hamburger-icon

Kliker.info

Ograđivanje starog kontinenta : Križ na grobu Evrope

Ograđivanje starog kontinenta : Križ na grobu Evrope

Oktobar 02
08:21 2018

Sastanak na vrhu čelnika Evropske unije u Salzburgu ostat će, sva je prilika, zapamćen po tome da nije donio nikakvo približavanje Velike Britanije koja napušta Uniju i ostalih članica koje u njoj ostaju. A zapravo, trebao bi biti zapamćen po nečemu drugome – po tome da je na samitu u Mozartovu gradu postavljen i duboko ukopan križ na grobu u kojemu počiva Evropa onakva kakva je mogla i, što je još važnije, kakva je morala biti.

Da je Evropa umrla na ponašanju prema tisućama i tisućama očajnika koji na Starome kontinentu traže spas od ratova, totalne bijede i besperspektivnosti u svojim zemljama, o tome smo na ovim stranicama već pisali. No sada je pokojnik dobio i grob s križem, kako i pristoji. A križ je postavio nitko drugi nego mlad i ambiciozan austrijski kancelar, Sebastian Kurz.

Izjavio je naime, govoreći o onome što on, ali i ostatak Unije, cinično zove ‘migrantskom krizom’ (izbjegavajući čak i upotrijebiti riječ ‘izbjeglice’), doslovno ovo: ‘U tom pitanju naša se stanovišta danas uglavnom podudaraju. Još prije godinu dana o njima se nismo mogli složiti, a prije tri godine bila su odbacivana kao radikalno desna.’

Po toj izjavi predsjednika austrijske vlade trebalo bi pamtiti samit EU-a u Salzburgu. Jer njegove su riječi jasno potvrdile ono na što već dulje vremena upozoravaju, istina još uvijek relativno rijetki analitičari: da je Evropa definitivno skrenula udesno, da je ono što je, s pravom i razlogom, prije samo tri godine odbacivala kao neprihvatljivo desnu poziciju, prožetu ksenofobijom i netolerancijom prema drugima i drugačijima, danas platforma s koje nastupa. Ne treba pritom zavarati činjenica što Unija, kao, poduzima korake protiv Poljske i Mađarske jer odstupaju od ključnih vrijednosti na kojima se gradi evropska integracija.

Zaista, te zemlje prednjače u odstupanju od koncepta tolerantne, otvorene, demokratske, multikulturalne i multikonfesijske Evrope, one i onakve Evrope koju su imali u vidu ‘duhovni očevi’ ideje evropskog ujedinjavanja, kada su nakon Drugog svjetskog rata osmislili Zajednicu ugljena i čelika kao preteču ne samo gospodarskog nego i političkog koncepta što je trebao u korijenu onemogućiti bilo kakav novi rat na Starome kontinentu. No Poljska i Mađarska imaju sve više što sljedbenika, što istomišljenika, pa neće trebati dugo čekati da se i oni koji su inicirali postupke protiv Poljska i Mađarske pospu pepelom i priznaju da ‘nisu shvatili’ imperativ vremena.

Napokon, nije li to već, mada ne posve izričito, učinila njemačka kancelarka Angela Merkel? Političarka koja se u vrijeme početka nadirućeg izbjegličkog vala proslavila izjavom ‘Mi ćemo to riješiti’, danas zagovara jačanje Frontexa, ograđivanje Evrope i obranu njezinih vanjskih granica.

A protiv koga? Protiv onih istih kojima je prije tri godine otvorila njemačke granice, protiv nevoljnika koji su spašavali gole živote, bilo od ratova u kojima je Evropa debelo imala svoje prste (o Americi nećemo ni govoriti), bilo od ekonomske bijede što je i opet najvećim dijelom posljedica politike razvijenih zemalja. Te zemlje naime i nakon formalnog završetka kolonijalnog razdoblja tretiraju afričke države kao kolonije, bezočno iskorištavajući njihove prirodne resurse i jeftinu radnu snagu i dovodeći ih, usprkos njihovoj formalnoj neovisnosti, u sve veću ovisnost o sebi.

A u zemljama Bliskog istoka pokretački je motiv razvijenih (što znači i Evrope, barem najznačajnijih članica EU-a) ovladavanje energetskim pravcima i izvorima energenata, pri čemu se i opet iza takve predatorske Evrope, što je zaboravila pojmove poput ‘solidarnosti’, ‘pluralizma’, ‘bogatstva različitosti’ i ‘pomoći nerazvijenima’, nadvija sjena moćnih Sjedinjenih Država. Washington nikako da se odrekne uloge hegemona na svjetskoj sceni, a evropski poslušnici (pogotovo nekadašnje socijalističke zemlje) prikladno su sredstvo za politiku očuvanja monopolarnog svijeta svim raspoloživim sredstvima.

Desni trend koji se prije tri godine u Evropi, pogotovo u njezinome zapadnom dijelu, u etabliranim demokracijama, mogao tek naslutiti, postao je u međuvremenu prevladavajući. Notorno desna, ultranacionalistička, u mnogim elementima i otvoreno pronacistička Alternativa za Njemačku danas je druga po snazi politička stranka u Saveznoj Republici. Kancelarki Merkel, kojoj se nekada tepalo kao ‘najmoćnijoj ženi svijeta’, poneki analitičari već predviđaju da neće (politički) preživjeti kraj godine. U Italiji su na vlasti neskriveni desničari koji već otvoreno dovode u pitanje ispunjavanje svojih obveza prema EU-u ne bude li Unija plesala kako oni sviraju, a njihov je prvi zadatak zatvoriti granice i odbiti izbjeglice, odnosno vraćati ih, bez obzira na sve, u zemlje iz kojih bježe.

U Austriji konce u ruci drži kancelar Kurz (i sam blizak desnici), u političkom braku s desnom Slobodarskom strankom s kojom – nije tome tako davno – zbog njezinih otvoreno pronacističkih stavova nitko u Austriji nije ni pomišljao koalirati. Gdje stoje Poljska i Mađarska, ali i Češka i Slovačka, to je jasno.

Toj je skupini vrlo bliska i aktualna hrvatska vlast, što se najbolje vidjelo kada su HDZ-ovi europarlamentarci u bloku glasali protiv pokretanja postupka protiv Mađarske, a neki ‘komentatori’ na domaćoj sceni taj postupak izjednačavali s rezolucijom Informbiroa iz 1948. godine (o čijem se značenju, bolje rečeno o značenju jugoslavenskog otpora toj rezoluciji u Hrvatskoj sramotno šuti, mada je upravo zahvaljujući tom otporu Hrvatska nekoliko desetljeća proživjela u znaku razvoja i napretka, doduše ne i sa svim političkim slobodama uobičajenima na Zapadu).

Marš desnice u Evropi bio je koliko puzajući toliko i djelotvoran. Jučer još prikriven, danas potpuno otvoren. Paradoksalno je, mada na neki način i razumljivo, da ta desnica uživa ako ne potporu, a ono svakako blagonaklonost Moskve. Rusija, suočena s evropskim sankcijama što ih EU (s Njemačkom na čelu) uporno provodi i proširuje, opet pod dirigentskom palicom Washingtona, našla je pragmatičan način podrivanja režima koji se prema njoj ponašaju neprijateljski – s odobravanjem gleda na desnicu što im sve više prijeti, pa se i prema političkim liderima te desnice ponaša i više nego protokolarno-uljudno. Koliko je takva politika dugoročno održiva, koliko je i sa stanovišta ruskih interesa opravdana i koliko je ona u skladu s neupitnom privrženošću Rusije antifašizmu, to je već druga priča.

Sve u svemu, kao što je u Salzburgu rekao kancelar Kurz: ‘Ono što je prije tri godine bilo odbacivano kao radikalno desno, danas je općeprihvaćeno.’ Ne treba ići dalje od Hrvatske da bi se shvatilo koliko je njegova izjava točna. Ksenofobija, netolerancija, neskriveno neprijateljstvo (do otvorenih poziva na progon, ako ne i na linč) onih koji se usuđuju drugačije misliti, pa to još i izreći, to su značajke današnje hrvatske političke scene.

Sve to, naravno, na plodnoj osnovi povijesnog revizionizma, pa i krajnje jeftinih i prozirnih laži čak i o notornim i lako provjerljivim pojedinostima iz prošlosti (od pretvaranja ustaškog logora za djecu s Kozare u dječji dom pa do famozne priče o samo jednoj vrsti jogurta i nemogućnosti Hrvata da se izjašnjavaju kao Hrvati). Nijemci (još) kazneno gone one koji u javnosti dižu ruku na Hitlerov pozdrav.

U Hrvatskoj više nikome ne pada na pamet da sankcionira uzvikivanje ‘Za dom – spremni’. Saga o komunističkim zločinima (kojih je, ne zavaravajmo se, bilo!) satkana, uz blagoslov Katoličke crkve, u tzv. tranzicijskim zemljama, prekriva nepobitne činjenice o zločinima nacista, fašista i njihovih pomagača. Ovi potonji prikladno su pretvoreni u domoljube koje su samo povijesne prilike nagnale da surađuju s arhitektima holokausta, a oni koji su nakon suđenja poslije pobjede smaknuti – u mučenike koji su dali živote za ‘hrvatsku stvar’.

I tako je Evropa šaptom pala. S križem na grobu velikih ideja, vizija i načela.

Tomislav Jakić  (Novosti)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *