Kliker.info

I prije nego što je završeno prebrojavanje glasova  u nedjeljnim izborima u Bosni i Hercegovini strani poznavaoci prilika u toj zemlji zaključili su: sve je to već viđeno, nacionalisti su opet pobijedili i osigurali još četiri godine bosanskohercegovačkog tapkanja u mjestu koje je jednako zaostajanju jer svi drugi idu dalje. Takav ishod bio je predvidiv.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Politike nacionalne isključivosti, koje su trijumfovale i na „prvim slobodnim izborima“ 1990. godine, pobijedile su jer su izbornu trku vodile na svom terenu: zastrašivanja od drugoga i dokazivanja kako samo oni imaju iskustvo i moć da sačuvaju svako svoj narod od nestajanja.

Čovićev HDZ nudio se kao ekskluzivni jamac i promicatelj „jednakopravnosti naroda“ i dokazivao – uz lobiranje najvišeg vrha Hrvatske u evropskim prijestonicama – kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini osuđeni da im „drugi biraju predstavnike“ što se može ispraviti samo izmjenom izbornog zakona i stvaranjem nove izborne jedinice u vidu „trećeg entiteta“ pa i oživljavanja međunarodno osuđene paradržave „Herceg-Bosne“.

Dodikov SNSD širio je paranoičnu predstavu američko-englesko-bošnjačke zavjere za nestajanje Republike Srpske i uklanjanje njenog „ne-može-nam-niko ništa“ čuvara koji će, uz prećutnu podršku Rusije i otvorenu podršku Srbije, očuvati entitet i odnijeti borbu za njegovu „državnost“ u Sarajevo sa entitetskom zastavom na zgradi Predsjedništva, s potpuno neovlašćenim pozivom na priznavanje nezavisnosti Krima i učešće u radu Predsjedništva videolinkom iz Srpskog Sarajeva: ne bude li kako on kaže, Bosna i Hercegovina će nestati.

SDA je za izborni trijumf upravo to trebalo: obnavljanje prijetnji i samom opstanku države u vidu njene dalje podjele po linijama ne baš tajnih dogovora Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu koje su ovjekovječene na salveti na kojoj je Tuđman stranom diplomati za večerom crtao buduće granice. A ko će ako ne SDA, sa višedecenijskom kontrolom nad policijskim i bezbjednosnim službama, ubjedljivije garantovati „očuvanje svakog pedlja zemlje“.

Ta kombinacija, širenja strahova od drugoga i riješenosti da se u odbrani ugroženih naroda ide do kraja, potpuno je potisnula sa scene bilo kakvu izglednu opoziciju čiji se značajan dio upustio u unaprijed izgubljeno nadmetanje s osvjedočenim nacionalistima u disciplini u kojoj oni decenijama nemaju konkurencije.

Pokušaji da se u tom nadvikivanju o patriotizmu govori o euroatlantskim perspektivama; obuzdavanju korupcije i klijentelizma; čak i o ekonomiji i zapošljavanju bili su uzaludni, uglavnom medijski ignorisani i nerijetko izloženi podsmijehu u javnosti.

U prvim analizama izbornih rezultata najbolji savjet o tome kako dalje došao je u vidu poziva iz Stejt departmenta svim učesnicima bosanskohercegovačkih izbora da budu dostojanstveni i u pobjedi i u porazu.

Neki su od gubitnika izbornu katastrofu požurili da objašnjavaju izbornom krađom monumentalnih razmjera, i neka su – nepravilnosti moraju da se ispitaju i sankcionišu, isto kao i eventualne lažne tvrdnje o prevarama, ali ispit „dostojanstva i u porazu i u pobjedi“ tek predstoji u ovom periodu uspostave vlasti: u sklapanju funkcionalnih koalicija za što skoriji povratak odavno potisnutim proevropskim reformama.

Jedno od kritičnih pitanja u ovim postizbornim danima je i kako će HDZ odgovoriti na ponovni izbor Željka Komšića u državno Predsjedništvo. Njegovo vodstvo – i državni vrh Hrvatske – predstavljaju to kao dokaz da ponovo „Bošnjaci biraju njihovog predstavnika“ nasuprot odredbama Dejtonskog sporazuma. Nije teško dokazati kako u tom sporazumu nigdje ne piše kako bi legitimni predstavnik Hrvata morao biti kandidat ovjeren od HDZ-a. U dejtonskom Ustavu Bosne i Hercegovine u članu V pod naslovom Predsjedništvo doslovno se kaže: „Predsjedništvp Bosne i Hercegovine sastojaće se od tri člana: jedan Bošnjak i jedan Hrvat, svaki direktno biran s teritorije Federacije, i jedan Srbin direktno biran s teritorije Republike Srpske“.

Čak je i ambasada  SAD , kao glavnog posrednika u postizanju Dejtonskog sporazuma, izišla sa službenim tumačenjem kako je Komšić izabran „na način propisan Ustavom BiH i Izbornim zakonom“.

Za Komšićevu pobjedu najzaslužniji su Čović, njegova stranka i državni vrh Hrvatske: njihovo nastojanje da se izbornim pravilima cementira aparthejd u Bosni i Hercegovini, valjda po uzoru na „dvije škole pod jednim krovom“, i mahanje „planom B“ – koji uključuje i bojkot i blokadu državnih institucija – potaklo je i neke od obično umjerenih komentatora bosanske svakodnevice da uoči izbora upozore kako je izbor Komšića najviši državni interes. Oni koji i po cijenu blokade parlamentarnog života insistiraju kako se tim izborom Hrvatima uskraćuje pravo da biraju „svog legitimnog predstavnika“ ni promil energije uložene u dokazivanju kako su promjene izbornog zakona po njihovoj mjeri „biti il’ ne biti“ i same bosanske države nisu uložili u provođenju presuda evropskih sudova o jednakim pravima građana, na primjer u „slučaju Sejdić-Finci“.

A i to je mjera dostojanstva i pobjednika i gubitnika.