hamburger-icon

Kliker.info

Ivan Lovrenović : Sedmi dan

Ivan Lovrenović : Sedmi dan

15 Marta
11:52 2008

Piše : Ivan Lovrenović  (BH Dani)

U paranoičnoj političkoj klimi, kakva kod nas vlada kao uobičajeno stanje, svako sastajanje "udvoje" na etnonacionalnoj ili etnoreligijskoj osnovi apriorno se doživljava kao sumnjivo dogovaranje "dvojice protiv trećega". S bošnjačke strane naročitim podozrenjem bivaju praćeni ovakvi sastanci na hrvatsko-srpskoj relaciji. To se temelji na pra-slici srpsko-hrvatskoga komplota: Karađorđevo i Milošević-Tuđmanov dogovor o podjeli Bosne, a uz nju se po potrebi izvlače susreti Boban – Karadžić u Grazu, ili ratnotrgovačka posjeta Jadranka Prlića Banjoj Luci 1994, ili… To jesu opake historijske slike, i njihovo političko značenje još nije sasvim adaktirano. Problem je, međutim, u tome što svaka strana memorira i njeguje neku od takvih slika komplotiranja onih drugih dviju. Tako će Srbi uvijek potegnuti "vezanje zastava" SDA i HDZ-a, ili referendum 1992, kada je "srpski narod preglasan od ostala dva naroda". Hrvati, pak, ne zaboravljaju tzv. povijesni dogovor između Srba i Bošnjaka, koji je napravljen uz blagoslov Alije Izetbegovića a po operativcima Muhamedu Filipoviću i Adilu Zulfikarpašiću u misiji kod Slobodana Miloševića. U tu matricu se, onda, kao bošnjačko-srpska nagodba na račun Hrvata, lako učitavaju današnje razorne tendencije svođenja političkog života na odnos između bošnjačkih i srpskih interesa.

Što u takvom psihopolitičkom kontekstu može značiti nedavna posjeta Dragana Čovića Miloradu Dodiku i njegove izjave zbog kojih se uzbunila hrvatska i bošnjačka politička javnost? Predugo je taj gospodin na političkoj pozornici da bi itko smio imati ikakvih iluzija o smislu i dometima njegove politike. Nije nekoliko redaka ranije u ovaj tekst Prlić ušao slučajno: u historiji HDZ-a BiH, punoj najbizarnijih likova, Čović je klonirani produžetak onoga tipa političara što ga je Prlić tako uzorno predstavljao. Potpuna, takoreći klinička beskrupuloznost, surovi pragmatizam, odsutnost principa ili ciljeva iz domene općega dobra, hladna proračunatost, nacija, politika i politička stranka isključivo kao sredstvo za ličnu korist i upotrebu, a u pozadini svega – golema financijsko-materijalna moć stečena mutnim poslovima pod okriljem stranke u mutnim vremenima, uz fifty-fifty politiku s SDA-om (vidi pod: Edhem Bičakčić!). Takav profil političara, na čelu stranke koja "zastupa nacionalni interes" jednoga naroda – izvanredno profitabilna kombinacija! Kada se takav političar, k tomu opterećen optužnicama za zloupotrebu službenoga položaja, nađe u prijateljskoj posjeti kod Dodika, kao što će se sutra naći kod Silajdžića, ili kod rimskoga pape, ili kod crnoga đavla, s uvijek jednako umivenim smiješkom i glatkim govorom, sigurno je samo jedno – on tjera neki svoj interes.

Postoji, međutim, jedan paradoks u vezi sa Čovićevim banjalučkim izjavama i reakcijama na njih. U svemu što je on tom prilikom rekao, naime, bila je i jedna tvrdnja koju u Sarajevu i u Federaciji nitko ne voli čuti, ali koja je, neovisno o Čovićevim namjerama i motivima, nemilosrdno točna. To je tvrdnja da "danas racionalnu organizaciju imamo samo u jednom dijelu BiH, a to je Republika Srpska", a da u Federaciji BiH "ima previše nivoa vlasti i da je preskup birokratski aparat…" Čovićeva bezdušna logika, naravno, neće se upuštati u krvavu genezu "racionalne organizacije" u Republici Srpskoj ni u "kolateralne" efekte koji su bili potrebni da bi se ona postigla; dovoljno joj je da je konstatira i istakne kao poželjnu. I, doista – organizacija Republike Srpske je funkcionalna, unitarna, centralizirana, nema rasipanja novca na hipertrofiranu administraciju. Jedan je narod glavni, "državotvoran", ostali su manjine i kada su na papiru "konstitutivni". Jednom riječju: klasična nacionalna država, onakva kakvu Bosnu i Hercegovinu sanja Haris Silajdžić kada deklamira o "građanskoj", "normalnoj", "evropskoj" Bosni i Hercegovini. Tek s ponešto zamijenjenim nacionalnim ulogama.

Da bi poslije otcjepljenja Kosova spriječili u BiH bilo kakvu turbulenciju, stranci su pribjegli najgorem rješenju – ponovo su od Daytona načinili dogmu. Umjesto traženja pravednijeg a funkcionalnijeg rješenja, koje traži mnogo truda, strpljenja ali i rizika, opet je na snazi formula statusa quo: jedna država s dva entiteta i tri konstitutivna naroda. To je s jedne strane veliki ustupak srpskoj politici i Dodiku, jer predstavlja garanciju opstanka Republike Srpske. S druge strane, ta odluka umiruje bošnjačke političke faktore, jer garantira opstojnost Bosne i Hercegovine, odnosno čini posve iluzornom ideju o "otcjepljenju" Republike Srpske, a omogućuje im faktično jači položaj u Federaciji Bosne i Hercegovine i dalje političko marginaliziranje Hrvata u njoj.

U tom svjetlu i Dodikovo razmetanje referendumom, kao i Silajdžićevo zalaganje za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu ukazuju se kao prazni politički baloni. Obojica su zapravo vrlo zadovoljni obnovljenim statusom quo u Bosni i Hercegovini, te kao što Dodik vrlo dobro zna da je "pravo Republike Srpske na samoopredjeljenje" na vrbi svirala, tako se i Silajdžić uprazno bori protiv federalizacije. Nije li, uostalom, dejtonsko rješenje zapravo najočitiji oblik federalizacije (etničke), samo potpuno asimetrične i nepravedne!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *