Kliker.info

Na internetu nisam uspio naći svjež i ažuriran spisak svih nosilaca počasnog doktorata Univerziteta u Sarajevu. Relativno je lako pronaći listu nosilaca počasnog doktorata najstarije i najuglednije visokoškolske ustanove u BiH od vremena njenog osnivanja do 2004. godine.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Po tom spisku bi se reklo da se Univerzitet u Sarajevu nije u tom smislu ozbiljno izblamirao, čak ni u najgore vrijeme rata i opsade. Prvi dobitnik ovog priznanja bio je Ivo Andrić, i to u godini u kojoj je dobio Nobelovu nagradu, a u iduće tri decenije mira i postojanja jugoslovenske države, na spisku su se, između ostalih, našli i Emerik Blum, Meša Selimović te Josip Broz. U prvoj godini rata i opsade te nezavisnosti Bosne i Hercegovine, ovu titulu dobijaju: Bernard Kouchner, Bernard-Henri Levy te Alois Mock.

Jasno je da je riječ o ljudima koji su u to doba percipirani kao “veliki prijatelji Bosne i Hercegovine”, ali je takođe riječ i o osobama sa signifikantnom individualnom i javnom težinom. U narednim ratnim i neposredno poratnim godinama, lista se nadopunjuje imenima kojih se ne bi zastidjelo ni jedno svjetsko sveučilište: Camilo Jose Cela, Simon Wiesenthal te Vladimir Prelog. Do 2004. Univerzitet u Sarajevu dodjeljuje još šest svojih počasnih doktorata, uglavnom neupitnim stručnjacima.

Kao što rekoh, lista koja postoji na nekoliko internetskih izvora nije ažurirana, pa nisam siguran ko je sve dobio ovu titulu u posljednjih četrnaest godina. Sjećam se nekih imena, ali ovdje tema ionako nije Univerzitet u Sarajevu, u većini stvari nedvojbeno izuzetno inferioran Sveučilištu u Zagrebu. Da, Univerzitet u Sarajevu je mnogo mlađi i ima mnogo skromniju tradiciju, manje ljudi je na njemu diplomiralo, magistriralo i doktoriralo, vjerovatno je u svakom trenutku svog postojanja imao manje studenata nego Sveučilište u Zagrebu u isto vrijeme, i tako dalje, i tako dalje. Pa ipak, nikada Univerzitet u Sarajevu nije svoj počasni doktorat dao toliko moralno suspektnoj osobi i sa tako sramotnim obrazloženjem kao što Sveučilište u Zagrebu jest, i to notornom Draganu Čoviću.

A opet, ovaj tekst neće i ne želi da bude “svakidašnja jadikovka”, ni na temu kamo ide visoko obrazovanje, ni kako se urušavaju institucije, ni kako Republika Hrvatska svjesno potkopava Bosnu i Hercegovinu. Njegov cilj je da ukaže na intelektualnu i moralnu časnost protesta profesorice polonistike Đurđice Čilić-Škeljo. Ovako je profesorica Čilić-Škeljo započela svoj protestni govor na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu: “Na zidu ispred ove dvorane stoje fotografije osoba kojima je naš univerzitet dodijelio počasne doktorate.

Među njima su i oni koji su to priznanje dobili zbog političkog oportuniteta ili konjunkturnih procesa međusobnog osnaživanja trenutno utjecajnih političkih figura unutar Hrvatske ili između Hrvatske i drugih zemalja. Ako dodijelimo ovaj doktorat, bit će to još jedna takva politička gesta Senata. Međutim, vani, na hodniku, među fotografijama počasnih doktora, i ona je Nikole Tesle, Lavoslava Ružičke, Vladimira Mažuranića, Tomaša Masaryka, Dorothy Hodgkin i Vladimira Preloga.

Uvjerena sam da Draganu Čoviću među njima nije mjesto.” Fakturiše dalje zagrebačka polonistica Čoviću i tragičnost i takozvanost Herceg-Bosne i prisilni rad Bošnjaka u “Sokolu” i sudske procese protiv njega, zaokruživši kroz sumiranje (“nečasne radnje poput političkog kadroviranja na Mostarskom sveučilištu, kaznene prijave, prisilni rad ratnih zarobljenika u logorima, nerazjašnjene okolnosti naglog bogaćenja”) prije nego ubitačno završi: “Sigurna sam da se ovaj Senat može dosjetiti drukčijeg, mudrijeg i korisnijeg načina da osnaži položaj Hrvata u susjednoj državi. Pozivam vas da se odlučimo na taj drugi i za Hrvate u BiH i za ovaj Senat puno bolji i etički ispravniji put.”

Senat ju je saslušao, ali je nije poslušao. Dragan Čović je postao počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu. Profesorica Čilić-Škeljo je, međutim, rekla i, kako se to kaže, spasila dušu svoju. Na ovom mjestu je strašno važno navesti neke detalje iz njene biografije: rođena je u Livnu 1975. godine, osnovnu školu je završila u Vitezu, a gimnaziju u Zenici. Na Zagrebačko sveučilište se upisala 1994. godine. Radi se, dakle, o osobi koja je na svojoj koži osjetila politiku Dragana Čovića i njegovih “političkih partnera”, osobi koja bi mogla da bude paradigma upravo onog naroda za čiju dobrobit se ovaj navodno bori. Puno je važnije da je ona ovdje podigla glas, nego eventualno neki “purger” za koga je sve što o Bosni i Hercegovini zna lokacija mjesta za “after” tokom Sarajevo Film Festivala.

Za Đurđicu Čilić-Škeljo niko od Čovićevih medijskih megafona neće baš moći reći da je “žrtva propagande”. Zbog profesorica kakva je Đurđica Čilić-Škeljo, Zagrebačko sveučilište i jest tu gdje jest, što će reći uvijek makar nadomak Šangajske liste, ako već i nije na njoj. Jer ona zna da je uzalud biti stručnjak za Milosza i Herberta, a ne upitati se kako bi oni reagovali u nekoj situaciji. Nisu se ovdašnji “akademski radnici” pretjerano proslavili u posljednjih tridesetak godina, ali ako ništa postoji tradicija koju je 1991. započela Mirjana Miočinović i u koju se, evo, upisala i Đurđica Čilić-Škeljo. Biće važna ta tradicija, ako ikad dođe vrijeme građenja drukčije budućnosti.