hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Kolo nesreće

Muharem Bazdulj : Kolo nesreće

Juni 28
07:19 2018

Ono što su na globalno najgledanijim svjetskim informativnim televizijama danas Sirija i cijeli turbulentni Bliski istok, u prvoj polovini devedesetih bio je južnoslovenski Balkan, a naročito Bosna i Hercegovina. To je bila lokacija krvavog rata, lokacija pakla na Zemlji iz koje su se prema Zapadu kretale kolone izbjeglica, a na njihovim licima kamere su se fokusirale na patnju koja je u takozvanom običnom čovjeku sretnog i sređenog svijeta trebala da pobudi empatiju.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Da li zato što je neposredno nakon pada Berlinskog zida Zapadom zavladao nezapamćeni historijski optimizam, da li zato što je ekonomija bila u porastu, da li zato što su Južni Slaveni – svejedno da li su religijom katolici, pravoslavni ili muslimani – fizičkim izgledom tipični predstavnici bijele rase, izbjeglice iz raspadajuće Jugoslavije, u najvećem broju upravo iz Bosne i Hercegovine, u zapadnim zemljama su uglavnom dočekani uz puno solidarnosti.

Dvije i po decenije kasnije, kad je na scenu već uveliko stupila generacija onih koji su bili mala djeca u vrijeme svog izbjeglištva, Švedska, Danska, Norveška, Njemačka, Amerika, Holandija, Austrija i druge zapadne zemlje pune su mladih ljudi, iz ovdašnje perspektive “našijenaca” koji svojim novim domovinama doprinose u oblasti nauke, sporta, umjetnosti, kao i običnim, “neglamuroznim” poštenim radom.

Iz perspektive Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, empatija spram izbjeglica sa Bliskog istoka morala bi biti prisutna, ako ne i zbog toliko bliskog historijskog sjećanja na sličnu sudbinu. Bježali su ovdašnji ljudi od neposredne životne opasnosti, od mobilizacija, od etničke mržnje što je premrežila medije i haustore, a neko ih je bio spreman dočekati, ne provjeravajući inkvizitorski, a da li bi ih neko baš sto posto ubio da su ostali tamo odakle su pobjegli.

Bilo bi logično da se na dobrodošlicu odgovara dobrodošlicom. Okreće se kolo nesreće, kao i kolo sreće, pa nakon što je nama postalo malo bolje nego što je bilo, valja pomoći onima kojima je danas loše, mnogo gore nego nama. Neki teški cinik bi možda rekao da kod nas utočište ne traže izbjeglice iz Skandinavije i Sjeverne Amerike, nego sa Bliskog istoka, ali čak i ti koji na pojam zahvalnosti gledaju na utilitarno uzak način, imali bi razloga da se postide. Nije, naime, tako prošlo toliko puno vremena otkad su Evropljani od rata bježali – u pravcu Sirije.

Prije dvije godine, sjajni reporter Washington Posta Ishaan Tharoor napisao je tekst “Zaboravljena priča o evropskim izbjegličkim kampovima na Bliskom istoku”. Sam početak teksta je nezaboravan: “Desetine hiljada izbjeglica bježe od rata. Putuju preko istočnog Sredozemlja, a samo putovanje protkano je opasnostima. Ipak, obećanje sigurnog utočišta s druge strane dovoljan je razlog da se ljudi upuste u rizik. Ne, ovo nije priča o sirijskim izbjeglicama, očajnicima spremnim na sve da bi napustili svoju ratom zahvaćenu domovinu i dokopali se Evrope.

Ovo je, ustvari, priča o hiljadama ljudi iz Istočne Evrope i Balkana koji su tokom Drugog svjetskog rata bili smješteni u nizu izbjegličkih kampova na Bliskom istoku, od kojih su neki bili i u Siriji.” Najveći broj izbjeglica dolazio je iz Grčke, Poljske i Jugoslavije, posebno današnje Hrvatske. I tu sada historija uključuje svoju naročitu sklonost ka ironiji. Grčka je, gotovo po definiciji, prva stanica izbjeglica unutar Evropske unije, Hrvatska je ključni bedem prije “šengenske tvrđave”, a unutar te tvrđave kao takve najveći otpor prema izbjeglicama pokazuje vlada Poljske.

A unutar historijskog pamćenja tih zemalja nema skoro nikakvog pomena na vrijeme kad su ljudi sa Bliskog istoka dobrodošlicom dočekivali Grke, Poljake i Hrvate. Čudno je zapravo, ali koliko sam uspio da primijetim, čak ni oni aktivisti unutar Hrvatske koji pozivaju na humanost prema izbjeglicama nisu našli za shodno da podsjete javnost na priču o El Shattu koja je unutar novije historije Hrvatske sve prije nego beznačajna. Desetine hiljada ljudi, prvenstveno sa dalmatinske obale i sa ostrva, bili su izbjeglice na Sinaju, a među njima su bile i neke od centralnih ličnosti novije hrvatske političke i kulturne elite: od Savke Dabčević preko Vjekoslava Kaleba do Ranka Marinkovića.

Jedna od priča koja u posljednje dvije-tri godine ujedinjuje prostor od Zagreba do Niša, takoreći, priča je o ogromnoj depopulaciji. Prirodni priraštaj je negativan i u Hrvatskoj i u BiH i u Srbiji, a iz svake od ovih zemalja svake godine iseli solidan gradić veličine, šta znam, Virovitice, Živinica ili Sremske Mitrovice. Da ovdje postoje odgovorne i dalekovidne vlasti, one bi se zapravo borile da barem izvjestan procenat ovih izbjeglica pokušaju privući da ostanu na Balkanu. To ne bi bio samo human potez, bilo bi u tome i pragmatizma i patriotizma.

Onda bismo možda za dvadeset ili trideset godina imali nekog bosanskohercegovačkog, hrvatskog ili srpskog fudbalera, fizičara, tenisera, glumca ili pisca, sa, za ove prostore, neobičnim prezimenom. I imali bismo, što je zapravo i važnije, dokaz da je i ovdje preostalo neke nade i neke budućnosti. Ovako i ti nesretnici u skoro nevjerovatno visokom procentu cijeli Balkan vide samo i jedino kao tranzit, prostor koji teško da je i u čemu nešto posebno bolji od njihovog zavičaja. Jedino je, eto, geografski bliže Zapadu.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *