hamburger-icon

Kliker.info

Predrag Pašić u Americi : Bubamara je moje životno djelo na koje sam ponosan

Predrag Pašić u Americi : Bubamara je moje životno djelo na koje sam ponosan

22 Juna
14:23 2011

 

" Bubamara  je ipak moje životno djelo na koje sam stvarno ponosan “, reče mi bez imalo razmišljanja  aktuelni direktor pomenute fudbalske akademije iz Sarajeva  Predrag Pašić Paja , dok sam ga u  “davno zaboravljenom “ ambijentu svojevrsne bosansle aščinice,   gazda Rasima u Louisvilleu ,u američkoj državi Kentucky, propitivao o njegovoj zaista impozantnoj fudbalskoj karijeri. Vjerujem na riječ čovjeku koji je u  opsjednutom Sarajevu , šarenom bubamarom počeo vidati  ratne  traume sarajevskim dječacima. Danas čitav svijet zna da je Paja, jedinstvenom metodom na planeti , uspio u naumu da stvori brojne fudbalske  talente,  sa vraćenim osmjehom na  licu i usvojenim  univerzalnim vrijednostima ,koje su preduslov  da sutra budu  ljudi.Na početku  intervju za Kliker, nekada virtuozno lijevo krilo Sarajeva  i Štutgarta te reprezentacije bivše nam države, za koju je nastupio deset puta, objasnio je razloge  dolaska u  Ameriku .

– Pa eto, desila se divna stvar da me je moj prijatelj Sejo Kajtaz, nekadašnji fudbaler Verleža, nedavno nazvao i kazao  da postoji mogućnost da on i ja odemo na mjesec dana u Ameriku, tačnije rečeno u Kentucky. Kao što vidite, evo nas u Louisvilleu gdje naš  prijatelj i kolega Muhamed Fazlagić Fazla, u okviru svojih redovnih obaveza sa  klubom United 1996 organizuje jednomjesečni kamp za mlade fudbalske talente  iz ovog dijels Amerike. Naravno da sam se obradovao  pozivu i dolasku ovdje jer je to za mene veliko iskustvo pošto je Amerika velika sportska nacija a njihova fudbalska reprezentacija redovno učestvuje na velikim natjecanjima što se mora uvažavati. Sretan sam i zbog činjenice da sam ovdje sreo svoje stare prijatelje i suigrače, poput Nenada Vidakovića , Seje Grude  i Tonyja Frankovicha, koji  već duže vrijeme žive i rade kao treneri u Americi , a  pozvani su također da  učestvuju na ovom pomenutom okupljanju . Iskoristili smo naravno priliku da osvježimo naše memorije i da usput upoznamo  jako puno divnim ljudi  iz svih krajeva BiH i ostalih država bivše Jugoslavije. Sve u smemu zaista dobro radimo i divno se provodimo. Imajući u vidu da sam prije par godina , u Kanadi proveo određeno vrijeme radeći u sličnom kampu, ali sa djevojčicama, ovo će kompletirati moju predodžbu o fudbalu, odnosno soceru u ovom dijelu svijeta i biće za mene zaista veliko iskustvo..

Kliker :  Možete li povući paralelu između ovog, američkog poimanja fudbala, bolj reći socera i vašeg rada u Bubamari. Čini mi se da ima dosta dodirnih tačaka ?

Pašić : Ima naravno dosta sličnosti ali i razlika. Najveća razlika je u samom sistemu takmičenja i organozovanja škola i klubova , što naravno neminovno utiče i na kompletan sistem edukacije. Kon nas u BiH, kao što znate , postoje klubovi , dok je ovdje sve bazirano na školama, akademijama i koledžima. Što se tiče kvaliteta, djeca se uglavnom ne razlikuju po samom znanju, čemu doprinosi i sama tehnologija treninga , pogotovo ovdje u Unitedu, čiji treneri koriste holandski sistem , a po njemu se da podsjetim, uglavnom radi i u Evropi. Ovom prilikom moram istaći i člinjenicu da smo mi na području bivše Jugoslavije bili vrlo poznati po nekoj svojoj kreativnosti .  Nešto od toga se još zadržalo i zbog toga mislim da su naša djeca ipak u prednosti u odnosu na američku, ali ovi drugi, imaju strahovito bolju infrastrukturu i puno bolje moigućnosti za napredovanje.

Kliker. Pripremajući se za ovaj razgovor , saznao sam između ostalog da svako dijete u vašoj Bubamari , pored fudbalskih vještina , usvoji i elementarno znanje engleskog jezika i muzike. Da li je to tačno ?

Pašić : Bubamara postoji već 17 godina. Ona je da podsjetim stvorena u ratu  i u početku je imala opšte društvenu zadaću  da pokušamo izbaciti treaumu iz dječjih duša i glava jer  je ta najranjivija populacija stanovništva bila svakodnevno izložena raznim traumama , od straha od granata do gubitka svojih najdražih u porodici. U tim trenucima, Bubamara, odnosno fudbal je djeci  bio rehabilitacija i mi smo jako ponosni na taj dio našeh djelovanja ,kada smo se uvjerili da sport ima zaista strahovitu moć. Imali smo naravno i masu problema u svom radu ali smo nastojali u svakom pogledu da budemo društveno odgovorni , pošto nije bilo važno samo trenirati već i obrazovati te mlade ljude pošto je današnja BiH prepuna droge ,  maloljetničke delikvencije i raznih drugih štetnih uticaja a sport je , ponovo ističem ,najbolja odbrana. Iz tog pomenutog perioda   izdvajam našu akciju organizovanja škole kompjutera,  koju smo sproveli u saradnji sa Interom iz Milana. Naši prijatelji iz Intera su kupili 20 kompjutera na kojima su sva naša djeca prošla 4 kursa i stekla osnovna  kompjuterska znanja. Iz ove perspektive, danas to možda izgleda minorno , ali valja kazati da je možda u čitavoj državi , u to vrijeme bilo samo dvadesetak kompjutera. Nakon toga smo između ostalog organizovali i škole plivanja, skijanja,engleskog jezika, muzike… Danas je toga naravno manje ,a  prioriteni zadatak nam je da djecu vaspitavamo u sportskom duhu . Inače, kroz Bubamaru je do sada prošlo oko 7000 dječaka  a svaki od njih je naučio šta je disciplina, šta je red, rad, šta je drugarstvo , odgovornost , kolektiv..jednom riječju, mislim da je svaki od njih ponio iz Bubamare nešto korisno.Na ovaj zaključask upućuje i podatak da danas na ulici srećem, doktore, profesore, arhitekte, koji su ponikli u Bubamari. Izbacila je Bubamara i masu profesionalnih igrača. Jedan od njih je i Edin Džeko , koji je prve korake napravio upravo  kod nas. Ovih dana jedan dječak odlazi u Bayern. U prvoj ekipi Sarajeva sada trenutno igra šest naših igrača, u Željezničaru  su četvorica ponikla u Bubamari, jedan je u Veležu a masa ih je po Evropi, tako da smo i u sportskom smislu izuzetno zadovoljni.

Kliker. : Svoje mjesto u Bubamari imaju i djeca sa posebnim potrebama  ?

Pašić : U reprezentaciji Jugoslavije sam svojevremeno igrao sa Damirom Desnicom iz Rijeke koji je bio gluginijem ali je i pored toga izvrsno igrao fudbal i napravio vanserijsku karijeru. Znajući koliko je Damir volio fudbal i šta mu je to značilo, odlučili smo da  djecu  njemu sličnu uključimo u naše aktivnosti pošto je veoma bitno da se ta kategorija mališana socijalizuje sa zdravom djecom i da postanu prijatelji. Zahvaljujuči pomenutim aktivnostima ja sam imao tu sreću da budem  i predsjednik "Special Olympics"   sportskog  pokreta   . kojeg je da podsjetim  formirala gospoda Kenedy  Shriver i od nje sam za svoj  dobio specijalni srebreni dolar. U  obrazloženju ove odluke je između ostalog istaknuto da sam prvi čovjek u svijetu koji je  od osobe sa posebnim potrebama uspio napraviti trenera sa zvaničnom licencom. Upravo zbog toga je gospođa Kenedy svojevremeno i posjetila Sarajevo kada mi je i uručila pomenutu nagradu.

Kliker : U vrijeme dok su drugi otvarali kafiće, vi ste na kraju svoje  karijere otvorili umjetničku galeriju Leonardo, čime ste na izvjestan način razbili predodžbu da su fudbaleri, nekulturni, nenačitani i neobrazvani ljudi, bez manira. Šta vas je motivisalo da napravite taj korak?

Pašić : Pa mi smo u bivšoj  Jugoslaviji zaista imali problema sa mladim fudbalerima koji su vrlo rano dobijali novac, stanove i  slavu a to im se poslije vraćalo kao bumerang , pošto je takva situacija uglavnom izbacivala nezdrave ličnosti.U to vrijeme,  kao po nekom šablonu, igrači su uglavnom na kraju karijere otvarali kafiće i sjećasm se da smo u skoro svakom gradu imali po neku jedinicu, dvojku , trojku, sedmicu ili devetku, zavisno od broja kojeg je dotični igrač nosio na leđima. Ja sam kao dječak bio jako talentovan za likovno i stalno sam dobijao neke nagrade,  pa me je profesorica nagovarala da se ozbiljnije počnem baviti, odnosno studirati likovnu umjetnost. Mene je međutim, strast za fudbalom odvela na fudbalski teren ,a akademija je ostala u drugom planu. Kada sam  kasnije osigurao svoju egzistenciju, nakon završetka fudbalske karijere sam odlučio da otvorim galeriju,   koju sam nazvao Leonardo.Ovom prilikom moram naglasiti da sam u životu imao veliku sreću da se uvjek bavim onim što volim. Smatram  da je to velika stvar,   pošto čovjek pola svog životnog vijeka provede na radnom mjestu i ako je tu ispunjen u potpunosti, onda je uistinu sretan čovjek.  Galerija je otvorena 1987. godine i još uvjek radi i djeluje mada otežano , pošto je u ovom vremenu u BiH umjetnost protjerana na margine društva. I pored toga ja sam sretan i nadam se boljim vremenima.

Kliker : Zajedno sa svojim saradnicima, očito radite društveno koristan i opravdan posao u poremećenom ambijentu i   nenormalnoj državi. Kako vam to uspjeva ?

Pašić : Ni ja sam neznam kako, i vrlo često se pitam  da li naša škola fudbala još uvjek postoji zbog toga što sam ja tvrdoglav čovjek. Moram međutim naglasiti i činjenicu da u svijetu ima dosta dobrih ljudi spremnih da pomognu . Tu u prvom redu mislim na vlasnika Intera iz Milana Moratija i njegove saradnike , koji već godinama  nesebično pomažu da Bubamara opstane. Od države na žalost nemamo nikakve koriste jer odgovorni očito  ne shvataju koliko je sport i rad sa mladima bitan segment jednog društva.

Kliker : Djelujući u i oko Bubamare,  posijali se , mogu slobodno reći  poprilično dobra. Vratili se nešto od toga , i kako?

Pašić :  U finansijskom smislu, to dobro  koje pominjete se nije vratilo jer i ja i moji treneri u Bubamari se grčevito borimo za egzistenciju. Posijano dobro vrati se  u nekom drugom smislu, u zadovoljstvu kada vidimo da smo pomogli i da ono što radimo nije bilo uzalud. Vrati se na određeni način i kroz  spoznaju da i ovdje u bijelom svijetu njaši ljudi znaju da u Sarajevu djeluje i radi jedna Bubamara.

Kliker : Imali ste bogatu  fudbalsku karijeru. Šta bi danas 24 godine nakon završetka  karijere izdvojili?

Pašić : U čitavom svijetu ljudi me prepoznaju kao lijevo krilo , kao nekog momka  koji je znao poprilično dobro da igra i da centrira. Mogao bih izdvojiti desetine i desetine odličnih partija u Sarajevu, Stutgartu i reprezentaciji Jugoslavije, ali ja smatram da je ipak Bubamara moje životno djelo. A da je to tako govori i podataka da mi je Evropska fudbalska federacija dodijelila  prestižnu svjetsku nagradu  "Sedam veličanstvenih".  Nagrada se inače  dodjeljuje  kao posebno priznanje za doprinos razvoju i popularisanju evropskog i svijetskog fudbala.

 Kliker : Vaš bivši suigrač Safet Sušić je aktuelni selektor reprezentacije BiH. Recite nam može li naš tim konačno otići na neko veliko takmičenje ?

Pašić : Ja se nadam i navijam da se to dogodi ali razum mi govori da je to zaista vrlo teško jer smo i do sada imali slične situacije, odlične trenere i dobre igrače ali su opet rezultati izostali. Smatram da naš spoirt, pa samim tim i fudbal, nisu na takvom organizacionom novou koji može polučiti neki  solidan rezultat.

Kliker. Šta bi Pape dao da danas može, na lijevom krilu računati na Predraga Pašića ?

Pašić : Pa sigurno je da njemu treba igrača kao što je bio Pašić i masa drugih igrača iz Bosne koji su igrali u velikim klubovima Evrope. Igrali su jer je u to vrijeme fudbal na našim prostorima bio na mnogo većem nivou nego što je sada. Uvjeren sam da mi i danas  imamo talenata  u rangu jednog Sušića, Meše Bašdarevića, Pašića, ali mi odrasli nismo u stanju da tim  bosanskim talentima  pružimo optimalne uslove da stasaju  u velike igrače.  Nadam se zaista da će se i to u dogledno vrijeme promjeniti i da ćemo ponovo kao nekada praviti ovdje  vrhunske  igrače .

Dodajmo na kraju da je intelektualac u kopačkama, kako su da posjetimo Pašića zvali još na početku karijere, bio  član pionirske, kadetske i juniorske reprezentacije Jugoslavije, te kapiten Fudbalskog kluba Sarajevo sa kojim je 1985. godine  osvojio titlu prvaka bivše Jugoslavije. Iste godine, kapiten šamopinske ekipe je ubjedljivo proglašen najboljim igračem države .  Učestvovao je i na na Svijetskom prvenstvu u Španiji , a na kraju karijere je bio član i velikog Štutgarta. Halil Šetka (Kliker. info

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku