hamburger-icon

Kliker.info

Midhat Dedić : Zašto Bosna i Hercegovina nema ‘svoje sanadere’

Midhat Dedić : Zašto Bosna i Hercegovina nema ‘svoje sanadere’

April 21
16:26 2019

U Bosni i Hercegovini smo se godinama nakon rata nagledali spektakularnih (televizijskih) hapšenja i pravosudnih procesa, posebno onih takozvanih političkih, jer su u sudnice dovođeni neki od “kapitalaca” funkcionerske elite (Edhem Bičakčić, Dragan Čović, Nedžad Branković, braća Lijanović – Ivanković…). Ti procesi su vođeni, a i danas je tako, dva i po desetljeća nakon rata, pod egidom i imperativom “borbe protiv korupcije”, a što je tada i godinama koje su prolazile i prolaze izazivalo narodnu katarzu i trenutno divljenje zbog hronične slike o bh. društvu kao gnojnom čiru infektivno premreženom koruptivnom mafijom od mjesne zajednice do vrha države.

U međuvremenu dogodila se takozvana reforma pravosuđa u Bosni i Hercegovini, stanje se nije promijenilo i bh. društvo živi klimaks svojih uglavnom uzaludnih napora da od pravosudnog sistema načini čvrsti kompozitni stub države. Za mito i korupciju bio je optužen Dragan Čović, protiv Milorada Dodika se već godinama najavljuje podizanje optužnice, ali se to još nije dogodilo – kažu i da neće.

Zatvaranje jednog od najutjecajnijih i najmoćnih političara u povijesti moderne Hrvatske Ive Sanadera, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice i premijera, nakon maratonskih sudskih procesa, koji su trajali 10 godina, otvora u tom kontekstu, ne samo na simboličkoj ravni, nego i u praktičnom smislu, pitanja kako u Bosni i Hercegovini nisu mogući ovakvi “hepiendi” i, da budemo malo zlobni, prema našim “političkim vitezovima”. U Bosni i Hercegovini su vremenom tužilačke istrage protiv “velikih riba” domaće političke scene misteriozno prekidane i bunkerirane, glavni državni tužioci prije vremena skidani sa utjecajnih pozicija, hapšenja “malih” i “velikih” funkcionera postali sprdnja i šega u javnosti, a sudski procesi protiv njih, vođeni “sigurnim” rukama “reformiranih” tužilaca i sudija, obični pozorišni komadi za briselske zvaničnike.

Možda ima smisla razmišljati i na slijedeći način: Sanader je optužen kad je Hrvatska bila na korak do ulaska u Evropsku uniju, pa hapšenje premijera neodoljivo potvrđuje da se ova zemlja bori protiv korupcije tako što je krenula od “glave ribe”. No, gdje je tu Bosna i Hercegovina, zemlja opsesivno okovana konstitutivnim kičem stranačkih oligarhija na vlasti i u platonovskoj špilji tobožnje pravne države?

Zašto u Bosni i Hercegovini nije moguće da njen premijer, predsjednik stranke ili parlamenta (ostavimo “sitne ribe” i “pokajnike” malo po strani) danas-sutra “guli krompir” u Zenici ili Foči? Zašto to nije moguće u zemlji u kojoj su građani sve siromašniji, a politički lideri milioneri? Zato – reći će vam i univerzitetski profesor, i vozač špedicije, i nana na pijaci – što su sudije i tužioci u Bosni i Hercegovini pod “političkom šapom”. Prije par godina je Srđan Blagovčanin, direktor Transparency Intrernationala Bosne i Hercegovine, izjavio da bi se u ovoj zemlji moglo dogoditi “više Sanadera nego u Hrvatskoj”, ali to je do danas pjesma za koju ne postoji notni tekst.

Edin Šarčević, profesor Pravnog fakulteta u Leipzigu i predsjednik Fondacije Centar za javno pravo, kaže da jeprocesuiranje Sanadera u uskoj stvarnoj ovisnost s članstvom Hrvatske u EU. Hrvatski sudovi i tuzilaštva su u pristupnom periodu, ističe Šarčević, privođeni standardima pravne države i odvajani od političke kontrole primjetnim i dinamičnim mjerama, tako da je upravo internacionalno civiliziranje nacionalnog pravnog sistema u Hrvatskoj pokazalo svoje pozitivne strane u uređenju pravosuđa.

“Sanader je došao kao primjetan rezultat depolitizacije pravosudne vlasti i uređivanja cijele države prema EU standardima. U Bosni i Hercegovini je vrlo kompleksna kontrola sudova i tuzilaštava i ona se ne može objasniti u jednoj rečenici. Uglavnom, neuređena država, s divljom naukom i nekontroliranom političkom klasom, s vrlo problematičnim radom regulatornog pravosudnog tijela i prestrašenim sudijama/tužiocima od digniteta, idealan je prostor za vladavinu prosječnosti, prodor diletanata i profitera. Pravosuđe ulazi u opis ovog fenomena i otvorilo mu se zadnjih nekoliko godina do nepodnošljivih razmjera”, konstatira Šarčević.

‘Grupa građana koji sebe nazivaju VSTV’

Advokat Adil Lozo, bivši ministar pravosuđa Srednjebosanskog kantona, kaže kako nema dilema oko činjenice da bh. pravosuđe nije u stanju procesuirati velike slučajeve zbog toga što je organizirano kao “patuljasto”, odnosno da je nedorečeno i “osakaćeno” načinom izbora sudija i tužilaca, da je finansijski ovisno od budžeta, koji kreira politika, do činjenice da su neka izvanredna zakonska rješenja za borbu protiv “visokog kriminala” godinama u ladicama. Lozo je mišljenja da sudije i tužioce treba imenovati i kontrolirati zakonodavna tijela, kao što je to slučaj u susjednim zemljama.

“Kod nas, međutim, imamo situaciju da se izdvojila grupa građana koji sebe nazivaju VSTV [Visoko sudsko i tužilačko vijeće], koji su se iščašili iz stvarnosti i života i kreiraju rad pravosuđa na teritoriji Bosne i Hercegovine, koji je štetan po pravni poredak, općenito iz razloga što se nisu u stanju organizirati na način da mogu procesuirati najteže i najveće slučajeve. Čini mi se da je osnovi problem u tome što u strukturi VSTV-a u imenovanjima i procesima, odnosno pokretanjima i završetku procesa, po osnovama disciplinske odgovornosti paralelno učestvuju sudije, tužioci i advokati. Dakle, imamo situaciju da sudije učestvuju u imenovanju tužioca, tužioci u imenovanju sudija, što je neprirodno i neprihvatljivo općenito za neovisno pravosuđe i čini mi se da su ovo rijetki ili potpuno nepoznati primjeri u svijetu”, ističe Lozo.

I profesor Šarčević osnovni problem vidi u VSTV-u, u personalnim rješenjima, sastavu i načinu vođenja ovog tijela.

“Dovoljno je konstatirati da se na mjesta sudija i tužilaca ne biraju najbolji, kako bismo shvatili razloge za dovođenje bh. pravosuđa u ulogu posmatrača socijalnog urušavanja i političkih lakeja. Pospremanje pravosuđa nije zadatak internacionalnih aktera, to je isključivo nacionalna nadležnost. Mislim da VSTV mora imati najznačajniju ulogu, zajedno sa sudijama koje u službi ne ovise više o eventualnim osvetničkim poduhvatima članova VSTV-a. Također, ministarstva pravosuđa i pravna nauka, dakle asistenti i profesori univerziteta, kao kritičko ogledalo, akteri su uređivanja pravosuđa. Nevladin sektor bi trebao imati ulogu informanata i javnog nadzora. Prilike su, međutim, takve da ni jedna od navedenih pretpostavki, prema mom misljenju, ne postoji”, zaključuje ovaj pravni stručnjak.

Za promašaje niko od tužilaca nije odgovorao

Advokat Ifet Feraget iz Sarajeva potvrđuje da između hrvatskog i bh. pravosuđa postoji značajna razlika, jer članstvo u EU podrazumijeva i prethodno ispunjavanje jednog od ključnih uvjeta koji se tiču pravosuđa, odnosno oblasti vladavine prava.

“Sve reforme u bh. pravosuđu su ostale bez rezultata jer trenutno na sceni imamo pravosuđe koje je pod direktnim utjecajem politike, i to preko VSTV-a, čije članove bira politika, iako se sve to odvija pod plaštom ili izgovorom da ih, ipak, bira struka. Osim toga, u VSTV-u ne sjede najbolji i najčasniji kadrovi, nego oni koji su podobni ili dobro politički uvezani, čast izuzecima”, kaže Feraget.

Smatra kako u bh. pravosuđu ne postoji odgovornost, jer, i pored čitavog niza namjerno upropaštenih istraga ili promašenih optužnica, zbog toga niko od tužilaca nije odgovorao.

“Bez intervencije međunarodne zajednice i reformiranja postojećeg sistema sasvim sigurno neće biti nikakvog napretka, a ako međunarodna zajednica propusti i sadašnju priliku kroz novu inicijativu za praćenje sistema vladavine prava u Bosni i Hercegovini (Rainhard Priebe, ekspert u oblasti vladavine prava), onda će biti sasvim jasno da međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini tolerira ovakvo stanje vladavine prava koje zemlju drži daleko od pristupnih pregovora i članstva u EU”, mišljenja je sarajevski advokat.

“Slučaj Sanader” i brojni slične hrvatske pravosudne “pokazne vježbe” (Polančec, Rončević, Čobanković…) nisu imali bh. reprize, kako zbog općeprihvaćene korupcijske klime u ovoj zemlji, tako i zbog, moguće je, političke blokade određenih zakonskih rješenja starih pet-šest godina, koje “vraća” sagovornik Lozo. On bh. pravosuđe naziva kvazipravosudnim sistemom, koje ne može procesuirati specijalne oblike kriminala i zato se uglavnom fokusira na opći kriminal.

Zašto su suspendirani federalni zakoni?

“[Entitet] Federacija Bosne i Hercegovine je pokušala 2013. Ili 2014. godine i donijela zakone da se neki oblici kriminala izuzmu iz nadležnosti kantonalnih sudova i tužilaštava i da se prenesu u nadležnost Vrhovnog suda i Tužilaštva Federacije, te da se formiraju posebna odjeljenja gdje bi Vrhovni sud Federacije, nakon dobro pripremljenih optužnica, odlučivao u prvom i drugom stepenu, tako da bismo, barem na entitetskom nivou, imali priliku uspostaviti ravnotežu u procesuiranju najtežih oblika krivičnih djela. Oni su, nažalost, i danas na snazi, ali su zaboravljeni i suspendirani na način da federalna vlada nikada nije u budžetu predvidjela sredstva za rad posebnih odjeljenja Tužilaštva i Vrhovnog suda Federacije”, kaže Lozo

Dodaje da sada imamo situaciju da su “oni koji su, na neki način, potencijalni predmet istraga i optuženja u situaciji da odlučuju kako će se kreirati budžet za pravosuđe.” Lozo zaključuje kako su sredstva vrlo snažan, indirektni utjecaj na rad pravosuđa te da pravosuđe svoju neovisnost može graditi i izgraditi samo onda kada bude imalo “vlastita” sredstva.

Ajna Bakrač-Jodanović, viši asistent na Pravnom fakultetu u Bihaću (prije nekoliko dana odbranila je doktorsku tezu na Pravnom fakultetu u Sarajevu) ističe kako je jedan od temeljnih izazova pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini u poslijeratnom periodu nedostatak nezavisnosti i u tom smislu “politički pedigre” pravosudnog aparata.

“Opća percepcija o zavisnosti u tom smislu javila se kao posljedica prethodnog političkog sistema i novonastalih nacionalnih stranaka. Iz tih razloga pravosudni sistem je pretrpio izvjesne reforme, s ciljem odvajanja nadležnosti i sprečavanja uplitanja politike u rad sudova te istovremenog unapređenja pitanja njegove nezavisnosti i jačanja efikasnosti i efektivnosti njegovog djelovanja. Bez obzira na pomenute reforme, pravosuđe u Bosni i Hercegovini i danas se suočava s problemima postojanja četiri sudske nadležnosti, s neusklađenim zakonskim okvirima, kao i evidentnom fragmentiranom institucionalnom strukturom”, kaže Bakrač-Jodanović.

I ona kao jedan od velikih izazova vidi u načinu finansiranja pravosudnih institucija, od čega posljedično ovisi efikasnost funkcioniranja cjelokupnog pravosudnog sektora.

‘Ovo je trenutna faza, od koje ima još gora’

“Da bi pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini mogao djelovati potpuno neovisno od političkog sistema, nužno je omogućiti njegovu finansijsku samostalnost, ali i transparentniji izbor nosilaca pravosudnih funkcija, bez uplitanja nacionalne pripadnosti kao vrijednosnog kriterija i davanje primarnog značaja rezultatima i struci. U tom smislu nužno je preuzeti i primjere dobre prakse u okviru pravosudnih sistema EU-a te se tako približavati integraciji u ovu cjelinu”, zaključuje Bakrač-Jodanović.

Advokati Lozo i Feraget ne dvoje da živimo u političkom “captured state”, gdje se uzajamno “ispomažu” pravosudni nosioci funkcija i politička elita, a ispašta cijelo društvo. Feraget smatra da međunarodna zajednica, jer oni sami nikada neće, mora natjerati bh. političare da “skinu šape” sa pravosuđa, uz “totalnu” reformu VSTV-a, kako bi se uspostavio stvarni sistem vladavine prava kakav postoji u zemljama EU-a. Lozo je mišljenja da “pospremanje” pravosuđa treba početi od zakonodavca.

“Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine treba izmijeniti Zakon o VSTV-u, promijeniti strukturu i sastav, razdvojiti na visoko sudsko vijeće i visoko tužilačko vijeće, da se odvoje sudije i tužioci u dvije grupacije, kako bi se smanjili ili spriječili uzajamni utjecaji u imenovanju tih osoba. U njihovom imenovanju trebalo bi učestvovati državno zakonodavno tijelo. Osim toga, na nivou Federacije Bosne i Hercegovine potrebno je da se predvide sredstva za početka rada posebnog odjela Vrhovnog suda Federacije i posebnog odjela Tužilaštva Federacije, gdje bi se vodili specijalni predmeti uz pomoć tri zakona koja su perfektno urađena i ne bi bilo problema da se kvalitetno primijene”, kaže Lozo.

“Rascjepkana i neuređena država i politička elita koja je osigurala prostor neodgovornosti stvorili su idealne uslove za pravosuđe koje ne smije otvarati postupke, ni suditi politički organiziranom kriminalu, nego puni normu krivićnim djelima ‘šumske krađe’ ili lošim presudama u upravnim sporovima. To je trenutna faza, od koje ima još gore”, konstatira Šarčević.

Na tragu njegove prilično pesimistične ocjene je i svježi američki izvještaj pod nazivom “Praćenje procesuiranja predmeta korupcije u Bosni i Hercegovini: Druga procjena” (u okviru projekta pod nazivom “Procjena potreba pravosuđa u procesuiranju korupcije kroz praćenje rada na krivičnim predmetima”, uz podršku Biroa za borbu protiv međunarodne trgovine drogom i provođenje zakona, pri Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a), koja se oslanja i nadovezuje na rad predstavljen u prvom izvještaju objavljenom u februaru 2018. godine. U njemu su predstavljene 24 preporuke za unapređenje odgovora pravosuđa na korupciju, na osnovu nalaza do kojih se došlo praćenjem i ocjenom 300 predmeta pred sudovima na svim nivoima nadležnosti u Bosni i Hercegovini tokom 2017. i 2018. godine.

(Ne samo) Politički ‘zarobljena država’

Između ostalog, u izvještaju se navodi da na rezultate rada pravosudnog sistema u pogledu produktivnosti tužilaštava i sudova, kapaciteta tužilaca i sudija u primjeni zakona i njihove efikasnosti u procesuiranju predmeta utječu ozbiljni problemi.

“Promjena ovakve situacije zahtijeva dugoročne korektivne napore i iskrenu političku spremnost. Političari i čelnici pravosudnih institucija moraju prepoznati činjenicu da je korupcija sveprisutna u Bosni i Hercegovini i da borba protiv ove društvene pošasti zahtijeva primjenu usklađene i sveobuhvatne strategije, kao i njihovu beskompromisnu posvećenost toj borbi još dugi niz godina”, naglasio je ambasador Bruce G. Berton, šef Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini.

Njegovoj procjeni pridružio se i Ambasador SAD-a u Sarajevu Eric Nelson, riječima kako građani Bosne i Hercegovine znaju da je korupcija jedan od najvećih problema koji pogađaju njihovu zemlju.

Od eurokonstatacija da je neefikasno sudstvo glavna smetnja u borbi protiv masovne institucionalne i političke korupcije u Bosni i Hercegovini do “bh. sanadera”, nažalost, i pored 25 godina iščekivanja kada će “doći ponedjeljak i početak pravne države”, još je dug put. Makadam. Valja u Bosni iu Hercegovini još dugo, čini se, gaziti preko gnojnih čireva bh. pravosudnog organizma u politički “zarobljenoj državi”.

Midhat Dedić (Aljazeera)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *