hamburger-icon

Kliker.info

Kemal Kurspahić: ‘Identitetlije’ i među nama

Kemal Kurspahić: ‘Identitetlije’ i među nama

24 Maja
16:56 2019

Dva video dokumenta, jedan javan – da ne može biti javniji – a drugi tajno snimljen skrivenom kamerom, obilježili su protekle dvije nedjelje odašiljući svjetskoj javnosti pomiješane poruke o snazi i perspektivama ekstremnih desničarskih partija i pokreta.

U prvom: američki predsjednik Donald Tramp (Trump) u Bijeloj kući dočekuje mađarskog premijera Viktora Orbana i pred televizijskim kamerama ga obasipa komplimentima: „Velika je čast da imamo sa sobom premijera Mađarske. Viktor Orban obavlja jedan izvanredan posao na tako mnogo načina. Visoko uvažen. Uvažen širom Evrope. Možda, kao i ja, malo kontroverzan, ali to je u redu. Uradili ste dobar posao da održite vašu zemlju bezbjednom“.

 

U drugom – do prošlog vikenda tajnom snimku iz 2017: zamjenik austrijskog kancelara i lider ekstremno desničarske Slobodarske partije Hajnc Kristian Štrahe (Heinz Christian Strache), zajedno s potpredsjednikom svoje stranke, na pijanci u luksuznoj vili u Španiji nudi mladoj ženi koja se predstavlja kao nećakinja ruskog milijardera, pomoć u kupovini najtiražnijeg austrijskog tabloida i namještanje unosnih poslova u zamjenu za podršku njegovoj partiji u osvajanju vlasti.

 

Istog dana kad je njemačka štampa objavila snimak, Štrahe je podnio ostavku; morali su da se povuku iz vlade i svi ministri iz njegove partije a kancelar Sebastian Kurc (Kurz) morao je raspisati nove izbore.

Brojni američki komentatori ne mogu se načuditi kakav je to politički interes mogao imati Tramp da odaje najviše uvažavanje premijeru jedne strateški marginalne zemlje koji je u evropskim i širim međunarodnim krugovima poznatiji po tome što je u Mađarskoj zaveo autokratsku vladavinu ovladavajući svim polugama vlasti: zakonodavnim i sudskim institucijama, medijima, naukom – uključujući i progon Soroševog univerziteta – koristeći moć za gomilanje bogatstva u rukama njegovih sljedbenika i lojalista.

U tim analizama zapaža se i jedna zajednička nit u načinu kako su i Tramp i Orban osvajali vlast: Orban je „branio hrišćanski karakter Evrope“ od „najezde muslimanskih hordi“ kao što je i Tramp u predsjedničkoj kampanji obećavao izgradnju zida na granici s Meksikom označavajući imigrante iz te zemlje kao izvor zla („Oni donose droge. Oni donose kriminal. Oni siluju. A neki su, pretpostavljam, dobri ljudi“) a pokušao je i zabraniti ulazak u Sjedinjene Države građana muslimanskih zemalja.

Mađarski ambasador u Sjedinjenim Državama, u razgovoru za magazin Atlantik, ukazao je na jedan moguć razlog zašto američki predsjednik uvažava mađarskog premijera i druge svjetske autokrate: „On bi volio da ima situaciju kakvu ima Viktor Orban ali on je nema“.

Drugi snimak – koji je doveo do pada austrijske vlade – došao je u pravo vrijeme: nedjelju dana uoči izbora za Evropski parlament u 28 zemalja Evropske unije.

On je pokazao kako su desničarske partije i pokreti, koji su osvajali vlast širenjem strahova od emigracije i predstavljajući se kao čuvari evropskog identiteta, u pohodu na vlast imali u vidu i manje patriotske a više koristoljubive motive: ponuda zamjenika austrijskog kancelara o pomoći lažnoj ruskoj bogatašici da kupi uticajne austrijske novine i dobije unosne poslove u zamjenu za finansijsku i medijsku podršku njegovoj partiji pravovremena je opomena evropskoj javnosti u vezi sa širenjem mitova ekstremne desnice kao što su širenje strahova od „velike zamjene“ sračunatih – po toj kampanji – na zamjenu bijelih Evropljana muslimanima zbog čega valja „braniti Evropu“ od te „egzistencijalne prijetnje“.

Primjer iz Austrije, ali i cijela novija istorija desnog ekstremizma, pokazuju kako su strahovi od drugoga i najave borbe za „očuvanje identiteta“ moćno sredstvo u osvajanju i održavanju vlasti i svih privilegija koje s tim idu.

Ova afera ima i svoju vidljivu „balkansku vezu“: predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik u Beču se sastao i slikao sa Štraheom samo koji dan prije njegovog posrnuća u aferi koju Dodik naziva „namještaljkom“.

Ali, bilo bi lako baviti se samo tim očitim primjerom bliskih veza domaćih i svjetskih „čuvara identiteta“ da to nije i recept kojim se u održavanju na vlasti služe i hrvatske i bošnjačke nacionalističke partije.

Ovdje je već bilo riječi o tome kako je predsjednik Stranke demokratske akcije Bosne i Hercegovine povodom odbijanja Naše stranke da uđe u koaliciju s njegovom partijom o njenom predsjedniku rekao: „I može ovdje usred Sarajeva Kojović, koji je iza rata došao iz Srbije, reći kako je njegova istorijska misija da odstrani SDA iz struktura vlasti“.

Teško da bi u samo jednu rečenicu moglo stati više identitetskog politikantstva: ovdje se Sarajevo i srpsko ime političkog oponenta i „dolazak iz Srbije iza rata“ koriste kao simboli duboke podjele na „naše“ i „tuđe“ pa onda ne treba da čudi kad ovih dana zastupnica Izetbegovićeve stranke u kantonalnoj Skupštini ovako lamentira nad kadrovskim promjenama u javnim ustanovama u Sarajevu: „Ode Mevludin, dođe Milorad. Ode Selim, dođe Vera. Ode Hajrudin, dođe Vlastimir. Ode Edina, dođe Kristina“.

Poslije toga samo još politički nepismen ili ostrašćen um mogao bi vjerovati kako Bosnu i Hercegovinu dijele samo srpski i hrvatski nacionalisti: i bošnjački “svoje konje za trku imaju”.

Kemal Kurspahić (RSE)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *