). Od 2001. do 2009. godine bio je predsjednik BZK “Prepo¬rod”. Trenutno je dekan na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Njegova knjiga “Bošnjačka politika u XX. stoljeću” je osvojila na¬gradu i priznanje sarajevskog lista “Dnevni avaz”, te je proglašena kulturnim događajem 1999. godine. U ožujku 2012. godine iz tiska je izašla nova knjiga prof. Filandre – “Bošnjaci nakon socijalizma”, u podnaslovu “O bošnjačkom identitetu u postjugoslavenskom dobu”. Zanimljive su riječi dvojice recenzenata. Prof. dr. Enes Karić za knjigu kaže da je “mnogostruko slojevito štivo u kojem se ujedno stječe historija, hronologija, analiza, te sinteza i politološka retrospektiva najnovijeg vremena Bošnjaka i Bosne i Hercegovine”, dok prof. dr. Esad Zgodić smatra da je u knjizi “vrijedno i rizično” što je “kritički orijentirana spram bošnjačke nacionalne politike i njenih aktera”. Uloga Islamske zajednice u životu Bošnjaka Nakon kapitalnog djela “Bošnjačka politika u XX. stoljeću”, iz tiska je nedavno izašla Vaša nova knjiga “Bošnjaci nakon socija¬lizma”. U predgovoru navodite da se radi o “političkoj analizi re¬centnog bošnjačkog identiteta, koja je umnogome autobiograf¬ska”.

O čemu u knjizi pišete?

Knjiga je pokušaj cjelovite analize bošnjačke politike identiteta nakon socijalizma, odnosno bitnih identitetskih preinaka koje su Bošnjaci doživjeli nakon napuštanja jugoslavenskog okvira življe¬nja, dominantnog u 20. stoljeću, i prešli u bosansko-hercegovački državno-pravni okvir te u niz novih političkih okvira nastalih raspadom nekada zajedničke države. Analiza se vrši kroz razmatranje bošnjačkog odnosa danas prema kategoriji islama, nacije, države i identiteta.

Ovo je knjiga o aktualnim procesima, o nama kao narodu danas, o tekućim procesima unutar naše nacije i s tog aspekta odnosi se na tekuće procese i većinom žive aktere. Prof. dr. Šaćir Filandra Knjigu počinjete analizom stanja u Islamskoj zajednici u tur-bulentnom vremenu raspada Jugoslavije, kada se javlja pokret imama, dolazi do smjene dr. Ahmeda Smajlovića, formira se Savjet imama u BiH… Nesporno je da je Islamska zajednica značajan faktor u identitetu i životu Bošnjaka.

Da li je bila na nivou povijesnog zadatka krajem 80-ih i u ratnim 90-im godinama?

Islamska zajednica je bila na razini povijesnih zadata vremena 90-ih godina prošlog stoljeća. Ona se kao institucija, generalno govoreći, prema turbulentnim zbivanjima raspada komunizma valjano postavila postavši bitnim činiocem demokratizacije društva, njegove ideološke tranzicije te instrumentom jačanja i razvijanja bošnjačke nacionalne samosvijesti. U cijelom tom procesu sama institucija Islamska zajednica doživjela je bitne organizacijske transformacije i po brojnim unutarnjim pitanjima nije uvijek bila jedinstvena niti koherentna, i knjiga se uveliko bavi unutrašnjim političkim, ideološkim i personalnim sukobima unutar nje. Kao nedostatak Islamske zajednice u tom periodu donosim ipak stav, a na osnovu detaljnih istraži¬vanja brojnih procesa, da je ona u osnovi tih godina propustila priliku da se profilira kao samostalna i od politike neovisna institucija. Islam je imao nezaobilaznu ulogu u bošnjačkom nacionalnom pokretu 90-ih godina prošlog stoljeća.

Kakav je danas odnos religijske i nacionalne svijesti kod Bošnjaka?

Kraj Jugoslavije i uspostava neovisne bosansko-hercegovačke države najveći je povijesni rezultat proteklih zbivanja, a on je za posljedicu, ali i pretpostavku, imao i ima danas kod Bošnjaka prevalenciju nacionalnog, tj. političkog identeta nad religijskim. U protekle dvije decenije islam je najčešće služio kao instrument legitimacije bošnjačke nacije i bosansko-hercegovačke države. Kada su Bošnjaci bili politički osporavana ili neizrasla nacija, a to je doba od Berlinskog kongresa do kraja socijalizma. Drugi su im pridavali status religijske zajednice, oni sami su se većinski također tako samorazumijevali, i u toj prilici islam je najistaknutiji marker njihova identiteta. Osvajanje političke slobode i njene realizacije nakon socijalizma primat daje kategorijama nacije, jezika i države. Danas je država, nacionalna složena bosansko-hercegovačka, ključni odreditelj njihova identiteta.

U ratnim godinama dolazi do povratka vjeri, reislamizacije Bošnjaka, ali i do pojave mezhebskog nejedinstva, novih oblika vjerske prakse. Javlja se i tzv. vehabijski pokret. Koliko je on utemeljen u bošnjačkom vjerskom i kulturnom identitetu?

Pluralizacija interpretacije islama posljedica je otvaranja naroda i zemlje globalizacijskim uticajima i ona je u gnoseološkom smislu legitimna i neizbježna. Posljedica tog procesa je vehabijska prisutnost o kojoj studioznije u knjizi pišem. Uticaj ovog interpretacijskog toka na opći identiteta Bošnjaka neosnovano je preuveličavati, a to mediji često rade, kao što je ovu pojavu određenim mjerama represije pogrešno zabranjivati. Rezultati mog istraživanja ukazuju na činjenicu da je ovaj pokret svojim brojnim segmentima, od antiintelektualizma do fundamentalizma, danas mariginalan unutar vjerske prakse Bošnjaka te da će takav manjinski status i u skoroj budućnosti imati. On je danas, nažalost brojnih čestitih mladića koji takvu praksu islama podržavaju, postao osnova stigmatizacije muslimana u brojnim evropskim društvima, a što prominentni zagovornici toga pokreta ne razumiju niti žele razumijeti.

Kako komentirate sve učestalije optužbe prema Bošnjacima za islamski fundamentalizam, vehabizam, netoleranciju, terori¬zam? To je dobro poznata stara matrica srpske politike, zar ne?

Iz polemika vezanih uz Rezoluciju Europskom parlamenta o BiH, na¬ročito stava izvjestiteljice Doris Pack, stječe se dojam da su tzv. vehabije opasnije za mir u BiH od četničke, ravnogorske bratije? Nije matrica samo srpske politike, većina evropskih natpisa o islamu je negativna. S tom činjenicom trebamo ozbiljno računa¬ti. Muslimani svoje mjesto u evropskoj kulturi još traže. Oni žele i na to imaju pravo da budu ravnopravna konfesionalna činjenica u dominantno kršćanskim društvima. Da bi takav status postigli mo¬rati će stalno peispitivati svoju društvenu vjersku praksu i iznalaziti oblike koegzistencije sa većinskim kršćanskim okruženjem koje ima negativne reminiscencije na susrete sa islamom. Svaki identitet, pa i naš bošnjački, muslimanski je relaciona, komunikacijska kategorija, on je uvijek kontekstualan i posredovan stavovima drugih. Antiislamizam je danas u Evropi činjenica, kao što je to ranije bio antisemitizam.

S tim se mora računati i živjeti.

Za produbljivanje tog negativnog stereotipa prema muslimanima uopće Bošnjaci nijednim potezom ne smiju davati povode. Mi toli¬ko možemo i trebamo učiniti. Nažalost, pojedinci među nama mi¬sle i djeluju drugačije produbljujući to nepovjerenje prema svima nama. Nacionalizam, etničko čišćenje i nacionalna diskriminacija je u samim temeljima evropske kulture i to je jedan od razloga zašto se na nacionalizam, pa i srpski, gleda s pomirljivim tonovima. Novi Pazar postaje značajan politički centar: u njemu je npr. utemeljena BANU-u.

U kontekstu uloge Islamske zajednice i aktu¬alnih političkih procesa, kakvo je Vaše mišljenje o kandidaturi sandžačkog muftije Muamera Zukorlića za predsjednika Srbije?

Novi Pazar je, nažalost, provincija, i to će zadugo i ostati. Time o tome gradu ne mislim ništa loše, ali smatram da je neozbiljno, u najmanju ruku, taj grad titulirati nekim značajnim bošnjačkim političkim centrom. Zukorlić je snažna, ambiciozna i inteligentna ličnost. On svoje mjesto na društvenoj sceni još traži, a određeno mjesto mu i pripada. Dobro bi bilo da muftija Zukorlić postane profesionalni političar, bar je to moje mišljenje. Mislim da bi na taj način više pomogao svome narodu, ali i sređivanju bošnjačkih prilika u Srbiji. Priča o njegovoj kandidaturi za predsjednika Srbije je samo dobra šala, a dobre šale nikad dosta.

Kakvo je Vaše mišljenje o političkom angažmanu reisu-l-ule¬me dr. Mustafe Cerića?

Ne odobravam političke angažmane vjerskih dostojanstvenika unutar bilo koje konfesije. Mustafa Cerić je nakon preseljenja Alije Izetbegovića na bošnjačkoj političkoj i medijskoj sceni zauzeo po¬golem prostor koji je nakon Izetbegovića preostao, budući da je jakih političkih figura unutar stranaka nedostajalo. Cerićevi izleti u politiku ništa dobro nisu donijeli ni njemu niti Bošnjacima i kamo sreće da se nikada nisu niti dešavali.

Put prema pomirenju, dijalogu i napretku

Neki bosansko-hercegovački i međunarodni analitičari opisuju sadašnju situaciju u BiH kao nikad goru u povijesti države. Izva-na promatrajući političke bh-procese stječe se dojam kao da pre¬vladavaju beznađe, izgubljenost i defetizam.

Da li je situacija stvarno takva?

U Bosni i Hercegovini se nikada nije sjajno živjelo niti su njene prilike posmatrane spoljnom optikom bile sređene. Čak šta više, iz svih njenih susjedstva ona se uvijek portretirala negativno iz različitih interesa, a što sada nije ni bitno. Bosna nije zemlja bez nade, tu je uvijek bilo dovoljno ljudi koji je vole i koji su je spremni braniti. Budućnost te zemlje je u njenoj prepuštenosti njenim lju¬dima, budući su projekti međunarodne zajednice, a najpogubniji je Daytonski mirovni sporazum, strani biću i potrebama te zemlje.

Svaka pomoć sa strane u Bosni je bila remetilačka, nažalost.

Danas svjedočimo razvoj svijesti o nužnosti dogovora bosansko-hercego¬vačkih naroda, i to dogovora koji bi tu zemlju učinio sretnijom i stabilnijom. Ljudi u Bosni sa svojim udesom znaju živjeti i oni su takvi da će izdržati, a izdržati će samo oni koji tu zemlju vole ili koji nemaju drugačije/bolje perspektive.

Da li je sadašnja politička elita na vlasti dorasla političkom trenutku i funkcijama koje obnašaju? Gdje su ograničavajući fak¬tori – Daytonski podmetuniti Ustav, nacionalističke politike i getoizacija, nedostatak stvarne demokracije?

Cjelokupna bošnjačka stranačka politika, bez razlike na stranke i periode unutar razdoblja od dvadeset godina, funkcionira na principu negativne selekcije kadrova. To znači da se biraju i pro-moviraju poslušni, ćutljivi, nesposobni tipovi s kojima se može manipulirati i koji znaju i moraju samo slušati. Najveći broj tih ljudi je krajnje nekompetentan i etički neodgovoran i za to nije niko kriv već mi sami. Sve ostalo je samo priča…

Dekan ste Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.Kako iz Vaše perspektive vidite položaj bosansko-hercegovačkih intelektualaca u sadašnjoj situaciji? Imaju li realnog prostora ponuditi više i izaći iz “ralja” neodgovorne politike?

Univerzitetska inteligencija u Bosni je marginalizirana od strane vjerske i stranačke inteligencije, prije svega. Istovremeno ta inteligencija je automarginalizirana. Ona nema tradicije samostalnog intelektualnog djelovanja. Njen sluganski i oportunistički mentalitet je vidljiv na svakom koraku. Mi u Bosni nemamo nešto što bi se zvalo intelektualna javnost, intelektualni front, intelektualna pobuna, alternativa i to je naše stanje. Intelektualci su u stvarnom ili imaginaranom strahu od vrhova političkih stranaka. Ovdje je na sceni prava partitokratija i ako niste pristaša neke političke stranke nemate baš dovoljno društvene niti materijalne potpore.

Po Vašem mišljenju, na koji način se može postići istinsko pomirenje i dijalog među narodima u BiH? Što mislite o euroatlantskim integracijama – eventualnom ulasku BiH u Europsku uniju i NATO?

Naivno je očekivati da će evroatlantske integracije poništiti naše unutrašnje etničke protivriječnosti i same po sebi dovesti do nekog željenog blagostanja. Ipak, i to želim naglastiti budući da djelim mišljenje većine našeg stanovništva, ulazak Bosne i Hercegovine u NATO značio bi veliko sigurnosno olakšanje. Na tom pitanju vagati će se dobronamjernost evropske politike prema nama. Treći entitet i hrvatsko pitanje u BiH Aktualna bošnjačka politička garnitura proteklih nekoliko godi¬na dominantno je svoju političku pažnju usmjerila prema Banjoj Luci, odnosno Miloradu Dodiku, pri čemu se cjelokupna politika svela na relaciju Sarajeva i Banje Luke. Stječe se dojam da je Dodik pametno poentirao – učvrstio je entitet Republiku Srpsku, entitet za koji su mnogi smatrali da je samo pitanje vremena kada će biti ukinut. Ugaoni kamen recentne bošnjačke politike je Milorad Dodik. Da ga nema trebalo bi ga izmisliti zato što ta politika sav svoj nerad, sve svoje promašaje i zablude svaljuje na leđa tom čovjeku.

Da se razumijemo, Dodik svijesno i planski razara Bosnu i Hercegovinu, to je njegov politički program, i on to ne krije. Šta mi radimo za to vrijeme, osim što kukamo? Šta je sa našim politikama, našim cilje¬vima, našim projektima?Kako gledate na “bratsku” suradnju i protubosansku osovinu Dodik – Čović? Radi li se o nastavku politike, naravno drugačijim sredstvima, koju su tokom 20. stoljeća mnogi akteri provodili, a u ratnim 90-im godinama razvijali Milošević i Tuđman, odnosno Karadžić i Boban?

Radi se i o tome, o nastavku starih nacionalnih osovina, ali i o jednom dodatnom marginaliziranju Sarajeva i Bosne iz svih oz-biljnih regionalnih projekata, što smatram bitnijim i za nas danas opasnijim. Pri tome se ne smije izgubiti iz vida činjenica da je recentna bošnjačka politika svojim neodgovornim i nadmenim odnosom prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima te ljude stavila u krilo Milorada Dodika. Sve su glasnije i brojnije secesionističke izjave.

Može li doći do raspada BiH, naročito u situaciji kada međunarodna zajednica polako pokazuje znakove “umora od Bosne”?

Raspad Bosne i Hercegovine kao države nije realna opcija iz vi-še kontekstulanih i međunarodno-pravnih razloga. Ali je zato unutrašnji preustroj BiH realna opcija, da ne kažem nužnost. Jesu li Hrvati u BiH zaista ugroženi i koliko su realni zahtjevi za formiranjem trećeg entiteta?

Koliko je bošnjačka politika kriva za takvo stanje?

Što će, zapravo, Hrvatima “treći entitet”? Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini realno je otvoreno. S njime se manipulira u različite svrhe. Nikada se nije pristupilo neovisnoj ekspertskoj analizi stvarnog stanja Hrvata u dijelu države gdje su Bošnjaci većina, niti analizi stanja Bošnjaka gdje su Hrvati većina. Političari i bošnjački i hrvatski su neodgovorni spram ovog stanja i svima magline služe za manipulaciju svojim javnostima. Osjećaj Hrvata da su marginalizirani od Bošnjaka treba ili činjenič¬no demantirati ili, ako je osnovan, otkloniti. Sadašnje stanje nije dobro i potrebno je otvoriti razgovore o modalitetima rješenja tih problema. Šaćir Filandra na sarajevskoj promociji knjige “Bošnjaci nakon socijalizma”

BiH je prva zemlja koju je posjetio novi hrvatski premijer Zo¬ran Milanović. On je tada izjavio da “nije niti tutor niti mentor” u vezi uplitanja Hrvatske u unutarnje stvari u BiH. Međutim, neki¬ma se nije svidio protokol – posjete Mostaru, Širokom Brijegu i Vitezu, tako da su Lagumdžija i Nikšić izbjegli svečani ručak s njime.

Kakvo je Vaše mišljenje o Milanovićevoj posjeti BiH?

U odnosima hrvatskih političkih stranaka prema BiH je nešto čudno. Naime, cijelo vrijeme svjedočimo da poslije Tuđmanove smrti niko u Hrvatskoj ne smije ili ne želi napraviti nikakav pozitivan pomak prema Bosni i Hercegovini. Istovremeno, i to je ono što je najčudnije, liberalni ili lijevi političari kakvi su Mesić i Josipović, daleko su ispod dosega političke desnice, recimo jednog Sanadera. Tu je mnogo lijepih diplomatskih fraza, praznih obećanja, pokoji vic i ništa više. Bilo bi nepravedno Milanovića cijeniti na osnovu jedne posjete. Potrebno je sačekati njegova konkretna očitovanja, to da li je spreman na na principima pravde i pravičnosti rješavati zajednička otvorena pitanja, a njih je nažalost mnogo.

Dobar ste poznavatelj prilika u Hrvatskoj, čest gost različitih tribina i simpozija. Kako ocjenjujete stanje bošnjačke nacionalne manjine u RH?

Bošnjačka nacionalna manjina u Hrvatskoj je dio bošnjačkog naroda izvan Bosne i Hercegovine koji je u demokratskim postsoci¬jalističkim promjenama najviše dobio. Evropske integracije Hrvat¬ske mnogo su doprinijele tom statusu, ali i unutrašnja organizacija i kvalitet samih Bošnjaka. Oni su cijelo vrijeme imali razvijen institu¬cionalni okvir, od vjerskog, preko stranačkog, do nacionalnog i kul¬turnog, i vrhove tih institucija u principu su obnašali radini i čestiti ljudi. Samo je zahvaljujuči tim činjenicama moguće objasniti veliku pomoć koju je bošnjačka nacionalna manjina u Hrvatskoj pružala i još na različite načine pruža Bošnjacima u BiH.

Gdje su Bošnjaci danas? Imaju li bošnjački političari viziju kakav bi odnos Bošnjaka trebao biti prema bosansko-hercegovačkoj dr¬žavi, prema susjednim narodima i državama, prema Europi?

Bošnjaci imaju jasnu viziju BiH kao države zasnovane na vlada-vini prava, pravde, ljudske i nacionalne ravnopravnosti. I ovo nije fraza. Naš narod ovakvo sebe definira, mada ćete od njegovih lide¬ra čuti i drugačije izjave. Odnos Bošnjaka prema svijetu mora biti civiliziran i primjeren normama međunarodnog privatnog i javnog prava. Ismet Isaković (Preporod Journal)