Kliker.info

“Otvorenost“ je geslo nedavno objavljene strategije nacionalne sigurnosti (NSS). U NSS-u Bijela kuća poziva na “otvoreni međunarodni poredak“, koji garantira”fer i otvorenu trgovinu i međunarodni ekonomski sistem, slobodnu, otvorenu digitalnu infrastrukturu naredne generacije“ i neograničen pristup zajedničkom dobru, piše Jennifer Kavanagh, gostujuća profesorica na Univerzitetu Georgetown, za National Interest (NI).

U praksi, međutim, mnoge od ključnih inicijativa administracije Joea Bidena ukazuju na suprotno – zatvoreniji svijet, koji ograničava pristup američkim sigurnosnim, ekonomskim i tehnološkim prostorima. Kontrole izvoza, provjeravanje investicija i upotreba dolara kao oružja grade zatvorenije ekonomske i tehnološke mreže, koje zauzimaju važno mjesto u Bidemovoj vanjskoj politici. Njegova administracija je, također, uložila u zatvorena sigurnosna partnerstva kao što su AUKUS i Quad, koja nude nekim partnerima pristup informacijama, resursima i donošenju odluka, ali isključuju druge.

Koncept ‘otvorenog međunarodnog poretka’

Za odlučan potez u ovom smjeru postoji dobar razlog: zatvoreniji svijet bolje pogoduje američkim interesima pred sve većom multipolarnošću. Zapravo, zadržavanje koncepta “otvorenog međunarodnog poretka“ u središtu američke vanjske politike moglo bi se pokazati autodestruktivnim. Taj koncept ima tendenciju da potkopava američki kredibilitet kod saveznika i potencijalnih partnera. Još važnije, preusmjerivši pažnju kreatora politika sa realnosti o tome kako se svjetski poredak mijenja, on sprečava koordinirano i strateško nastojanje da se oblikuje budući zatvoreniji svijet u korist SAD-a.

Podsticanje otvorenog međunarodnog poretka bilo je centralno za američku vanjsku politiku još od Drugog svjetskog rata, uz rezoniranje da otvorena tržišta i protok kapitala donose ekonomske benefite i da je sigurnost ojačana u svijetu bez sfera utjecaja. Ali, u današnjim uslovima, insistiranje na otvorenom poretku riskira potkopavanje američke konkurentnosti dugoročno.

Prije svega, dobrobiti otvorenog poretka dolaze s kompromisima koji su postali značajniji kako se intenzivira međunarodna konkurencija. Uz svu efikasnost, globalizirane trgovinske mreže podložne su remećenjima i rezultiraju nejednakim ovisnostima između država. U današnjem svijetu ova asimetrična međusobna ovisnost stvara sigurnosne, ekonomske i tehnološke slabe tačke. Države i kompanije koje rade na izgradnji zaštićenih dobavljačkih lanaca za naprednu tehnologiju i ključne minerale koji su lokalizirani ili “prijateljski zaštićeni“ odražavaju sve veće priznanje rizika inherentnih za otvorene mreže.

Partnerstva s ograničenim pristupom

Zatim, ekonomski i sigurnosni dobici od otvorenog poretka traže raširenu posvećenost zajedničkim pravilima – posvećenost koja se već ubrzano osipa pred pogoršanim međudržavnim rivalstvima. Jednom kada neke zemlje počnu graditi sopstvene zatvorene mreže, povećavaju se problemi vezani za ostanak u vezi s otvorenim poretkom – krađa intelektualne svojine, ekonomska eksploatacija i vojna agresija.

Ova promjena ka zatvorenijem svijetu već se događa, ostavljajući zemlje koje se i dalje drže otvorenih trgovinskih i sigurnosnih mreža u nepovoljnom konkurentskom položaju. Globalizirana ekonomska tržišta sve više zamjenjuju regionalni trgovinski sporazumi. Mreža strogih standarda Evropske unije koji kontroliraju pristup njenim ekonomskim mrežama s vremenom se proširila, da pokrije obradu i pohranu podataka, naprimjer.

Regionalne ekonomske grupacije zatvorenog tipa pojavljuju se i na drugim mjestima, uključujući Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo (RCEP) u Aziji i predloženu Afričku kontinentalnu zonu slobodne trgovine. U cyber prostoru Južna Koreja i Indija grade zatvorene režime digitalnog upravljanja. Američki rivali se, također, okreću partnerstvima s ograničenim pristupom. Kina je, naprimjer, pokušala (iako bezuspješno) formalizirati zatvoreno sigurnosno partnerstvo na pacifičkim otocima.

Zatvorene mreže mogu otuđiti partnere

Mreže zatvorenog tipa s barijerama ili cijenom za ulazak i izlazak postaju široko rasprostranjene jer su, u svijetu sklonom tenzijama kakav je on danas, superiornije od otvorenih mreža u kreiranju i iskorištavanju trajnih konkurentskih prednosti. U mulitpolarnom međunarodnom sistemu kontrola pristupa – sposobnost da se upravlja ulaskom i izlaskom iz mreža i postavljaju pravila unutar tih mreža – postaje ključni izvor moći. Kontrola pristupa omogućava državama da čuvaju i povećavaju svoje ekonomske, vojne i tehnološke resurse i snage i akumuliraju i usmjere mrežnu moć prema ključnim ciljevima. Mreže zatvorenog tipa mogu djelovati efikasnije od otvorenih i biti kohezivnije, otpornije i trajnije, budući da partneri dijele zajedničke obaveze, standarde i interese.

Zatvoreniji svijet nije, međutim, potpuno zatvoreni svijet. Ne mora biti sačinjen od ekskluzivnih ekonomskih ili sigurnosnih blokova. Važno je napraviti tu distinkciju. Mreže s kontrolom pristupa sadrže barijere ili troškove ulaska, ali njihove granice ostaju donekle propusne, dozvoljavajući članovima fleksibilnost da se kreću između ili djeluju u višestrukim mrežama. Učešće u mrežama zatvorenog tipa kao što su Quad ili AUKUS ne sprečava članove da se udružuju s Kinom ili Rusijom u vezi drugih sigurnosnih pitanja, iako postoje neka ograničenja.

Za razliku od tog, američka kontrola izvoza poluprovodnika uspostavlja ograničenja tako kruta da naginju ka kreiranju sasvim zatvorene mreže koja prisiljava potencijalne partnere da biraju između SAD-a i Kine. Djelimično zatvorene mreže grade i iskorištavaju upotrebljivu mrežnu snagu, ali zatvorene mreže mogu otuđiti partnere, ograničiti američki utjecaj i potaknuti eskalaciju.

Dvije loše strane potpuno otvorenog svijeta

Poredak koji se pojavljuje u Indo-Pacifičkoj regiji nudi uvid u to kako bi mogao izgledati zatvoreniji svijet. Ova regija je puna mreža koje se preklapaju između država, vojski, vladinih agencija i kompanija. Neke predvodi Kina, druge SAD, a neke panazijske koalicije. Mnoge od ovih mreža imaju uslove za ulazak i izlazak – standarde, obaveze i troškove – ali većina država u ovoj regiji djeluje u sva tri tipa mreža, često na sličnim pitanjima. Naprimjer, mnoge članice RCEP-a su, također, dio američkog Indo-Pacifičkog ekonomskog okvira (IPEF), ASEAN-ovih sporazuma o slobodnoj trgovini i na ekonomiju fokusiranih “minilaterala“ koji ne uključuju ni Kinu, ni SAD. Iz ovog zatvorenijeg poretka pojavljuje se kolaž utjecaja i moći u različitim domenama, blokovi predvođeni SAD-om ili Kinom.

Bidenovo ulaganje u mreže s ograničenim pristupom, dakle, kretanje je u pravom smjeru. Ali, strategija nacionalne sigurnosti Bidenove administracije nastavlja podsticati viziju potpuno otvorenog svijeta. To ima dvije loše strane. Prvo, može narušiti američki kredibilitet, oštetivši veze sa saveznicima i oslabivši sposobnost Washingtona da privuče nove partnere. SAD već optužuju da je licemjeran jer podbacuje kada su u pitanju vlastiti ideali demokratije i poštivanja suvereniteta. Pozivanje na otvoreni svijet istovremeno gradeći svijet s ograničenim pristupom moglo bi dodatno narušiti povjerenje u SAD.

Osim toga, ovakvom strategijom će se protraćiti uski prozor koji SAD ima da bude prvi pokretač u oblikovanju granica novog svjetskog poretka s ograničenim pristupom na načine koji unapređuju američke i savezničke interese. To je tako zato što se diskusije i planiranje potrebno za postizanje ovog cilja vjerovatno neće desiti sve dok ova zatvorenija arhitektura ne postane isključivi fokus američke vanjske politike.

Ključ će biti u pronalasku prave ravnoteže

Za sada postoji malo dokaza da američki kreatori politika slijede jasnu strategiju za iskorištavanje mreža s ograničenim pristupom, iako ih sve češće koriste. Neke mreže sa ograničenim pristupom koje je kreirala Bidenova administracija – kao što su, naprimjer, kontrola izvoza tehnologije i AUKUS – čine se beskorisno uske. Druge, kao što je IPEF ili nastojanja da se izgrade koalicije oko ulaganja u globalnu infrastrukturu, izgledaju isuviše otvorene da bi bile efikasne.

Kreatori politika trebaju prihvatiti da se otvoreni međunarodni poredak već mijenja i da više nije u najboljem interesu SAD-a. Umjesto toga, trebaju krenuti s zajedničkim naporima da planiraju poredak s ograničenim pristupom. Ovo planiranje treba uključivati tri tipa razmatranja.

Prvo, oko kojih pitanja se trebaju formirati mreže s ograničenim pristupom? Najefikasnije ovakve mreže bit će organizirane oko zajedničkih potreba oko kojih države ili kompanije već sarađuju. Naprimjer, mnoge države u Indo-Pacifičkoj regiji zainteresirane su za izgradnju svojih industrijskih baza i kreiranje sigurnih lanaca za nabavku tehnologije. Ova pitanja mogla bi biti središnja za regionalne mreže s ograničenim pristupom. Osim toga, kreatori politika će trebati uzeti u razmatranje članstvo i specifične barijere za ulazak i izlazak. Mreže koje su isuviše restriktivne mogu nas odvesti u smjeru svijeta zasnovanog na blokovima, ali one koje su isuviše otvorene mogu biti osujećene djelovanjem neprijatelja ili oportunističkih trećih strana. Ključ će biti u pronalasku prave ravnoteže i privlačenju pravih partnera za ciljeve te mreže.

Centralni cilj američke vanjske politike

Najzad, kreatori politika će morati ispitati cjelokupni sklop – kako različite mreže s ograničenim pristupom i one koje predvodi SAD, kao i one koje predvode saveznici i neprijatelji, komuniciraju da bi se odredili obrisi i trajnost zatvorenijeg svjetskog poretka. Bez takve koordinacije postoji rizik da će ovakve poluzatvorene mreže potkopati jedna drugu ili kreirati međunarodni sistem koji je isuviše fragmentiran da bi mogao donijeti konkurentsku dobit.

Oblikovanje i mobiliziranje novog poluzatvorenog svijeta trebalo bi biti centralni cilj američke vanjske politike. Put do ovog novog međunarodnog poretka bit će težak i vjerovatno nepopularan na početku, ali ishod bi mogao biti odlučujući za dugoročnu konkurentnost SAD-a.

(AJB)