Pariški dnevnik Ahmeda Burića : Safet Sušić, u jednom smislu, fizički i mentalno podsjeća na Aliju Izetbegovića
Piše: Ahmed BURIĆ(Depo)
Pala je noć na Pariz. Noć u kojoj je Safet Sušić, nema sumnje, vrlo teško zaspao. Jer imao je šansu koja se ne dobija puno puta u životu. Pognute glave silazim sa stepenica Stede Francea, dok iznad sa semafora blješti: Francuska – BiH: 1-1. Opet su se Francuzi provukli za dlaku. Na prošlo Svjetsko prvenstvo prošli su uz ruku Henryja. Ovaj put uz sumnjiv, postojeći ali sumnjiv, penal na Nasriju. Kakva je to velesila ako tako prolazi na velika takmičenja, pitate se? Pita se to i Safet Sušić, ali on bi trebao biti posljednji koji treba postaviti to pitanje. Jer ih je imao u šaci, i mogao naplatiti sve.
A u ovakvim situacijama se čovjek svega sjeća.
Bez daha sam trčao kroz Pariz da stignem na trening naše reprezentacije u ponedjeljak veče. Tamo, bogu iza nogu, na Stadionu Columbus, koji danas nosi ime legendarnog ragbi igrača Yvesa du Manoira.Danas malog kapaciteta za evropske uslove (oko 14. 000 gledalaca), taj stadion je 1924. bio jedno od glavnih mjesta Olimpijskih igara, i još uvijek nosi taj svečani pridjev – Olympic. Historijski značaj ovog mjesta podvlače dva detalja: prvi je da je odavde urugvajska reprezentacija krenula u fantastični pohod u dvadesetim godinama prošlog stoljeća.
Ta “mala” nacija je svjetska fudbalska velesila: 1924. i 1928. bili su olimpijski pobjednici, 1930. prvi svjetski prvaci, a zlatom su se ovjenčali još jednom – 1950. godine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Jer, iako i ptice na grani znaju da su dvije najjače nacije na južnoameričkom kontinentu Brazil i Argentina, ako želite doznati nešto o tome ko je bio najbolji igrač tog kontinenta prije drugog Svjetskog rata, doći ćete do dva imena – Paragvajca Arsenia Erica i Urugvajca Hectora Scaronea.
Huston i Kijevljani
Drugi detalj je filmski. John Huston, legendarni američki reditelj i pustolov, 1981. snimio je film “Bijeg u pobjedu” (Escape to Victory), u kojem su glavne uloge igrali Michael Caine (nekada igrač West Ham Uniteda) i Sylvester Stallone. Bila je tu i sva sila tadašnjih nogometnih zvijezda koju je predvodio niko drugi nego Pele, a nastupili su Poljak Kazimierz Deyna, Škot John Wark, Argentinac Osvaldo Ardilles, Belgijanac Paul Van Himst. Legendarni Englez Gordon Banks trenirao je “Rockyja” Stallonea za golmana, a zaplet utakmice u filmu osmislio je Les Shannon, nekadašnji igrač danas nižerazrednog Burnleya. Film govori o utakmici između savezničkih zatvorenika i njemačke ekipe u Drugom svjetskom ratu. Na kraju tog umjetnički ne baš uspjelog, ali dirljivog i vrlo popularnog ostvarenja tada već starog Hustona – kojeg je “zabavljala sva ta gungula oko igre o kojoj nije znao ništa” – publika inicirana Francuskim pokretom otpora uleti na teren, napravi gužvu, i spasi zatvorenike.
“Prava” priča koja je poslužila kao motiv za scenario puno je tužnija. Igrači iz Kijeva u Ukrajini, tokom njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu, igrali su nekoliko utakmica protiv Nijemaca. Pobijedili su u svakoj od njih, iako im je, priča se, bilo ponuđeno da izgube barem jednu i time iskupe svoje živote. Njemačka ratna mašinerija htjela je pokazati svoju apsolutnu nadmoć, ali ponosni Ukrajinci nisu pristali i većina njih su svoje živote okončali u logorima. Stari, dobri Huston je mrzio sretne holivudske krajeve, ali je bio veliki jer je znao poštovati igru. Utakmice najčešće ne završavaju smrću, nego neriješeno, pobjedom ili porazom. Za glavni objekt snimanja isprva je bio begenisao Columbus, upravo onaj na kojem je trenirala BiH. No, glavna filmska utakmica je, ipak, snimljena u Budimpešti, najvjerovatnije iz ekonomskih razloga. I velikom Houstonu Budimpešta je (bila) jeftinija od Pariza.
Nandorova duša i Papetovo srce
Stadion na kojem je tamo snimao dobio je ime Nandora Hidegkutija. I tu bi sada trebala opet ići jedna velika priča, ali nju ćete čuti neki drugi put. Za sada je dovoljno reći da je to bio povučeni centarfor jedne od najvećih ekipa u povijesti nogometa, Mađarske, “Lake konjice”. I ako opet pitate nekoga ko se razumije u te stvari ko je najveći igrač u mađarskoj istoriji, reći će vam – Nandor Hidegkuti (1922. – 2002.)Čovjek čija sudbina neodoljivo podsjeća na Sušićevu. Hidegkuti je bio povučeni centarfor, neka vrsta lutalice na terenu. Igrao je povučenog centarfora i veznjaka, s lakoćom davao golove i dijelio lopte. Svjetska zvijezda je postao u 28. godini života, pa su ga zvali “Stari”, a iz Mađarske je otišao tek kao trener, završivši igračku karijeru i odbivši da kao drugi igrači iz te generacije Puskas, Czibor i Kocsis, emigrira i unovči svoje zlatne noge.
Naime, u vrijeme dok je bio igrač u Jugoslaviji, Safet Sušić je bio jedan od najboljih evropskih igrača. Krilo i povučeni centarfor, igrao je magično od svoje 25 godine, kad su za njega interes pokazali najveći evropski klubovi. No, tada je postojala zapreka za igrače ispod 28 godina da odlaze u inostranstvo. Godine 1982. Jugoslavija je izborila plasman na Svjetsko prvenstvo u Španiji, i tamo na dvije utakmice odigrala katastrofalno, a na jednoj, protiv domaćina Španije, pristojno. Pokradena je nepostojećim penalom, jer pitanje prolaska domaćina u drugo kolo nije smjelo biti postavljeno. Sušić je, nakon nekakve mini- afere sa potpisivanjem predugovora s dva talijanska kluba (ko je Italijane ikad prevario?), završio u Paris St. Germainu, i postao najbolji stranac u povijesti tog, u osnovi, ne baš sretnog kluba stvorenog u sedamdesetim.
Čudno je kako mrva prakse može deatomizirati godine povijesti: Bixente Lizarazu, igrač one legendarne francuske reprezentacije koja je osvojila Mundijal 1998. je u svom kratkom uvodniku u L’Equipeu je 11. oktobra 2011, na dan utakmice Francuska – BiH zapisao: “Fudbal je duga priča, za cijeli život. I zato mi je drago da u Pariz dolazi vječiti umjetnik ove igre Safet Sušić, neko ko je zadužio tu igru i ovdašnje ljude.” To nije mali kompliment.
(Samo)potvrđivanje u praksi
I kad je na Saint Denisu nakon bosanskohercegovačke himne koja još uvijek nema teksta, zasvirala “Marseljeza”, otpjevana iz 50.000 grla, čovjek prosto shvati da postoje neke stvari koje se “velikima” događaju svako malo, a nama malima samo ponekad, i to skoro samo onda kad na drugim stranama ima vrlo malo utjehe: “mali” Urugvaj svoje je rezultate napravio do 1950. godine, i to tako da su prvi put bili prvaci, onda dva puta 1934. i 1938. odbili učestvovati. Vratili su se 1950., i ponovo pobijedili. I onda ih nije bilo skoro 60 godina, do prošlog Mundijala kad su završili kao treći. S Mađarima je stvar išla tako da su 1954., nakon 33 utakmice bez poraza, izgubili finale od Nijemaca. Kad je 1956. propao pokušaj revolucije kojom su se htjeli odvojiti od Sovjetskog saveza i Varšavskog ugovora, bila je to potvrda da se zemlja neće liberalizirati. Ali, Mađari su imali sjećanje: njihova pobjeda na Wembleyu nad Engeskom od 6:3, Hidegkuti je tada postigao hat – trick, a u revanšu u Budimpešti, Mađarska je ubila lavove sa 7-1.
Bivajući uvijek dijelom komunističkog svijeta, Mađari su te pobjede nad Englezima isticali kao nešto što ih odvaja od mračnog naslijeđa i stavlja u red evropskih naroda, nešto po čemu se razlikuju. Njihova “Laka konjica” je i danas predmet izučavanja nogometne igre, i priča o njima se pronosi s koljena na koljeno. Takvu priliku za, u jednom smislu, kulturološko samopotvrđivanje bosanskohercegovačka nogometna reprezentacija imala je u Parizu. Bilo se poklopilo toliko stvari: i da kod Francuza ne igraju Benzema i Ribery, i da smo u najjačem sastavu i da Džeko na vrijeme da gol da povedemo. I onda se dogodilo ono što se uvijek dogodi kad su Bosanci i Bosna u pitanju. Da se stane na pola i da se, umjesto da se posao završi do kraja, još spašava i neriješen rezultat. Treneri ne dobijaju utakmice, kaže engleski novinar i pisac Simon Cooper. To je tačno, utakmice dobijaju igrači, a kad se izgubi većina, tereta pada na trenera. To je rizik posla.
Korak naprijed, nazad …
Ali, ostaje žal. U jednom smislu i ne toliko za rezultatom, koliko za samim“Papetom”. U jednoj noći, nastaloj kao rezultat mukotrpnog, predanog i ponekad nimalo ugodnog rada, mogao je naplatiti sve. Za sve nas.Safet Sušić u jednom smislu, fizički i mentalno podsjeća na Aliju Izetbegovića. Kad izgleda da je situacija sto posto izgubljena, on dođe i nekim svojim unutarnjim mirom uravnoteži stvar. A kad mislite da je potreban samo jedan korak do pobjede, potvrde, pave afirmacije, onda se makne negdje u stranu, povuče nekoliko nelogičnih poteza i sve vrati na početak, u duboku depresiju iz koje je sve krenulo.
Dakle, moguća istina glasi ovako: Safeta Sušića kao selektora valja poštovati jer je dobio Reprezentaciju BiH kao vruć krompir, koju niko nije htio nakon što je opsjenar Ćiro Blažević došao do baraža za Svjetsko prvenstvo. S druge strane, je li slučajno da mu Francuzi, koje je toliko zadužio kao igrač, nikada nisu ponudili “decent job”, klub gdje bi se mogao potvrditi kao trener?
Umjesto toga, morao je tražiti komad kruha i mjesto pod suncem po Turskoj i arapskim zemljama, graditi svoje ime van evropskog konteksta u kojem je proveo svoje zlatne dane. Ali, ne odigrati nijedan napad za drugo poluvrijeme poslije briljatnog prvog je zabrinjavajuće. Ipak, ostaje još baraž. U kojem se treba uzdati da će nam iko pomoći. Kad je Spahić srušio Nasrija, sudija Thompson je jedva dočekao da odsvira penal. Ali, tako je uvijek, to je priča o velikima i malima. I zato mi je do neba žao da nismo dotukli Francuze, kad su se već nudili.
I zato Pariz napuštamo tužni, ali uzdignute glave. Odemo li na Evropsko, ova će generacija dobiti ono što zaslužuje, zemlja će dobiti nešto malo lijepih dana i utjehe, a Safet Sušić će biti prvi selektor u povijesti s takvim rezultatom.Bilo bi tu neke pravde.
Jer, Bosancima treba neko u koga će se ugledati u teškim vremenima, kao što su Mađari imali Nandora Hidegkutija, a ne neko ko do poluvremena (do podne) misli i radi na jedan, a od poluvremena (od podne) na drugi način.Ili jednostavnije: Bosni i Hercegovini ne treba drugi Alija Izetbegović. Pravi Safet Sušić zaslužio je da ostane zapisan zlatnim slovima u njezinoj povijesti. Tako mu je malo falilo, i nadajmo se da sve šanse nisu izgubljene.
Komentari