Kliker.info

Vrlo me se dojmila teza jednog srpskog historičara izrečena povodom 100 godina od stvaranja Jugoslavije da je „Jugoslavija probala model krnjeg parlamentarizma, diktature, u okupacionim uslovima različite modele vladanja, pa je isprobala i partijsku diktaturu, ali nije isprobala model demokratskog društva i nestala je sa političke karte Evrope“.

Piše : Nedžad Latić (The Bosnia Times)

Država za treći milenij

Pošto vole Bosnu i Hercegovinu uspoređivati sa Jugoslavijom, i to je mantra srpsko-hrvatskih nacionalista koji žele da i Bosna doživi sudbinu Jugoslavije, u naprijed iznesenoj tezi krije se i vrlo inteligentan odgovor; da Bosna i Hercegovina neće doživjet sudbinu Jugoslavije ukoliko u njoj zaživi model demokratskog društva!

Formalno gledajući, Bosna i Hercegovina već primjenjuje, da ne kažem živi, kakav-takav model demokratskog društva, međutim malo je onih koji bi dali prolaznu ocjenu vladajućim (nacionalnim) oligarhijama kad su u pitanju demokratski standardi kakve su iskusile zapadne zemlje sa tradicijom liberalne demokratije. Dva su temeljna izgovora zbog zastoja demokratskih procesa u Bosni i Hercegovini, a to su da je Bosna i Hercegovina zemlja u tranziciji, i zemlja kojoj je nametnut Daytonski mirovni sporazum. Naravno da ovi i ovakvi izgovori ne stoje i da su posrijedi razlozi koji su primarno lokalnog karaktera. Američki kongresmen Michael R. Turner, na primjer, smatra da je Daytonski mirovni sporazum jedna velika priča, ne samo u smislu da je zaustavio rat, nego i stvorio bazu za pravljenje države koja je primjerena trećem mileniju. A to je ono što se zove multietnička Bosna i Hercegovina, kao društvo zajedničkih vrijednosti.

Svi lokalni lideri tvrde da je Daytonski sporazum „luđačka košulja“ sa anahronim ustavnim rješenjima koja su bez presedana u svijetu.

Globalna kriza u svijetu u kojem danas dominiraju populistički diktatori i autokrate, te pojava i jačanje profašističkih lidera i pokreta, dodatno ide na ruku bosanskim vladajućim oligarhijama i nacionalnim liderima Miloradu Dodiku, Draganu Čoviću i Bakiru Izetbegoviću koji se ponašaju, blago rečeno, kao baršunasti diktatori.

I ovo je trenutak, zapravo ova godina će biti presudna da li će „požar“ populizma koji bukti diljem planete, a koji je dobrano zahvatio i samu Evropu, zahvatiti i Bosnu i Hercegovinu, ili će se mobilizirati demokratske snage sa svim mogućim potencijalima i odbraniti bar proklamirani model demokratskog društva.

Bošnjaci zaziru od evropskog prozelitizma

Negativni antidemokratski procesi u svijetu svakako su išli na ruku Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću iz više razloga. Dodik je pobjegao pod skute Vladimiru Putinu, ruskom imperatoru i opskurnom diktatoru koji ne samo da ne mari za bilo kakave demokratske principe u Rusiji, nego podržava i vrlo okrutne diktatore posebno u zakafkaskim zemljama koje su u zoni ruskog geostrateškog uticaja. Čović je profil jednog povincijskog političara čija se politička filozofija svodi na dovijanje kako deklarativno hvaliti Evropu, jer je to bogati i još uvijek moćni kršćanski svijet, a suštinski imati političku moć koju priskrbljuje preko tajkuna koji su se obogatili na kriminalan način u vrijeme postratnog bezvlašća.

Tako ozračje vladavine njegove stranke iskusile su neke latinoameričke banana državice koje su tragično završavale u okrutnim diktaturama.

Tako da je pitanje borbe za opstanak modela demokratskog društva u Bosni i Hercegovini svedeno na odnos Bošnjaka prema tom pitanju i to u formi opstanka države Bosne i Hercegovine za koju su najviše i zainteresirani upravo Bošnjaci.

Da li je toga svjestan Bakir Izetbegović također je veliko pitanje. Tim prije jer je dosadašnjom svojom, tako da nazovemo, vladavinom često upadao u stupicu da parira Dodiku i Čoviću usvajajući njihovu filozofiju i njihove metode vladavine.

Pored toga nije odolio zovu populizma koji je dolazio sa islamskog istoka. Sve je to dobrano ugrozilo ionako krhke temelje modela demokratskog društva. Posebno je Izetbegović svoji islamističkim populizmom ugrozio sekularne principe bar (među)bošnjačkih demokratskih tekovina, oduzimajući pravo svojim oponentima da se i kandidiraju na državne funkcije koje je ona zaposjeo.

Ako bi se osvrnuli na stoljetno bošnjačko iskustvo sa parlamentarnom demokratijom možemo istaknuti dvije glavne odrednice odnosa i djelovanja bošnjačkih lidera. Prva politička organizacija koju su osnovali Bošnjaci (1906) bila je Muslimanska narodna organizacija (MNO), čiji je lider bio Ali-beg Firdus. Razlog političkog organiziranja Bošnjaka bio je porzelitizam kojeg je prema bosanskim muslimanima sprovodio austrougarski režim. To je, rekli bismo, bolno iskustvo bosanskih muslimana kad je u pitanju evropski parlamentarizam, koji je u Bosnu i Hercegovnu došao sa Austro-Ugarskom monarhijom, od kojeg Bošnjaci s punim pravom i danas zaziru.

Drugo iskustvo je nasilno eliminiranje lidera Jugoslovenske muslimanke organizacije (JMO) Mehmeda Spahe iz političkog života od strane tadašnjih srpsko-hrvatskih hegemona Cvetkovića i Mačeka.

To iskustvo je preživio i prvi postkomunsitički lider Bošnjaka Alija Izetbegović, kojeg su opet srpsko-hrvatski hegemoni nasilno htjeli ukloniti i njegov narod čak zatrti sa ovih prostora. Izetbegović je za razliku od Spahe, na sreću, preživio i dao prilično (demokratski) odgovor  porazivši zločinačke poduhvate Tuđmana i Miloševića.

Možda se Bošnjacima danas čini da se Aliji Izetbegoviću i nije tako isplatilo što je bio fin i uljudan, a zar takve osobine krase diktatore(?), jer su hegemonističke politike Tuđmana i Miloševića preživjele kako i Hrvatskoj i Srbiji, tako i u Bosni i Hercegovini, a probosanke i demokratske snage malaksale.

Ali, demokratija je ideal za koju se treba boriti i to istim motivom i snagom kako se bori za goli život. A to su bar Bošnjaci iskusili kao malo koji narod na svijetu!