hamburger-icon

Kliker.info

Muhamed Filipović : Antimuslimanski stavovi pape Racingera

Muhamed Filipović : Antimuslimanski stavovi pape Racingera

05 Aprila
11:59 2008

 Muhamed Filipović (NN)

Da u Europi postoji tradicionalno antimuslimansko osjećanje i da politika vodećih europskih zemalja sadrži snažnu antiislamsku komponentu nije nepoznato. To osjećanje ne može prikriti frazeologija humanizma i ljudskih prava na kojima Europa gradi budućnost.Cijela europska historija, od vremena Karla Velikog, dakle od kada se Europa obnavlja kao homogeni vjerski, politički i civilizacijsko-kulturni prostor kojim vlada jedna ideja i gospodari, pomazani od pape, neprijateljska je prema islamu. To je vidljivo iz odnosa Europe prema islamskim državama i to ne samo onima koje su bile uspostavljane na tlu Istočnog rimskog carstva, nego i posebno prema onima koje su nastajale na tlu Europe. I dok se Bizant branio od širenja islamskih država u Aziji i Africi, dotle je Zapadno rimsko carstvo zauzelo stav eliminacije islama sa tla Europe, ali i sa prostora Bliskog istoka, koji je smatran iskonskim prostorom kršćanstva. Bitka kod Poitiersa 723. godine, kada je Karlo Martel zaustavio napredovanje arapskih snaga prema Francuskoj, je bila početna tačka u formiranju strategije i politike Zapada prema islamu. Polazište te strategije bilo je da je Europa ekskluzivni prostor za kršćanstvo, dok su islam i jevrejstvo iz Europe isključeni kao neprijateljske vjere, a njihovo prisustvo, ne samo u formi islamskih država, nego i islama i jevrejstva kao vjera, treba da bude eliminirano svim sredstvima. Historija Europe između 800. i 1945. godine, sa malim intervalima smirivanja, može se okarakterizirati kao vrijeme istrebljivanja Jevreja i muslimana iz Europe. Iz te politike je nastao stav "Cuius Regio Eius Religio", koji je postao načelo vladavine svih europskih sila sve donedavno. Stav o eskamociji jedne vjere i njenih pripadnika bio je 1054. godine proširen i na šizmatike. Trebalo je čekati sedam vijekova da se on izmijeni i da prestane progon šizmatika. Protestanti, koji su, također, bili progonjeni, izbjegli su istu sudbinu jer su nastale njihove snažne države na europskom tlu. Protureformacija nije mogla voditi bitku na tri strane – protiv muslimana, ortodoksa i protestanata, te je počela popuštati onima koji su bili makar i šizmatički kršćani, smatrajući muslimane (Arape i Turke) i Jevreje glavnim neprijateljima kršćanstva u cjelini.
Prvo je odstupanje od ove politike nastalo prema protestantima, zatim prema šizmaticima, a uvođenje tolerancije prema jevrejstvu je čekalo do Napoleonovog Codex Civilea, da bi u europskim državama njemačkog govora Jevrejima bilo dozvoljeno da kupe građanski status uz mijenjanje imena, pa čak i vjere. Nikada, međutim, nije došlo do deklarirane promjene stava kršćanskih država prema muslimanima. Oni su i dalje bili pod diskriminatornim mjerama koje su se zasnivale na ekskluzivnosti europskog prostora rezerviranog za kršćane, ili one kojima je kršćanska država dala pravo da pod određenim uvjetima žive u njoj. U svim zemljama koje su bile "oslobođene" od vladavine islama dolazilo je do nasilnog pokrštavanja muslimana ili njihove egzekucije i progona, ako su odbijali pokrštavanje.
Daleko bi nas odvelo kad bismo navodili dokaze strahovitih posljedica ovakvih stavova u Španiji, Siciliji, južnoj Italiji, na Balkanu i Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. Što se tiče Jevreja, njihova historija, puna pogroma i progona svih vrsta, kulminirala je u pokušaju da ih se potpuno istrijebi, na temelju tipičnih zapadnoeuropskih ideologija – rasizma i antisemitizma, što je u osnovi i uspjelo hitlerizmu, pa Jevreji danas u Europi ne predstavljaju značajan socijalni, vjerski, politički, civilizacijski i kulturni faktor.
Ono što nas ovdje interesira nije historija tog odnosa, ona je samo pozadina onoga čiji su jasni znaci prisutni i u vrijeme nakon svih zala rasne, vjerske i političke isključivosti i u vrijeme kada univerzalna načela jednakosti svih ljudi i poštovanja ljudskih prava deklarativno važe za sve narode i zemlje svijeta.
Međutim, ako u Europi više nisu problem Jevreji, javio se problem sve obimnije prisutnosti muslimana na njenom tlu. Do tog problema dolazi iz tri glavna razloga: Prvi razlog povećanja broja muslimana u Europi je činjenica da u njoj još postoje tri države u kojima su muslimani većina i u kojima igraju bitnu ulogu – Turska, Albanija i Bosna i Hercegovina. Ako su muslimani bili eliminirani iz dobrog dijela država na Balkanu i Jugoistočnoj Europi, oni su u navedenim državama preživjeli i dočekali vrijeme deklariranja Opće deklaracije o pravima ljudi i jednakosti svih država, barem u načelu, ako ne i u praksi; Drugi razlog povećanja broja muslimana u Europi je europski kolonijalizam. Kolonijalizam je uvukao muslimane u neksus i oblike života zapadnih zemalja, a evolucija kolonijalne vladavine vodila je ka priznavanju nekih prava tim narodima, što je dovelo do toga da su pripadnici tih naroda dobili prava na građanstvo u metropolama vladajućih zemalja. Tako je došlo do velike imigracije muslimana iz bivših kolonija u zemlje Europe koje su imale kolonije u zemljama s muslimanskim stanovnicima; Treći razlog je sve veća potreba Europe za radnom snagom malih zahtjeva koju je bilo najlakše pribaviti uvozom iz zemalja Afrike i Azije, a tu su se, također, pojavili muslimani koji su locirani na cijelom mediteranskom pojasu odakle dolaze na rad naseljavajući europske zemlje. Konačni efekt svega je činjenica da danas na tlu Europe živi preko stotinu miliona muslimana i da se njihov broj stalno povećava. Europa ih ne asimilira, ona im ne dopušta suživot i učešće u političkom i javnom životu na temelju njihovog nacionalno-kulturnog identiteta, ali im na temelju principa tolerancije ne osporava pravo postojanja. Europa ove ljude tolerira, ali ih ne integrira u europsko društvo i zbog toga se može reći da im onemogućava život na temelju punog poštovanja njihovih ljudskih prava.
Koliko je problem povećanja broja muslimana za Europu značajan može se vidjeti iz porasta otvorenog antimuslimanstva. Sve više izgreda, uvreda i sličnih događaja podsjeća na ponašanja koja su se nekada javljala u vezi s povećanjem broja Jevreja i sve značajnijom njihovom ulogom u životu europskih zemalja. A, upravo su takva raspoloženja bila uvod u nastanak europskog zločinačkog antisemitizma.
U tom smislu svakog bi istinskog demokratu i borca za ljudska prava, koji ljudska prava ne distribuira na temelju rase, vjere ili nacije, svakog bi sljedbenika vjerske tolerancije i suživota svih ljudi morali brinuti stavovi nekih visoko pozicioniranih ličnosti europskog društva i politike prema muslimanima i njihovom pravu da budu dio Europe. Neću govoriti o paranoičnim i nekulturnim, zapravo kriminogenim islamofobima kakvi su se pokazali u Danskoj (objavljivanje blasfemičnih karikatura Božjeg poslanika islama), Holandiji (film o svetoj knjizi islama Kuranu a.m. kao izvoru zla), vođi nacionalista u Donjoj Austriji Heideru (zabrana gradnje džamija), tj. onima koji povezuju islam i sve zlo na svijetu, na isti način kako je sve zlo povezivano s Jevrejima, zbog njihove navodne izdaje Isusa Krista koja im je pripisivana i zbog čega su bili nemilosrdno proganjani u ime istog tog Krista kao boga ljubavi i oprosta. Sve je to započelo "Satanskim stihovima", prvog i može se reći nevinog pokušaja da se u literarnoj formi poslanik Muhamed a.s. poveže sa satanom kao oličenjem zla.
Ako te slučajeve zanemarimo kao bizarne i ekskluzivne, moramo se duboko zabrinuti stavovima veoma utjecajnih ličnosti javnog života Europe. Takvi su njemačka kancelarka Angela Merkl, predsjednik Francuske Republike Nikola Sarkozi i posebno Sveti otac papa Klement XVII-Ratzinger. Merklova i Sarkozi su svoj antiislamizam jasno politički deklarirali stavom prema prijemu Turske u Europsku zajednicu. Taj stav ne može imati nikakav racionalan razlog, osim čiste islamofobije i nastojanja da se izolacijom Turske od Europe postigne efekt onemogućavanja jačanja pozicije muslimana uopće na tlu Europe. Turska je europska država još od XIV vijeka. Njoj nije moguće prigovoriti ni fašizam, ni kolaboraciju sa njim, niti boljševizam, ni progon Jevreja ili Roma i drugih naroda, kao što je to moguće reći za Bugarsku i Rumuniju npr. Njoj je iskopan slučaj sukoba Jermena i Turaka tokom agresije mnogih država (Italije, Francuske, Engleske, Rusije, Grčke i Jermenije) na Tursku tokom Prvog svjetskog rata i nakon njega. Naravno, to ni za koga ne može biti razlog da zemlja koja je osamdeset godina dokazivala svoju odanost napretku i europeizaciji bude proskribirana. Jedini stvarni razlog treba tražiti da ulazak Turske u Europu unosi jedan veoma bitan novi moment u cjelokupno stanje u Europi, a to je nužnost konačnog odbacivanja prikrivenog antiislamizma. U ovom slučaju na ispitu nije Turska, nego dokaze o svojoj demokratičnosti i poštovanju vjerskih razlika treba da pruži Europa.
Papa Ratzinger je ovo isto gledište o kršćanskoj ekskluzivnosti Europe podržao zahtjevom da se europski ustav mora osnivati na osnovnim vrijednostima i principima kršćanstva, što je inkompatibilno s činjenicom da i druge religije imaju jednaka prava u Europi i na Europu. Međutim, Ratzinger je svoj antiislamski stav potvrdio i na taj način što je odbio da osudi antiislamski i blasfemični način tretiranja Božjeg poslanika islama Muhameda a.s. u karikaturama objavljenim u Danskoj i Holandiji. Štaviše, on je osnovnoj ideji tih karikatura, da je islam zlo, da je kao vjera izvor zla i da je njegov poslanik nosilac i simbol zla u svijetu, dodao specifičan, koliko za jednog papu neobičan, toliko i nedoličan akt, a to je javno i u najvažnijoj katoličkoj bogomolji (katedrali sv. Petra u Rimu) pokrštavanje nekog egipatskog novinara koji boluje od mržnje prema islamu. Sam taj čin, u situaciji kakva je u svijetu, ne bi morao čuditi. Ali ovaj papin čin, ne samo da čudi, nego je i jasan dokaz da papa Raztinger podržava prevođenje muslimana na katoličanstvo. Štaviše, on ovim činom direktno povezuje napuštanje islama kao vjere sa ocjenom islama kao izvora zla. Naime, opskurni egipatski novinar je poznat po tome što je njegov motiv za promjenu vjere da je spoznao kako je islam kao vjera izvor zla. Činom svečanog pokrštavanja i ličnošću koja je pokrštavanje izvršila, taj je motiv dignificiran i stavljen u vrh motiva ljudskog ponašanja. Taj motiv i čovjek koji je u ime tog motiva promijenio vjeru je ovim posebno odlikovan, čime su i svi drugi implicitno pozvani da taj motiv i postupak slijede, pa će dobiti istu počast. Zbog toga se taj čin ne može nikako drugačije tumačiti doli kao izraz slaganja pape Ratzingera sa motivima i ocjenama tog novinara mrzitelja islama i isticanjem istih kao uzornih. Sa takvim papom neće biti sreće ni katolicima ni muslimanima i ono što je taj čovjek učinio ne vodi dobru i nije u suglasnosti s vjerom u ljubav, razumijevanje i podršku svim ljudima, a posebno onima koji na razne načine vjeruju u jednog boga. Ali, šta da se radi, pa i papa je samo čovjek, a historija papstva je puna takvih grešnih papa. Sjetimo se samo pape Paćelija (Pio XII) i njegovog ćutanja u vezi s ubojstvima desetina miliona ljudi zbog rasne, nacionalne i vjerske mržnje.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *