Kliker.info

Prije točno 50 godina, na današnji, 9. oktobra  1967., ubijen je argentinski revolucionar Ernesto Guevara, svijetu poznatiji kao “Che” Guevera.

Pola stoljeća je prošlo od njegove smrti, ali Che unatoč tome i dalje živi i vjerojatno će živjeti toliko dugo koliko bude nepravde na svijetu kojeg je pokušao učiniti boljim.

Studenti diljem Latinske Amerike i dalje nose njegovu sliku na majicama, ali ne samo Latinske Amerike. Zapatista gerilci na jugu Meksika crtaju murale s kojih gledaju Che i njihovi heroji. Radnici u štrajku, u borbi za veća prava i veće plaće, često nose njegovu sliku kao kakvog sveca zaštitnika radničke klase.

Dakako, Che nije bio svetac, ali je bio neumorni borac koji je cijeli svoj život posvetio borbi potklase čija patnja ga je zauvijek promijenila još u mladim danima kada se s njome po prvi puta suočio.

Che predstavlja jedan jako visoki ideal, teško dostižni ideal – ideal u kojem pojedinac interese šireg društva stavlja ispred vlastitih interesa i želja. Žrtva, maksimalna žrtva, za pravedniji i socijalno bolji svijet.

Iako će i na njega uspomenu pokušati uništiti duga ruka revizionizma, čak i mrtav njoj će pružati najveći otpor od sviju.
Naravno, kao i kod svake osobe koja se uzdigla u takve mitske visine možemo govoriti o njenoj stvarnosti, uspjesima i pogreškama, no kada govorimo o simbolici koju danas i dalje predstavlja Che Guevara onda govorimo o onom najboljem što je minulo vrijeme socijalističke borbe moglo ostaviti za sobom. Mora postojati razlog zbog kojeg je Che Guevara, uz sve velikane marksističke ideologije, postao simbol i trajna inspiracija za toliko mnogo njih.

Jedan od razloga je svakako i taj što je povijest zapamtila Che Guevaru kao borca, idealista koji je mogao u više navrata ostaviti “revolucionarne dane” iza sebe i provesti ostatak života u finoj državnoj fotelji na nekoj visokoj funkciji u kubanskoj Vladi, u zemlji čiju je noviju i slavnu povijest vlastitim rukama pomogao stvoriti. No, svi znaju da je Che odabrao teži put, surovi put neumorne borbe koja će ga prvo s pobjedničke Kube odvesti duboko u džungle današnjeg DR Konga da bi zatim borbu nastavio u Boliviji gdje će na kraju i skončati, zarobljen i pogubljen.
I upravo tamo, na današnji dan prije pola stoljeća, njegovi ubojice, misleći da će njegovim smaknućem zaustaviti socijalistički duh, napravili su možda i najveću pogrešku u cijeloj kronologiji sukoba ovih ideologija – ubili su ga i na taj način ga pretvorili u mučenika, po uzoru na Isusa Krista. Njegov život prestao je 9. oktobra 1967. i odmah je započela njegova besmrtnost, a nju neće moći uništiti.

Tako i danas govorimo o fenomenu Che Guevare, kao o nečem recentnom, ne nekakvom zaboravljenom pokretu i njihovom smaknutom lideru. Jasno je da Che Guevara, iako je iza sebe ostavio poprilično pisanog materijala, nije ostao upamćen kao filozofski i intelektualni lider poput Marxa ili pak Lenjina, ostao je upamćen kao direktan simbol otpora, a kao takav uvijek će biti i dostupniji širokim masama.
U suštini poruka koja je ostala iza njega vrlo je kratka i jasna – za bolju budućnost valja se boriti, svim srcem.

Dakako, vremena se mijenjaju i vrijeme u kojem se Che Guevara borio više nije svijet u kojem mi živimo mada su nepravde ostale slične, eventualno su se zemljopisno pomakle na neka nova mjesta gdje i dalje postoji hiper-eksploatacija radničke klase.

Njegova knjiga “Gerilsko ratovanje” zanimljiva je za čitanje i danas, mada je očito kako je i ona danas samo dokument jednog vremena, ne i konkretan priručnik za aktualni otpor. Štoviše, velika većina gerilskih skupina Latinske Amerike i šire do danas su borbu iz džungli prebacile u političku arenu, od centralne Amerike, Perua do Kolumbije. Gerilski ratovi bjesnili su još 80-ih, no u konačnici se ispostavilo kako ne vode prema cilju, samo prema još većem raspadu društva. To je ujedno i dokaz kako se određeni uvjeti i situacije jednostavno ne mogu preslikavati po svijetu, bez obzira koliko su to neki željeli.
Kuba je na neki način pak bila izuzetak, revolucionari su tamo uspjeli iako je njihovo hrabro upuštanje u oružani sukob s daleko snažnijom i brojnijom vojskom izgledalo kao nemogući pothvat.

Kuba se danas, koliko god to neki odbijali priznati, ipak nalazi na svojevrsnoj prekretnici i teško da bi Che bio posve zadovoljan putem kojime ona kreće. No, on nikada ni nije zamišljao Kubu kao socijalistički otok u kapitalističkom oceanu. U njegovo vrijeme stvari su ipak izgledale drugačije – tu je bio SSSR, Kina, socijalistički blok, brojni revolucionarni pokreti po Africi, Aziji, Latinskoj Americi… Gdje god je bilo represije i neo-kolonijalizma tinjala je baklja revolucije. Biti optimističan u pobjedu socijalističkih ideala u vrijeme Che Guevare nije bilo teško.
Pola stoljeća nakon njegove smrti svijet se radikalno promijenio. Ondašnji socijalistički bastioni su se raspali – Rusija je postala kapitalistička zemlja, Kina ima jednopartijski kapitalizam, nekoć socijalistička istočna Europa danas je pak utvrda reakcionarstva sa sve češćim buđenjima radikalne desnice, sve utjecajnijom klerikalnom klasom i politički apatičnim masama.

Tužno je, ali vjerojatno i točno, konstatirati kako bi Che Guevara, da danas može vidjeti svijet, pola stoljeća nakon, uvidio kako su se njegovi snovi pretvorili u noćne more. Bi li očajavao? Definitivno ne bi – on se i za života nagledao brojnih noćnih mora i uvijek je bio spreman krenuti dalje u borbu. Današnji svijet možda jest u kroničnom nedostatku novih velikih ideja, borbenog žara i nade u bolje sutra, ali bilo bi pogrešno tvrditi da je ovo stanje beznađa ili da je pak došao “kraj povijesti”.

Kapitalizam nikad nije postao “human”, štoviše, nakon raspada socijalističkog bloka postao je agresivniji i opasniji no možda ikad ranije, naročito njegova neoliberalna instanca (vidi: Ključno razumijevanje ekonomije koja nas okružuje: Koja je razlika između kapitalizma i neoliberalizma?), ali to samo znači da konkretniji otpor mora stasati, prije ili kasnije.
U međuvremenu, priča o Che Guevari zasigurno će biti inspiracija generacijama novih revolucionara koji tek trebaju pronaći učinkovite metode svoje borbe, moderne borbe.

Che Guevara rođen je kao Ernesto Guevara de la Serna 14. juna  1928. u argentinskom gradu Rosario. Zanimljivo, rođen je u bogatoj veleposjedničkoj obitelji te je odrastao u izobilju, daleko od svijeta eksploatacije i nepravde. No, obitelj mu je politički bila na ljevici – protivili su se institucionalnoj moći crkve te su podupirali Republikance u Španjolskom građanskom ratu.
Ernesto (lijevo) s roditeljima i braćom i sestrama u mladim danima

Važnu ulogu u njegovom odrastanju i formiranju njegovih političkih ideala imala je njegova majka, Celia de la Serna, rođena 21. juna 1906. Njegova majka bila je još od mladih dana politički aktivna, buntovnica – nosila je kratku kosu i pušila cigarete kada se takva scena kod mlade žene doživljavala kao uvreda. Bila je borac za prava žena, za prava glasa, i sudjelovala je na brojnim ljevičarskim skupovima.
Celia de la Serna sa sinom Ernestom

Još kao studentica upoznala je Ernesta Guevaru Lyncha, koji je radio kao građevinski radnik te je bio 5 godina stariji od nje. Zanimljiv detalj iz života Cheovog oca – izbačen je iz srednje škole nakon što je udario svog klupskog kolegu, taj klupski kolega bio je Jorge Luis Borges koji će kasnije postati svjetski slavni pisac.

Ernesto Guevara Lynch, Celia de la Serna i njihov sin Ernesto junior

Celia de la Serna, iako je pohađala katoličku školu, postala je vrlo kritična prema organiziranoj religiji i od svog supruga je zahtijevala da njena djeca ne budu indoktrinirana religijom, što je on prihvatio iako Ernesto Guevara Lynch nije bio baš toliki ljevičar kao što je bila njegova supruga.

Iako su djeca imala poprilično idilično djetinjstvo, brak između Ernesta starijeg i Celije bio je poprilično turbulentan, ponajviše zahvaljujući njegovim ljubavnicama. U konačnici su se razišli.

Che Guevara s roditeljima ranih 60-ih.

Celia će umrijeti od raka 1965. Chea je smrt majke jako pogodila.

Ernesto Che Guevara je bio boležljivo dijete, bolovao je od astme i ti problemi pratit će ga cijeli život. Unatoč tom zdravstvenom problemu prevladao je sve fizičke poteškoće kasnije karijere kao revolucionara.

Ernesto Che Guevara 1952.

Diplomirao je medicinu, no nije imao pretjerane želje odmah krenuti s poslom i “dosadnim životom”. 1950. krenuo je sam na svom mopedu po Argentini i prešao je više od 6,000 kilometara. Već tu se po prvi put susreo sa životom kojeg nije nužno izbliza poznavao – teškim životom radnika i seljaka.

Tokom 1951. i 1952. krenuo je u još znatno veću turneju – on i kolega s fakulteta, Alberto Granado, na Norton motoru od 500 kubika, nadimka “La Poderosa”, prošli su zajedno cijelu Latinsku Ameriku. Nadajući se dobrom provodu i pustolovini, dvojica prijatelja su se u konačnici susrela s tragičnim ekonomskim i političkim stvarnostima Latinske Amerike.

Ernesto je shvatio kako velika većina ljudi njegovog kontinenta živi u bijedi i svakoga dana se nosi sa strašnim izrabljivanjem. To putovanje zauvijek će promijeniti njegov život i iako će mu nadimak “Che” (argentinski sleng koji bi u prijevodu značio “Hej ti!”) dati kubanski revolucionari koje će upoznati u Meksiku, može se reći kako je ovdje Ernesto postao “Che Guevara” kakvog svijet pamti.

Che Guevara i Alberto Granado

1953. kreće u još jedno putovanje. Bio je u Boliviji u periodu implementacije agrarne reforme nakon revolucije 1952. Živio je zatim u Gvatemali sve dok državni udar – orkestriran, kao i mnogi tada, od strane SAD-a – nije s vlasti srušio revolucionarnu Vladu Jacoboa Arbenza 1954. Che je tada naučio važnu lekciju koju će kasnije na Kubi primijeniti i u praksi – zaključio je kako je Arbenz učinio veliku pogrešku zbog činjenice da nije u potpunosti eliminirao političke i vojne snage starog sistema. Pod Cheovim vodstvom kubanski revolucionari neće ponoviti tu pogrešku – potpuno će uništiti sve tragove vladavine okrutnog pro-američkog diktatora Fulgencia Batiste i tako čvrsto zadržati vlast i u najtežim trenucima (američka invazija u Zaljevu svinja).

Che Guevara u Gvatemali 1954.

Dakako, to će značiti i smaknuće mnogih neistomišljenika i pripadnika starog režima na Kubi, nešto zbog čega će Chea danas neki nazvati zločincem i ubojicom, no on nije imao dvojbe, za njega je cilj itekako opravdavao sredstvo.

Nakon puča u Gvatemali Che bježi u Meksiko i tamo će se dogoditi jedan od najvažnijih susreta 20. stoljeća – mladi Ernesto Guevara upoznat će kubanskog odvjetnika, Fidela Castra, koji je već pokušao pokrenuti oružani otpor u Kubi. Prvi pokušaj mu nije uspio, no zato je sada sa svojim pristašama intenzivno radio na planiranju idućeg.
Fidel Castro (lijevo) i Che Guevara (desno) za vrijeme boravka u Meksiku gdje su zajedno s drugim revolucionarima planirali početak oružane borbe na Kubi

Kubanski revolucionari poučili su Chea ideološkoj pozadini koja mu je još nedostajala mada je on već sam dobro shvaćao što je uzrok patnji Latinske Amerike. Za vrijeme boravka u Meksiku izučava marksizam i počinje se razvijati njegova ideologija. Oženio se tamo za Hildu Gadea (rođena 1928., umrla 1974. u Havani), političku egzilanticu iz Perua, koja ga je upoznala s mnogim novim političkim i intelektualnim idejama. S njom će biti u braku od 1955. do 1959.
Che i njegova prva supruga Hilda Gadea, s njom će biti od 1955. do 1959.

1956. Che zajedno s Fidelom i tek šačicom revolucionara odlazi na Kubu gdje počinju oružanu revoluciju. Iako je početak bio vrlo težak – čim su se iskrcali na Kubu u ribarskom brodu Granma skoro su svi izginuli jer ih je napala vojska – nekako su se održali i polako počeli skupljati sve više pristaša i boraca.Na ratištu u planinama Sierra Maestra

Che, jedini pripadnik originalne revolucionarne postave koji nije bio Kubanac, proveo je dvije godine boreći se na strani Fidela u planinama i džunglama Sierra Maestrate je u konačnici napredovao do razine zapovjednika.
Che i Aleida March – njegov suborac i druga supruga (od 1959. do njegove smrti)

Nakon pobjede Kubanske revolucije 1.1.1959. Che je bio na nekoliko važnih funkcija u novoj kubanskoj Vladi. Prvo kao šef centralne banke – posao za koji nije imao nikakvo obrazovanje, a niti iskustvo. Od 1961. je ministar industrije. Svo to vrijeme Che je putovao po svijetu kao glavni kubanski ambasador. 1961. predvodio je kubansku delegaciju za vrijeme održavanja summita Inter-američkog ekonomskog i društvenog vijeća u Urugvaju. Tamo je žestoko kritizirao program “Alijansa za Progres” američkog predsjednika Kennedyja – naime, radilo se o američkom programu promocije blagih socijalnih i ekonomskih reformi na prostoru Latinske Amerike, tek toliko da bi izbjegla iduća oružana revolucija kakva je trijumfirala na Kubi.
Che i Fidel Castro, pobjednici u Havani

Che je šokirao mnoge kada je 1965. poručio kako odlazi s Kube kako bi dalje sudjelovao u revolucionarnim borbama, ostavljajući iza sebe državne funkcije i ambasadorska putovanja po svijetu.

Che za vrijeme posjete Jugoslaviji

Prvo se pojavio u Africi, u Kongu, gdje nije uspio replicirati uspjeh s Kube, a zatim se vraća u Latinsku Ameriku s ciljem pokretanja revolucije u cijeloj hemisferi. Duboko je vjerovao kako su narodi Latinske Amerike spremni za veliku revoluciju. U svojoj zadnjoj javnoj poruci govorio je o stvaranju “još dva, tri ili više Vijetnama koji će zadati smrtonosni udarac imperijalizmu”.
Che Guevara u Kongu

Baš kao i revolucionarni velikani Latinske Amerike prije njega, Jose Marti i Simon Bolivar, Che je bio istinski internacionalist i vjerovao je u socijalističku budućnost jedinstvene i ujedinjene Latinske Amerike. Za njega su nacionalne granice postojale samo kako bi razdvojile ljude i na taj način skresale njihov zajednički otpor s ciljem ostvarenja boljeg društvenog uređenja.

Za početak ove velike bitke, pan-američke revolucije, odabrao je Boliviju, što zbog geostrateškog položaja što zbog situacije na terenu.
Che Guevara s gerilcima u Boliviji – zadnji boj

Iako se mogao osloniti na već radikalizirani marksistički urbani radnički pokret u Boliviji, Che je umjesto toga odabrao istočnu džunglu za početak revolucije, ostajući pritom lojalan svojim idejama o gerilskom ratovanju. No, oslanjajući se više na geostrategiju umjesto na politiku, napravio je pogrešku jer time je otuđio od sebe Bolivijsku komunističku partiju sa sjedištem u La Pazu, a bez njihove potpore bit će jako teško ostvariti bilo kakav napredak.
Che Guevara u BolivijiNadalje, Guarani Indijanci koji su živjeli raštrkani na prostoru istočne bolivijske džungle dobili su nedavno od Vlade zemlju, u sklopu agrarne reforme, što znači da nisu bili pretjerano motivirani za borbu protiv bolivijske vojske. Nadalje, strana gerila, s drugačijom kulturom, drugim jezikom, nije predstavljala nešto lokalnom stanovništvu, naročito ne nešto što bi branili pred vojskom. Zanimljivo je pritom istaknuti kako je upravo Che u svojoj knjizi “Gerilsko ratovanje: Metoda” istaknuo da je za uspjeh takvog rata apsolutno nužna potpora lokalnog stanovništva, u protivnom će sve završiti katastrofalno.
Che Guevara u BolivijiNekoliko mjeseci Che i njegovi gerilci sukobljavali su se s bolivijskom vojskom, no sve vrijeme su se branili, nisu bili u poziciji da pokrenu konkretnu ofenzivu. Iz dana u dan uvjeti su bili sve teži i u konačnici dogodio se i taj dan – 8. listopada 1967. Che Guevara i svega nekolicina njegovih boraca koji su još bili živi pali su u zarobljeništvo bolivijske vojske kod sela La Higuera. Idućeg dana su ga pogubili, a fotografija njegovog mrtvog tijela mnoge je podsjetila na Isusa Krista i već tada je oko njegove smrti nastao kult – “Sveti Ernesto od La Higuere” počeli su ga zvati lokalni stanovnici. Uskoro su njegove portrete počeli crtati po zidovima kuća, uz katoličke slike.
Bolivijski vojnici i mrtvo tijelo Ernesta Che Guevare

Vojska mu je tijelo bacila u masovnu grobnicu, a njegovi ostaci vraćeni su na Kubu tek 1997.

Njegovom smrću krenula je nasilna godina… U proljeće 1968. bit će ubijeni američki crnački vođa Martin Luther King te predsjednički kandidat Robert Kennedy. U svibnju iste godine krenut će studentski i radnički prosvjedi koji će paralizirati Pariz…

Turbulentni svijet nastavio se okretati i bez Ernesta Che Guevare, jednog od njegovih ljudi koji je svim svojim bićem želio promjenu i bio je spreman sve položiti za tu borbu, u konačnici i svoj život.

Kao i svi ljudi, i Che je griješio, a neke od njegovih pogrešaka, što taktičkih što ljudskih, već smo naveli. Svakako, kao što smo također već i spomenuli, nije bio svetac – bio je čovjek kao i svaki drugi, no s većim osjećajem od prosječnog čovjeka za nepravdu i potrebu otpora toj nepravdi svim snagama.

Duh Che Guevare stoga i danas živi u svakoj želji za promjenom na bolje i pravednije dok u isto vrijeme posramljuje one koji su za života zaključili da je bolje pobrinuti se što je više moguće za svoje osobne potrebe. Guevara je važna osoba ne samo u kontekstu politike i revolucija 20. stoljeća, njegov put govori nam nešto i o tome što znači uistinu biti čovjek i kako živjeti jedini zemaljski život.

On se odlučio za borbu, nesebičnu borbu, vjerojatno bi bio zgrožen kada bi vidio da se njegov status danas na mnogim mjestima vinuo u kult ličnosti.
I 50 godina nakon njegove smrti razmišljamo, pišemo i diskutiramo o njemu, njegovoj borbi, njegovom životu, njegovim pogreškama i ostvarenjima. Još dugo će “živjeti” Che Guevara i sjećanje na njega, a njegovo ime i dalje će biti sinonim za borbu protiv nepravde jer, kako je i sam rekao na današnji dan prije 50 godina, kada ga je mladi vojnik Mario Teran došao ubiti – “Pucaj, kukavico, ubit ćeš samo čovjeka”.

D. Marjanović (Advance)