Kliker.info

Piše : Muhamed Filipović (NN)

Nastojanja hrvatske politike da se afirmira kao lider u odnosu na ostale države zapadnog Balkana navelo me je da se pozabavim pitanjem o tome kako je moguće da lider jedne regije postane jedna država koja je kao šipak puna najtežih oblika nedemokratskih odnosa i pojava koje, kako svi znamo, nastaju samo u državama autoritarnog, nacionalističkog i arbitrarnog načina upravljanja, u zemljama u kojima je korupcija zakon ponašanja, a prava ljudi zadnja briga države.

Ograničena analiza tog pitanja uputila nas je na razmatranje uopće pojma zapadni Balkan, a unutar njega posebno onog fenomena kojeg smo nazvali Bermudski trougao balkanske politike, a to je odnos Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naime, kako god se u famoznom Bermudskom trouglu događaju redovite katastrofe čiji uzrok se ne zna i u odnosima ove tri zemlje i države se događaju povremene katastrofe, a svi se prave da ne znaju njihov uzrok. Otkuda to i zbog čega do tog dolazi. Zbog čega je ono što se zbiva sa Bosnom i Hercegovinom, odnosno zbog čega se, unatoč jasnim dokazima da je to nemoguće, vrše uvijek novi pokušaji da se Bosna i Hercegovina podijeli između Srbije i Hrvatske i uništi kao historijska i politička činjenica.

Moramo poći od pretpostavke da sami narodi koji žive na teritorijama ove tri države nisu u sukobu ni u jednom bitnom aspektu svog života. To se može tvrditi na temelju njihove historije koja nam dokazuje da su ti narodi, u bilo kojoj verziji njihovog identiteta, stotinama godina živjeli jedni pored drugih, jednu uz druge i u međusobnim odnosima koji nisu bili karakteristični po stalnim sukobima, nego su između povremenih sukoba daleko dulje i intenzivnije živjeli u saradnji, razvijajući i ekonomske i kulturne i sve druge vrste ljudskih odnosa. Pomnije razmatranje ovih odnosa ukazaće i na istinu da povremeni sukobi u krajevima u kojima smo živjeli izmiješano, a tako su živjeli i katolici i pravoslavci i muslimani, a i Hrvati, Bošnjaci i Srbi, nisu nastajali zbog interesa tih naroda, odnosno ljudi koji su živjeli u tim krajevima, nego poglavito zbog interesa država koje su vladale našim prostorima (Venecija, Ugarska, Austrija, Austrougarska i Osmansko carstvo), barem kad se tiče historije koja je nastajala nakon propasti naših prvih feudalnih država. Još jedan argument govori u prilog gore navedene tvrdnje. To je argument da je prvi oblik modernog političkog mišljenja, koji je nastao kod tih naroda bila ideja emancipacije od vladajućih stranih sila i da se ta ideja javila podjednako kod Srba, Bošnjaka i Hrvata, a da je njena finalna formulacija bila ilirska ili jugoslovenska ideja koja je počivala, u skladu s vladajućim idejama europskog romantizma i nastajanja nacionalnih historija i država, na jezičkom jedinstvu i etničkoj srodnosti naših naroda. Iz toga su nastale značajne historijske tvorevine, od kojih je najbitnija bila stvaranje zajedničke države.

Danas se ta država gleda isključivo iz negativnog ugla i mjeri njenim nedostacima, pa se neki ponašaju kao da nikada nismo bili zajedno, dijelili ideje i nade i da nismo uopće ni u kakvom narodnom srodstvu, a zaboravljaju sve pozitivno što je to osjećanje sadržavalo, a pogotovo se zaboravlja istina da će i ove države, koje smo stvorili nošeni idejom totalnog razdvajanja u slavu nacionalnih identiteta, sutra izgledati anahrone i da će im biti nađeno mnogo više mana nego ranijoj, a ako se uzme u obzir i ideja europske integracije, onda se ideal čiste nacionalne države može slobodno staviti u muzej, jer ne može biti više ideal u modernom vremenu globalizma. Svi ćemo morati da žrtvujemo dio suverenih prava u korist onog što nam buduća zajednica nudi. U svjetlu tih spoznaja naši odnosi ne bi smjeli da se grade na prvenstva i bilo čijoj vodećoj ulozi, nego na razvijanju svestrane saradnje, međusobnog poštovanja i uvažavanja, prije svega činjenice da sada imamo države koje imaju zajedničku sudbinu u odluci da postanu dio ujedinjenog europskog prostora, ali i da smo narodi koji su u mnogim aspektima života upućeni jedni na druge.

Šta je, međutim, ono što naše odnose čini takvima da se može govoriti o Bermudskom trouglu. U prvom redu je to naša novija historija, a zatim i nedostatak volje i odlučnosti da se raskine s nekim aspektima ranijih političkih orijentacija i planova u međusobnim odnosima, posebno onih koji podrazumijevaju likvidaciju određenih državnih subjekata. Prva stvar je da definiramo sam pojam zapadnog Balkana i naše odnose prema toj nama nametnutoj geografskoj odrednici koja sadrži geopolitičke i kulturnopolitičke implikacije kao da se radi o nekoj posebnoj historijskoj tvorevini. Mi jesmo balkanske zemlje i u tome nema ništa neobično, kao što nema neobično ništa u tome što postoje pirinejske, apeninske ili skandinavske zemlje. Ništa nema neobično u toj činjenici ni u karakteru naših zemalja, pa ni naših historija koje su, kao i kod drugih europskih zona, bile pune raznovrsnih stanja i presizanja (Švedska je dugo vladala u Skandinaviji, Italija se ujedinila tek u drugoj polovini XIX vijeka, a Španija dominirala Pirinejskim poluotokom). Jedina naša specifičnost je u tome što je na Balkanu dugo vladala jedna islamska carevina i da je na njemu jedino u Europi preostala značajna muslimanska populacija dok je ona iz drugih europskih zemalja eradicirana silom. Za naše vrijeme Deklaracija o ljudskim pravima i jednakosti ljudi i naroda to ne može da se dogodi i nije moguće da se prema muslimanima primjenjuje diskvalifikativ koji bi ikome davao pravo da negira postojeće stanje i prava ovih stanovnika Balkana. Sve ono što su oni doživjeli tokom zadnja dva rata na našim prostorima je gadna i žalosna prošlost zločina koje treba svi uistinu da se odreknemo, a ne da na njoj stvaramo nove nacionalne mitove.

Kad smo načisto sa značenjem pojma zapadni Balkan i činjenicom da on, osim geografskog, ne može imati nikakvo značenje, onda moramo usvojiti stav i da nam na Balkanu nije potreban nikakav lider i vodič u Europu u kojoj smo prisutni od njenog nastanka i sa jednakim pravima. Ono što je za nas bitno je da pokušamo naći formulu i metodu prevazilaženja onog negativnog nasljeđa koje nam je ostavio naš nacionalizam, osobito onaj koji se izrazio u agresivnoj formi i koji je glavni uzrok nesloge i sukoba među nama. Najrazvijeniji nacionalizmi na našem prostoru su bez sumnje bili srpski i hrvatski nacionalizmi. Oba su nastala tokom XIX vijeka, ali nisu uspjela da se izraze u punom obimu i to ne zbog nedostatka negativne energije, nego zbog historijske anahronosti njihovih ciljeva. Istina je da su oni djelovali samo u slučajevima kataklizmi, kao što je pad prve zajedničke države bio iskorišten od strane hrvatskog nacionalizma, dok su pad druge zajedničke države iskoristila oba nacionalizma da istaknu svoje pretenzije u smislu kompletiranja svojih nacionalnih teritorija i ostvarenja homogenih nacionalnih država. Takve politike su, uz strašne žrtve koje smo svi podnijeli, propale i bilo bi krajnje vrijeme da se svi okanu takvih ideja i ostvarivanja planova koji nisu mogli biti ostvareni oružjem i ogromnim ljudskim i materijalnim žrtvama. Mi moramo priznati neke realnosti koje su izdržale dva strašna rata vezana uz krvoprolića među nama i ostaviti iza sebe takvu historiju. Za to nam je nužna saradnja, otvorenost, iskrenost i odvažnost, ali prije svega međusobno nemiješanje u unutarnje stvari. Liderstvo svakako nije način da se ovako složena pitanja historijskih odnosa rješavaju, ali način da saradnja bude iskrena i uz poštovanje, a ne natjecanje u tome ko će kome nanijeti više štete.