Kliker.info

Postoji uhodani i nikad opozvani obrazac velikosrpske ideologije, koji ne zahtijeva formalne memorandume, proglase ili posebne najave. On se podrazumijeva. Prekinuti ga može samo onaj državnik koji odustane od Kosova, odustane od Crne Gore, odustane od RS-a, odustane od RSK-a. Taj se državnik još nije pojavio, istiće u intervjuu Oslobođenju hrvatski historičar svjetskog glasa  prof. dr. Ivo Banac.

 Pomirenje i normalizacija odnosa na prostoru ex-Yu i danas su aktualne teme. Prema Vašem mišljenju, treba li cijela regija i dalje čekati na eventualnu pojavu srpskog Willya Brandta, ili je ključ pomirenja u tome da se svi mi poklonimo i srpskim žrtvama? Što nam o ovakvim situacijama kaže povijest?

– U trenutnim uvjetima dobar dio balkanske regije još je u mijeni privremeno obustavljenog rata. Kako se može govoriti o normalizaciji odnosa, kad ponovno čujemo ratne bubnjeve, kad visoko pozicionirani političari pozivaju na okup i povrat izgubljenog prvenstva? Kad se traže zajednički odgovori "na probleme koji tište srpski narod – od Kosova do Crne Gore i Hrvatske"? Mislim da smo daleko od normalizacije odnosa, a o pomirenju da ne govorimo. Preduvjet za pomirenje na neki način i jest Willy Brandt. Naime, Herbert Frahm, njemački lijevi socijaldemokrat, koji je kao protunacistički ilegalac i izbjeglica u Norveškoj, potom u Švedskoj, promijenio svoje ime u Willy Brandt, nikada nije pripadao svijetu nacizma i protiv Hitlera se borio svim sredstvima. Takav čovjek je imao pravo tražiti oprost za zločine u kojima nije sudjelovao. Ne mogu ljudi koji 1990-ih ne samo da nisu pripadali opoziciji nego su bili ratnici osvajačke mašinerije, tražiti oprost za ono u čemu su sudjelovali. Oni su dio te mašinerije – aktivno ili pasivno. Kad mašinerija izgubi vlast nekomu s novim imenom, imenom koje nije okaljano, tek onda će se moći govoriti o pomirenju. Sve drugo su tek jeftine igre i iluzije.

 Poziv jednom političaru srpske nacionalne manjine i navodno odsustvo takvog poziva jednom drugom srpskom manjinskom političaru na središnju proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu u hrvatskoj javnosti su najvijest koja se već danima tematizira. Treba li uopće nekome poziv da dođe na takvu proslavu, zar se na obilježavanje ovako velikih povijesnih događaja ne dolazi samoinicijativno, naravno, ako za to postoji istinska želja?

– Kad je Günther Grass 2002. godine napisao svoj roman "Im Krebsgang" (Korakom raka), u kojemu problematizira sovjetsko torpediranje njemačkog bolničkog broda Wilhelm Gustloff, što je siječnja 1945. prevozio njemačke izbjeglice iz Istočne Pruske, u bijegu pred pobjedonosnom Crvenom armijom, pri čemu je poginulo oko 9.400 muškaraca, žena i djece, želio je naglasiti da ukoliko se umjereni ljudi ne sjećaju svih žrtava, ekstremisti preuzmu žalovanje. Naime, webmaster neonacističkog portala u romanu razbuktava revanšističke strasti pričom o potonuću Wilhelma Gustloffa. Srpski elitni sloj – nisu to neki pažnje vrijedni ekstremisti – trenutno razbuktava revanšističke strasti o Oluji, uostalom i o Dobrovoljačkoj itd. Patrijarh Irinej veli da je izbjeglih 250.000 Srba, a neki kažu i 350.000 izgubilo "svoje domove u kojima su vekovima živeli i ostavilo ih onima koji su im bili neprijatelji". Vladajuća Srpska napredna stranka dala je izjavu u kojoj se tvrdi da su proslave Oluje u Hrvatskoj "skandalozne i oslikavaju prirodu hrvatskog režima", a Dragan Marković Palma, predsjednik vladajuće Jedinstvene Srbije, izjavio je "da Europska unija treba da zabrani Hrvatskoj da slavi akciju Oluja, jer se radi o nezapamćenom genocidu posle Drugog svetskog rata i da zbog toga takođe treba da im zabrani ulazak u EU".

Hoće se reći da su sve strane u ratu bile iste, te da su najveće žrtve bili Srbi. Dakako, asimetrično ratovanje nije realno, ali Günther Grass ipak ne bi tvrdio da je Crvena armija bezrazložno ratovala na najzapadnijem dijelu svog teritorija, pa i u Istočnoj Pruskoj. Isto tako, ni Hrvatska vojska nije bezrazložno ratovala za Knin i Petrinju. Ona je oslobađala svoj teritorij, pa i Srbe koji na njemu žive, od terorističke vlasti. Pri tomu su počinjeni i zločini, koji se moraju osuditi. Bilo nas je, premda ne mnogo, koji smo to radili upravo kolovoza 1995, što nipošto nije bilo popularno, ali ni tad ni danas nismo dovodili u pitanje oslobodilačku narav Oluje, niti činjenicu da je Oluja pokrenuta kad je Clintonova administracija nakon Srebrenice tražila posrednika kako bi agoniju Bosne dovela kraju.Što se Srba u Hrvatskoj tiče, pred njima je mnoštvo stvarnih dilema, ali u ovom slučaju postoji samo jedna važna: misle li oni da je loše što je tzv. republika srpska Krajina uništena? To je vododjelnica za svakog Srbina u Hrvatskoj. Tek nakon negativnog odgovora na ovo pitanje možemo razgovarati o tomu što zajedno možemo učiniti da u Hrvatskoj dođe do pomirenja između Hrvata i Srba. Kad bismo u tomu uspjeli, beogradske nam provokacije ne bi predstavljale naročiti izazov. 

U Srbiji je na izborima pobijedio bivši četnički vojvoda Tomislav Nikolić, premijer je postao Ivica Dačić, poznatiji kao mali Sloba, svojevremeno najbliži suradnik S. Miloševića kojeg se u hrvatskoj javnosti pogrešno opisuje kao navodno benignog Miloševićevog „glasnogovornika". U svjetlu pomirbe i normalizacije odnosa u cijeloj regiji, što se može očekivati od ove danas navodno emancipirane ekipe?

– To vam upravo i želim predočiti. Nema ni normalizacije, a kamoli pomirbe u uvjetima kontinuiteta Miloševićeve vlasti. Opet ću se vratiti njemačkim analogijama. Da su im zapadni saveznici dali šansu, Hitlerovi imenovani nasljednici iz flensburške vlade – Dönitz, Schwerin von Krosigk, Stuckart, Speer i ostali – mogli su u nedostatku denacifikacije nastaviti vladati, sigurno nad umanjenim teritorijem, dakako uz distanciranje od Hitlera i najgorih aspekata njegove ideologije, ali s istim apetitima za obnovom velike Njemačke. Suprotno protuzapadnim bujicama riječi iz Beograda, Zapad je dopustio kontinuitet Miloševićeve vlasti, koja je preživjela i Đinđića i Sablju, a danas već kroz Dodikova usta poziva na novo okupljanje. Jedino Nikolić – Dačićeva vlast može demantirati tjeskobu koju je sama izazvala.

 Novi šef srbijanske diplomacije Ivan Mrkić bio je svojevremeno šef kabineta nekadašnjeg predsjednika SRJ Dobrice Ćosića. Poznato je da se na takve pozicije uvijek dovode najlojalniji ljudi. Kako prognozirate vanjsku politiku koju će on zastupati, primjerice, u regiji, hoće li slušati sadašnje šefove ili će možda konzultirati i bivšeg šefa Ćosića?

– Nije to nevažan detalj, ali ovaj Miloševićev ambasador, koji je u Nikoziji proveo grozno razdoblje od 1993. do 1999, kad je Cipar služio kao glavna točka za uspostavljanje nekih osam fiktivnih tvrtki što su Srbiji omogućavale uvoz oružja dok je bila pod embargom UN-a, sebe voli predstavljati pukim izvršiteljem. Za sebe je nedavno rekao da želi poći zacrtanim putem srpske diplomacije, ali drugim koracima. Nadodao je da je bio Titov, pa malo kasnije Lončarev, Miloševićev, a onda Koštuničin, Draškovićev, Tadićev, Jeremićev, ali vjerojatno najviše Ćosićev. Sve je to točno i sve to nešto govori.

 Oslobodilačka Vojno-redarstvena operacija Oluja doprinijela je i okončanju ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, smatra se da je Oluja zapravo definitivno označila kraj ideje o tzv. velikoj Srbiji čija je egzekucija na prostoru bivše države, pogotovo BiH rezultirala ogromnim žrtvama nevinih ljudi, genocidom, milijunima raseljenih. No ponovo se govori o nekom navodnom novom memorandumu koji Srbija i srbijanski političari danas provode drugim sredstvima. Kao povjesničar što mislite, jesu li ove spekulacije utemeljene?

– Čitajte Ćosića, osluškujte Dodika, pratite beogradske i banjalučke medije, pa će vam sve biti jasno. Postoji uhodani i nikad opozvani obrazac velikosrpske ideologije, koji ne zahtijeva formalne memorandume, proglase ili posebne najave. On se podrazumijeva. Prekinut ga može samo onaj državnik koji odustane od Kosova, odustane od Crne Gore, odustane od RS-a, odustane od RSK-a. Taj se državnik još nije pojavio. Zato se, nažalost, ne može reći da je Oluja označila kraj tog krvavog fantoma. Jadranka Dizdar (Oslobođenje)