Kliker.info

Stara latinska poslovica “Historia est magistra vitae”, je jedna od onih filozofskih izreka, koja referira da se na istorijskim iskustvima može dosta naučiti. Osvrćući se na jednu od izjava našeg akademika, pjesnika i scenariste, Abdulaha Sidrana: ”Epohalna greška opozicije – gomilanje kandidata za Predsjedništvo BiH – čini je saučesnikom u poduhvatu uništenja Države!” I, krenuh u potragu za primjerom, koji bi mogao biti kompatibilan sa situacijom u BiH, a iz kojeg bi mogli nešto naučiti.

Piše: Muhamed Fazlagić (Kliker.info)

Godine 2000. na predsjedničkim izborima u USA vođena je borba za Bijelu kuću između republikanskog kandidata George W. Busha  i demokratskog Al Gorea. Sve ankete su predviđale tijesnu i neizvjesnu borbu. Međutim, prognoze svih anketa, kad su u pitanju ukupan broj glasova i broj elektora, davale su prednost Al Goreu.

Ono što su anketari previdjeli, kao i kompletna javnost  je, da je treći kandidat, kandidat Zelenih Ralph Nader, imao neznatan, ali važan broj pristalica (1,5%), koji se na kraju pokazao odlučujućim. Bush i Gore su na Floridi osvojili gotovo identičan broj glasova, otprilike 2,912,000. Nakon ponovnog brojanja utvrđeno je da je Bush ostvario pobjedu od 537 glasova.

Tu značaj 97,488 glasova koje je na Floridi dobio Nader, pokazuje svoju pravu težinu.
Kandidat i političar koji se ideološki slagao sa Goreom u 85% slučajeva, faktički je donio pobjedu, čovjeku s kojim se ideološki ne slaže u 99% slučajeva. Konsekvence ovakvog izbornog zvaničnog rezultata, osjetit će ne samo američki stanovnici i pripadnici Naderove političke opcije, kroz set konzervativnih zakona i krah berze 2007 godine, nego i stanovnici, Iraka, Afganistana, kao i mnogih drugih država.

Također je poznato da Svijet nakon 11. septembra 2001. godine nije ostao isti. Tako sa sigurnošću možemo reći da su pothranjivanje ličnog ega i tvrdoglavost Ralpha Nadera uz nepovlačenje njegove kandidature, u ime čovjeka sa sličnom ideološkom opredjeljenošću i realnim šansama na izborni uspjeh, imali nesagledive posljedice, kako za SAD tako i za razvoj globalnih političkih odnosa.
Vrlo sličnu situaciju imamo danas u Bosni i Hercegovini.

Kandidati u čiji patriotizam i dobre namjere ne želim sumnjati, vrlo bi lako mogli donijeti pobjedu upravo onima koji se na dnevnoj bazi takmiče u demontiranju države BiH.

Poznato je da smo u posljednje 4 godine imali dovoljno takvih primjera u ponašanju dvojca Čović-Ivanić.
Način i suština ograđivanja, kontriranja i nipodaštavanja, od svake državotvorne akcije ili ponašanja člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, pokušavajući devalvirati važnost i narušavati ugled Predsjedništva i Države, sa sigurnošću će se nastavit i naredne 4 godine.

Nastavit će se, bez obzira da li će tu sjediti Bećirović ili Džaferović. Ili drastičnije, sa takvim Predsjedništvom u kojem sjede Čovic-Dodik/Ivanić, još 4 godine Dejtonske BiH zvuče preoptimistično.
To nije i neće biti slučaj ako u Predsjedništvo uđe Željko Komšić!

Realno, to je jedini kandidat, koji ima šansu da razbije ovu, po državu opasnu osovinu, čiju polovinu čini Čović.

Takva realnost bi trebala biti prihvaćena od strane onih kandidata koji nemaju ozbiljnu podršku, niti infrastrukturu koja im može obezbijediti pobjedu. Stoga bi bio patriotski i moralni čin svakog kandidata koji nema objektivnu šansu za ulazak u Predsjedništvo, da abdicira u korist kandidata koji može poraziti protagoniste Plana B.

Uz puno uvažavanje svakog građanina i njegovog/njenog prava da bira i da bude izabran, podvlačim da su ljudi iz političke opcije kojoj i sam pripadam, takvu odluku već davno napravili, uprkos činjenici da smo imali vrlo kredibilnog kandidata, koji je na izborima 2014 godine u trci za Predsjedništvo imao zavidan rezultat od 115000 glasova.

Shvatajući ozbiljnost situacije i istorijskog trenutka, odlučili smo sav svoj izborni i politički potencijal usmjeriti na izbor člana Predsjedništva koji neće izdati i koji će omogućiti da 2/3 BH diplomatskog kora i komandnog kadra OSBiH budu ljudi koji će raditi za dobrobit države BiH, a ne obratno.
Vrijeme je da i ostali razmisle da li je zbog njihovog ega ili stranačkog interesa vrijedno rizikovati Državu ili još gore biti saučesnik u njenom uništenju.

Ovo je ujedno i jedinstvena prilika da se razbije negativni stereotip koji kaže da su svi političari isti.
Prilika da se pokaže da je društveni interes bitniji od onog ličnog ili stranačkog.
Gospodo izvolite, vaš potez, mi smo svoj napravili.