hamburger-icon

Kliker.info

Jasna Šamić: Po barbarstvu se vidi da na Balkanu ipak živi jedan narod

Jasna Šamić: Po barbarstvu se vidi da na Balkanu ipak živi jedan narod

April 27
22:52 2019

Kada je trebalo odabrati studij, Jasna Šamić se dvoumila između fizike i stranih jezika. Presudilo je oduševljenje pričama iz “1001 noći”, pa je upisala studij orijentalistike. Prije nego je počela izučavati arapski, turski i perzijski, učila je engleski, italijanski, ruski, njemački i španski.

Od ranog djetinjstva boravi u bilingvalnom svijetu, sačinjenom od francuskog i našeg jezika. Ova književnica, prevoditeljica, naučnica, autorica teatarskih predstava i dokumentarnih filmova, živi na relaciji Sarajevo – Pariz. Na proteklom Sajmu knjiga u Sarajevu predstavila je novi roman “Deveti val”, a prije toga bila je gošća 3. Prevodilačkih portreta, koje organizuje TransLab Sarajevo.

Kaže da nema lakih prevoda, prema njenom mišljenju, prevoditi je teže nego pisati, a najradije prevodi poeziju. Problem s poezijom je to što je rijetko ko želi objavljivati. Svoje stavove u javnosti izgovara bez straha i zazora, zbog čega, kaže, i dan-danas dobiva prijetnje. I smrću, između ostalog…

Kako ste počeli prevoditi?

– Studirala sam orijentalne jezike i književnosti, pa sam tako i počela prevoditi. Na neki način sam prevodila i kao dijete, jer čim učiš neki jezik, istovremeno i prevodiš. Dok smo bili djeca, jedno vrijeme smo živjeli u Parizu, jer je moj otac predavao na Sorboni jugoslovensku književnost, a spremao je istovremeno Državni doktorat koji se sastojao iz dva doktorata (isti taj doktorat sam kasnije i ja odbranila na Sorboni). Kada smo se vratili, držao nam je časove između ostalog iz francuskog jezika, pa smo tako morali prevoditi. Tako da sam, dakle, već u djetinjstvu počela prevoditi. Tatina je ideja bila da se jezik najbolje uči u bilingvalnim izdanjima. Ta izdanja nisu uvijek pouzdana, ali jako dobro dođu da se vidi kako nešto izgleda u jednom, a kako u drugom jeziku.

Prevodilac bez potpisa

I prije unverzitetskih studija, učila sam strane jezike. Talijanski sam naučila govoriti na Malom Lošinju (Lossino Piccolo, nekad talijanskom otoku), gdje smo od ranog djetinjstva godinama redovno boravili u jednoj talijanskoj porodici. Tu se govorilo trščanskim dijalektom, pa sam sama kasnije učila standardni talijanski i gramatiku. Kao gimnazijalka, pohađala sam časove i iz engleskog, a učila sam i ruski i njemački, ali njih samo mogu čitati, kao i španski.

Zbog čega ste se odlučili za studij orijentalistike?

– Studiju orijentalnih jezika najviše me privukla “1001 noć” koju sam kasnije i prevodila. Kod nas su se na studiju na Fakultetu izučavali arapski, turski i perzijski. Hebrejski nikada nije bio uveden u studijski program, da jeste i to bih studirala. Kao student prevela sam neke pjesme slavnog perzijskog pjesnika Rudekija. Duže vremena sam tražila gdje da se to objavi. Ne sjećam se više ko me upoznao sa Čedom Kisićem koji je tada bio urednik Odjeka, i tu je objavljen taj prevod. Nakon toga sam nastavila objavljivati u Odjeku. Poslije sam nekoliko knjiga prevela sa turskog, ali jos više sa arapskog. U to vrijeme, kao student a potom asistent na Fakultetu, redovno sam prevodila i za Sarajevske dane poezije, tekstove, ali i simultano sa više jezika. Kasnije sam dobila ponudu od urednika iz Svjetlosti da prevedem izbor iz “1001 noći”.

Prevodioci često govore o razlikama u prevođenju poezije i proze, šta je Vama lakše prevoditi, u čemu više uživate?

– Najviše volim prevoditi poeziju, pa mi je to i lakše. A prevođenje je užasno težak posao. Kada se neko samo tome posveti, onda je to nešto lakše, jer zna da je to sve što radi i želi raditi. Ja sam to prije svega radila da bih učila strane jezike, jer kroz prevođenje učite i jezik sa kojeg prevodite, i jezik na koji prevodite. Tako da je vrlo koristan posao. “Prevodila” sam i svoje tekstove, knjige, u većoj mjeri sa fancuskog na naš, ali to nikada nije bio istinski prevod, nego bi potom nastala čak dva, po mnogo čemu različita djela koja ja, i ne samo ja, smatram originalnim djelima. Jedan mladi kritičar i pjesnik nedavno je napisao na francuskom izvrstan tekst o svim mojim knjigama i našao pravi izraz: da pišem često i između dva jezika. Kad je riječ o prevođenju poezije, najveći problem za mene je u tome što rijetko ko želi objavljivati poeziju.

Prevođenje Vam nije primarno zanimanje, ali Vam svakako jeste posao. Kakvi su danas uvjeti za prevodioce?

– Danas su teški uslovi, prevođenje je jako podcijenjeno. Nerijetko ljudi usput kažu, hajde mi prevedi za danas ovih dvadesetak strana, onako drugarski. Taj ne zna da je to što traži nemoguće. Pravi prevodilac prevodi tri stranice dnevno, to je norma. Ja sam prevodila pet do deset stranica dnevno, jer radim od jutra do sutra, satima. Prvo jer kad nešto uzmem da radim, sva se dam u to, a potom, jer bih htjela što prije da završim prevod i radim nešto drugo. A uslovi su više nego teški.

Utisak je da i izdavači podcjenjuju prevodioce.

– Ne podcjenjuju samo neki izdavači, nego i čitaoci koji ne znaju šta to znači. Kod nas se dogodi da se uopće ne stavi ime prevodioca.Tako prije rata urednik iz Svjetlosti je zaboravio da kaže da sam ja prevodilac jedne knjige sa turskog, a drugi put je zaboravo da stavi da sam prevela “Hiljadu i jednu noć” sa arapskog jezika, što su moji neprijatelji radnosno dočekali i posumnjali u jezik s kojeg sam prevodila. Iako je ipak prije rata sve, pa i to bilo poštenije i vodilo se više računa o prevođenju.

Umijeće ili izdaja

Nedavno sam prevela posljednji roman “Svetkovina beznačajnog” Milana Kundere i roman “Dobri sin” Pascala Brucknera za Buybook, koji je jedan od rijetkih profesionalnih izdavača kod nas. Ali nije običaj ni kod njih da na korice stave ime prevodioca. S druge strane, na svim francuskim izdanjima koja sam prevodila, ime prevodioca stoji ravnopravno uz ime autora. Recimo, na izdanju knjige “Prokleta avlija ” koju sam prevelar za L’ Age d’Homme iz Pariza pred sam rat devedesetih, uz Andrićevo je velikim slovima napisano i moje ime. Dakle, u Francuskoj su na istom nivou imena autora i prevodilaca. Ja vam kažem, prevoditi je teže nego pisati. Meni je to teže, ali mi je izazov. Osim toga, u Francuskoj se prevod stranice teksta sa našeg jezika, koji se tamo smatra “rjeđim” jezikom, plaća do 30 eura, nekad i do 50. Sa francuskog na naš jezik u Bosni, prevod se plaća oko pet eura (nekad četiri, rjeđe šest). Treba naglasiti da se lijepa književnost svuda u svijetu manje plaća nego bilo koji drugi tzv. stručni tekstovi, a ko živi samo od pera, što je još teže za život nego živjeti od prevođenja, mora pristati na to.

Koliko književni kritičari cijene prevodioce?

– Kako ćete zavoljeti nekog stranog pisca, ako nije dobar prevod? Znači, prvo se poklonite prevodiocu. Neki kritičar je nakon izlaska Kunderine knjige u mom prevodu u štampi pohvalio Buybook kako je brzo objavio prevod njegove pomenute i posljednje knjige “Svetkovina beznačajnog”, pohvalio je sve što treba, a jedva usputno pomenuto ime prevodioca, dok o prevodu nema ni riječi. Riječ je o tome da sam ja, u stvari, brzo završila prevod, pa onda da je izdavač to odmah objavio. Što je takođe veoma pohvalno. Mislim da je ista knjiga objavljena i u Srbiji, ili Hrvatskoj, neko je komparirao prevode i napisao da je moj bolji, ili najbolji. Moram ponoviti da od prevodioca i te kako zavisi kako ćete primiti nekog stranog autora, da li ćete ga zavoljeti ili odbaciti. Iako Francuzi kažu da je prevod uvijek izdaja (la traduction – trahison), ipak neki prevodi mogu biti čak i bolji od originala. Recimo, meni je pokojna Madame Mauricette Begić, koja je bila izvrstan prevodilac sa našeg jezika, tada srpskohrvatskog, na francuski, govorila da su neke pjesme Marka Vešovića koje sam prevela na francuski mnogo bolje na francuskom nego u originalu.

I u nastavi na časovima književnosti se propušta govoriti o ulozi prevodilaca, mada su nam prevodioci otkrili cijele književne svjetove.

– Pa da, sjećate se Vinaverovog prevoda Rabelais​ovog djela “Gargantua i Pantagruel”. Kako je to sjajno urađeno. A ja uvijek pohvalim, a to je nemoguće ne pohvaliti i ne istaći, Kišove prevode francuske erotske poezije i Quenoovih “Stilskih vježbi”. To je nešto stvarno izvanredno. Rekla bih da je na istom nivou kao i original. Meni se inače Kiš više sviđa kao prevodilac, nego kao pisac. Kao pisac za mene je previše suh. Stilski je ogolio jezik, rješavao se svih pridjeva, kao i Kundera danas. Oni su francuski đaci. U našim literaturama, slavenskim, ex-jugoslovenskim i pseudo-orijentalnim, kao i čisto orijentalnim, ima puno pridjeva. Jedan od tih autora koji upotrebljava mnogo pridjeva, pa čak i sinonima, jeste Andrić. Stoga mi je prilično nervirao dok sam prevodila “Prokletu avliju”, i zbog toga ga je bilo teško prevoditi, a ne samo zbog turcizama koje upotrebljava, ili predivnog stila, kako se to obično kod nas kaže. Francuzi, kako rekoh, ne vole pridjeve i poštuju Flaubertovu maksimu da se pridjev slaže sa imenicom u rodu i broju, ali joj je najveći neprijatelj.

Gdje završava piščev stil, a počinje prevodiočev. Koliko je teško očuvati originalni stil?

– Teško je to reći i teško izvesti. Prevod ne mora, pak, biti “izdaja, ali je naravno vrlo teško pogoditi autorov stil, a nekad je to nemoguće, nekad bolje to ne činiti. Na primjer, prevodila sa knjigu Meddeba Abdelwahaba “Izaći iz prokletstva”, to mi je najmrži prevod koji sam ikad radila. Taj čovjek ima nevjerovatno, nepodošljivo dugačke rečenic; francusko que znači kojikojakoje, i poslije kilometar duge rečenice trebalo je dobro paziti na koju od svih tih imenica se to “que” odnosi. Glava mi je pucala. Užasne rečnice. Naravno, njegov pogled na islamizam je OK. Ali, kome se taj čovjek obraća? Kokteli za bestseler

On se obraća intelektualcima nekim krajnje sofisticiranim stilom, nerazumljivim i za Francuze. Kako će ga onda slušat ti islamisti, ne pada im na pamet?! Ja sam cijeli tekst prvo morala prevesti na korektran, razumljiv francuski, pa onda na naš. Drugačije je bilo nemoguće prevesti ga. To nikad neću zaboraviti, oduzelo mi je dvije godine danonoćnog rada. Ali dobro, to je bila narudžba, nije moj izbor i nikad ne bi bio. Da sam poštovala njegov stil, ispalo bi da sam ja nepismena, a ne on.

Pored toga, da li je bilo nešto što ste voljeli, što je bilo Vaš izbor, a bilo je teško za prevesti?

– Pa sve je teško za prevoditi. Nema stvari koja je laka. Meni je laka poezija zato što je volim, a mnogima je to najteže. A svaka proza, pogotovo filozofska svima, pa i meni je teška. Mnoge knjige su interesantne. “Svetkovina beznačajnog” nije genijalna literatura, ali je mnogo bolje od svega što je Kundera pisao u Francuskoj. Brucknerova knjiga koju sam prevela “Dobri sin” je po meni njegova najbolja knjiga, što se proze tiče, u njoj autor denunciranju život i dekadenciju jedne francuske buržoaske porodice. Ali uvijek možeš negdje da zapneš, na jednoj riječi, na jednoj sintagmi, na jednom izrazu kakav u našem jeziku ne postoji, i slika nije ista. Recimo, u Francuskoj se kaže zapela mi je mačka u grlu. Šta to znači? Kod nas se kaže knedla, ali knedla i mačka ne daju istu sliku. A bude bezbroj takvih stvari. Nedavno sam za Akademsku knjigu iz Novog Sada prevela djelo “I životinje imaju prava”. Djelo tri autora(Peter Singer, Boris Cyrulnik i Elisabeth de Fontenay), među njima najvše volim i cijenim Borisa Cyrulnika, izvanrednog humanistu, pisca, i neurologa, psihijatra… Tu je trebalo znati i pravo, ne samo sadašnje, jer oni govore o pravu iz 19. vijeka. Obraćala sam se raznim prijateljima koji se bave pravom kako prevesti neke termine. Ti termini se više ne koriste, jer taj zakon ne postoji. Dakle, morala sam znati pravo i svu istoriju prava, morala sam znati najnovije filozofske ideje u vezi sa životinjama i njihovim pravima,kao i istoriju filozofije, sve trendove, znati cijelu literaturu svjetsku, jer citiraju autore koji su u svojim djelima pominjali životinje, pisali o njima, dakle poznavati sveopštu kulturu i civilizaciju čovječanstva od prapotopskih vremena do danas.

Objavili ste i nove knjige, u Buybookovom izdanju izašao je roman “Deveti val”, a na francuskom jeziku roman roman “Les contrées des âmes errantes”. Također ste i laureat Salona balkanske knjige (Salon du livre des Balkans).

– Dobila sam prošle godine tri nagrade, koje su značajne, ali ipak ne donose pretjeranu slavu, a pogotovo ne novce, nažalost. Ipak je to važno priznanje, ja ga ne potcijenjujem, i drugi me danas više cijene na osnovu tih nagrada. To su međunarodne nagrade; kod nas sam dobijala nagradu samo kad bih se javila na anonimni konkurs i kad ne bi prepoznali moj rukopis. Nagrade koje donose novce i u orbitu odašilju pisce, koji se onda po svijetu prevode, to su nagrade za koje izdavač u reklamu uloži ogromne novce u svijetu. Danas se u stvari nagrade daju izdavačima. Kada sam mom izdavaču MEO, koji je objavio ovih dana roman “Les contrées des âmes errantes”, predložila da pošalje moju knjigu žirijima, da se barem upoznaju s imenom, odgovorio mi je da izdavač jednog nagrađivanog bestselera, za koktele troši više nego on za sve izdanja koja objavi tokom pet godina. Slično mi je govorio i Vladimir Dimitrijević iz izdavačke kuće “Laž Dom” (L'Age d'Homme), za koju sam prevela Andrića, tvrdeći da jedna reklama u novinama košta više od svih njegovih izdanja za jednu godinu. Ja sam ipak dobila neke nagrade evropske i međunarodne, ne znam ni sama kojim putem, osim slučajno. Mnoge moje francuske knjige bile su među prvim na listama za nagrade, žiri mi se javljao, ali kako rekoh, lobiranje je tu odigralo odlučujuću ulogu.

Kako se kao književnica snalazite u bilingvalnom svijetu?

– Na francuskom sam književnost počela pisati 90-ih, nakon što sam se tamo stabilnije nastanila od 1988. godine. Prije tog sam radila doktorat na francuskom, i to je uopšte nešto prvo što sam napisala na tom jeziku. Moj doktorat je objavljen 1986. u Francuskoj. Prvi roman napisan na francuskom bio je “Mraz i pepeo” početkom devedeseih, tj. krajem osamdesetih. Bilo je teško, ali sam se odlučila da pišem na tom jeziku znajući da me niko neće prevesti, pa mi je to bila jedina šansa da nešto objavim na jeziku kojim se stalno služim u zemlji u kojoj živim. Međutim, nisam to dobro izračunala, jer Francuzi ne vole, pogotovo je to bilo 90-ih izraženo, strance koji pišu na njihovom jeziku. Kasnije se jednom izdavaču svidio roman “Bosanski paviljon”, ali je rekao da se to neće prodati,da su već imali “jednog Srbina koji se nije prodao” (nisu znali odakle sam, za njih smo svi isti), pa je rukopise uputio jednoj jedinoj agenciji, koja postoji još od doba Henrya Millera i Lawrencea Durrella (ona je otkrila te pisce). Njima se to također jako svidio roman, poslali su rukopis u dvije-tri izdavačke kuće, gdje sam odbijena.

image

DOBILA SAM PROŠLE GODINE TRI NAGRADE, KOJE SU ZNAČAJNE, ALI IPAK NE DONOSE PRETJERANU SLAVU, A POGOTOVO NE NOVCE, NAŽALOST

Narod s tri boga

U jednoj času mi se potraga za izdavačem do te mjere bila zgadila, da dugo nisam ni tražila izdavača (kasnije su sve ove knjige ipak objavljene). Jedino me moglo tješiti što su najviše posvuda u svijetu odbijali najveće pisce, o tome oni govore. Sada imam izdavača na francuskom, ali ako on ne proda dovoljno mojih knjiga u budućnosti, ili ako mu se ne dopadne sljedeća, ne vjerujem da će me ponovo štampati.

Kako se dolazi do velikih izdavača poput Galimarda?

– Prije 20 godina rukopisi su se i mogli nekako slati anonimno, poštom, izdavači bi ih pročitali. Tada je njima dnevno stizalo oko 3.000 rukopisa, a od toga je bi uzeli samo jedan rukopis da objave. Jean-Marie Gustave Le Clézio je imao sreću da padne u ruke dobrog čitača (tako zove recenzent u Francuskoj) kod Galimarda. Objavljen je, kasnije dobio i Nobelovu nagradu. Danas izdavačima stiže na desetine hiljada rukopisa dnevno. Danas svi pišu, niko ne čita. To je pravilo. Do megaizdavača možeš doći preko veze, ali to samo znači da će te ipak pročitati, ali ne i objaviti. Oni jednostavno ne stižu pročitati rukopise koji im stižu.

Kako u Francuskoj ide prodaja knjiga?

– U Francuskoj se kupuju knjige koje su pogurane reklamama, i one koje se vide na jednoj jedinoj emisiji posvećenoj književnosti La Grande Librairie (Velika knjižara), koju emituje francuska nacionalna televizija, tzv. Petica. Ali se ne zanimaju za naše krajeve. Najviše ih zanima američka literatura i jedan, ili jedan i po autor iz krajeva u kojim se vodi rat.

Kažete da Francuzu ne vole da stranci pišu o njima, koliko naši čitaoci vole da naši autori pišu o nama?

– Postoji jedna manjina koja sve dobro prihvata, ali postoje i ekstremisti, nacionalisti, šovinisti koji ništa ne vole. Danas se kritika teže podnosi, nego u vrijeme komunizma. Komunisti su se bojali riječi. Ja sam mislila da su ovi pustili riječ, da se riječ razularila. Ma ne, zbog onog teksta o hidžabu i dan-danas dobivam prijeteća pisma.

Čime Vam prijete?

– Prijetnje smrću, da će me “raščerečiti”, “razguliti”, cijeli registar vulgarnosti je tu prisutan, ostavljaju mi mogućnost ipak da izaberem gdje želim da me ubiju, toliko su “elegantni”. Ja se ne bojim i neću da se bojim, jer onda ne bih više živjela.

Ko Vam prijeti?

– Pa najviše na Facebooku. Telefonirali su mi i anonimno. Nekoliko vrlo nepismenih pisama koja sam dobila, stavila sam u posljednj i dio romana “Deveti val”. Po nepismenosti i barbarstvu, mržnji, i netoleranciji, vidi se da na Balkanu ipak živi jedan narod. Nažalost. Iako se zaklinju u tri različita Boga. Po meni na Balkanu žive dvije “nacije”: barbari i oni koji to nisu.

Svakako je vrijeme da završimo, možda za kraj da kažete nešto o tom romanu.

– Ne bih voljela da govorim puno o tome, za razliku od mnogih drugih pisaca, ne volim i ne znam da govorim o onom što pišem. O tom romanu je jako dobro govorio Jasmin Agić prije nekoliko dana, na Sajmu knjige u Skenderiji, rekavši da je to kruna svih mojih dosadađnjih romana. On je inače veoma talentovan mladi pisac i odličan kritičar. Jedna od rijetkih kod nas. Ono što mogu reći jeste da roman pokriva period od oko 150 godina, da se dešava između Novosibirska u Rusiji i Vankuvera u Americi. Riječ je o ljudima koji su stigli u Sarajevo iz svih dijelova svijeta, posebno Evrope, bježeći od raznih stvari (Rusi npr. od Revolucije), a nakon što su postali jedna porodica, ratovi i istorija su ih opet protjerali i raspršili na sve dijelove svijeta. Tu ima puno Rusa, a niko do danas nije pisao o sarajevskim Rusima. Ima tu i Austrijanaca, Sudetskih Nijemaca, Jevreja Aškenaza…

Utoliko je to drugačiji roman od svega što sam ranije pisala. Pišem i o nacizmu, i o na nacionalizmu, i o fašizmu, o barbarizmu, o patnjama žrtve, i onih drugih. Nadam se da će svaki čitalac moći da tu upozna i “nađe” sebe, jer je obuhvaćen cijeli prošli vijek, ali i današnje doba i najnoviji barbari i islamisti. Tu knjigu sam pisala godinama, ali sporadično, nisam bila zadovoljna, pa sam brisala, najviše, manje dodavala. Ona je bazirana na istinskim događajima, iako je fikcija.

Edin salčinović (Oslobođenje)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *