Hazim Fazlić : Evropa se plaši islamizacije, a islam evropeizacije
Hazim Fazlić rođen je 1975. godine u Tuzli. Na Fakultetu islamskih nauka (FIN) u Sarajevu desetkom je odbranio diplomski o tefsirskim izvorima Huseina ef. Đoze. Na čuvenom El-Azharu u Kairu usavršavao je arapski jezik i specijalizirao islamsko misionarstvo i islamsku ekonomiju. Magistrirao je na Univerzitetu u Birmingemu, a 2009. na istom britanskom sveučilištu odbranio je doktorsku disertaciju pod nazivom "Religijske promjene na prostorima bivše Jugoslavije od 1989. do 2009". Bio je imam u bh. džematu u Engleskoj. Ima poseban angažman i na Univerzitetu Kembridž na predmetu Islamske studije. Trenutno je direktor Centra za međureligijski dijalog u Birmingemu.
Životni problemi
U razgovoru za "Avaz", koji smo vodili u Njujorku, dr. Fazlić ustvrdio je kako je Islamska zajednica (IZ) najuspješnija institucija Bošnjaka u BiH i dijaspori. Između ostalog, govori o "duploj lojalnosti" Bošnjaka, strahu Evrope od islama i neminovnosti međukonfesijskog dijaloga.
Dr. Fazliću, jesu li stvari krenule nabolje ili idu nagore kada je riječ o muslimanima Zapada? Jenjava li islamofobija?
– Islamofobija je, nažalost, još prisutna. Jedan istraživački tim s Fakulteta novinarstva u Kardifu analizirao je 974 novinarska izvještaja o islamu i muslimanima u Velikoj Britaniji i našao da su skoro dvije trećine tog pisanja vezane uz terorizam ili skoro 36 procenata. Bilo je skoro 22 posto priča o Šerijatu i svugdje su se potcrtavale kulturalne razlike između britanskih muslimana i ostalih, a dodatno se naglašavao muslimanski ekstremizam po pitanju ličnosti kao što je Ebu Hamza. Svi ovi izvještaji prikazali su muslimane kao izvor problema. Minimalnih pet procenata izvještaja bilo je o stvarnim životnim problemima s kojim se suočavaju i britanski muslimani.
Gdje je ta islamofobija izraženija, u Evropi ili u Americi? I ko se čega više plaši, Evropa islamizacije ili islam evropeizacije?
– Islamofobija postoji na obje obale Atlantika i ona prije svega i još proizlazi iz neznanja i nepoznavanja islamske vjere kod običnih ljudi. Ali i iz rasne i vjerske mržnje ekstremnih pojedinaca iligrupa. Najviše me plaši da trenutna teška finansijska situacija na evropskom kontinentu ne iznjedri jedno okruženje koje će biti plodno tlo za nastanak više radikalnih struja, kojima će prva meta biti stranci, pripadnici manjinskih zajednica i muslimani. Pa vidite samo ko su bili uzori masovnom ubici Brejviku! Mladić i Karadžić! Ili čija slika stoji na zidu jedne legalizirane političke stranke "Zlatne zore" u Grčkoj? Arkanova!
Bosanskohercegovački pisac Dževad Karahasan kaže: "Kad vidim kako tretiraju pušače u Evropi, mi, muslimani, još i dobro prolazimo." O diskriminaciji je pisao i turski nobelovac Orhan Pamuk. Šta Vi kažete na to?
– Što se tiče pušača, ja sam na strani Evrope. Istina je da muslimani i Zapad imaju dugu tradiciju nerazumijevanja i sučeljavanja, kao što imaju i primjere izuzetne civilizacijske saradnje. Dovoljna je kratka šetnja kroz historiju uz prisjećanje kako je početkom osmog stoljeća Tarik ibn Zijad, osvajajući Pirinejski poluotok, zatresao kapije Pariza. Križari su od 11. do 13. stoljeća harali Srednjim istokom, a Rim je 1683. branio zidine Beča od osmanske najezde.
Cijelo 19. i 20. stoljeće karakterizirali su pohodi kolonijalista na većinu islamskih zemalja. Na kraju, ratovi za prirodne resurse na Srednjem istoku, o kojima je Vilijam Engdahl pisao u svojoj knjizi "Stoljeće rata", i, na samom koncu, teroristički napadi u Americi i Evropi u minuloj deceniji nisu mali razlozi za podozrenje jednih prema drugima.
Što se tiče religija u ovom kontekstu, ja sam ohrabren historijskim inicijativama Drugog vatikanskog koncila i opće opredijeljenosti crkava na Zapadu za konstruktivnim dijalogom sa muslimanima. I nedavna inicijativa "Zajedničke riječi" 138 muslimanskih vjerodostojnika, učenjaka i intelektualaca širom svijeta veoma je dobro primljena na Zapadu. Za nadati je da će dijalog islama i kršćanstva doprinijeti da 21. stoljeće bude stoljeće mira, a ne rata.
Vlastita tradicija
Ovdje, u Njujorku, govorili ste na jednoj tribini o dva problema s kojima se muslimani na Zapadu suočavaju – s lojalnošću prema novoj domovini, a onda i s kolizijom zbog vlastite tradicije. Može li se to dvoje uopće pomiriti?
– Izazovi s kojima se ne samo Bošnjaci nego i ostali muslimani susreću na Zapadu su mnogostruki i kreću se od individualnog preko porodičnog do nivoa zajednice ili džemata. Muslimani su u jednom rascjepu između asimilacije u kojoj se mogu potpuno utopiti u društvo u kojem se nalaze i, na drugoj strani, začahurenosti u vlastite zajednice, džemate i klubove bez značajnijeg integriranja u društvo u kojem žive. U Americi ili Evropi svi kao da žele "klonirati" vlastito selo iz bivše domovine?! Muhammed, a. s., žudio je za Mekom sve do svoje smrti, ali je, ipak, svojim djelovanjem u Medini potpuno promijenio okolinu. Naravno, vrijeme poslaničkih misija je zapečaćeno, ali pouka koju crpimo iz njegovog života je trajna.
Postoji li, uopće, neki model ili propisana formul za integraciju u zapadno društvo kako bi se efikasno i što manje bolno došljaci uklopili u novu kulturu?
– Pa nema, ali postoje, da tako kažem, signali na putu. Valja naprosto reći kako se integracija koja podrazumijeva učenje i aktivno poznavanje jezika države u kojoj se živi, edukacija i usavršavanje za potrebe rada i intelektualno uzdizanje te, na kraju, rad i privređivanje za svoju porodicu, ni u jednom segmentu ne kose sa principima islama. A to je minimum koji se očekuje u našim usvojenim domovinama.
Šta to znači u kontekstu građana iz BiH koji su, nakon ovog rata, "zaradili" mnoge nove domovine?
– Pazite, nije sve što dolazi iz Bosne dobro, a sve što je u Americi ili u Evropi "loše". Mora se, dakle, napraviti pozitivna selekcija usvajanja dobrog, a odbacivanja lošeg na obje strane. Svoju djecu trebamo učiti da vole Bosnu i da onoliko koliko je u njihovoj mogućnosti pomognu našem narodu. Ali, budimo realni, njihova domovina je i Amerika i Evropa i oni trebaju da svoju budućnost uspješno grade tamo gdje žive.
Islamska zajednica najjača institucija Bošnjaka
Mislite li da se izbjeglice iz BiH, a prema podacima Ujedinjenih naroda, njih je više od 1,2 miliona u svijetu, ipak nikada neće vratiti kućama? Kako IZ gleda na to?
– Nakon 20 godina života na Zapadu, naše porodice su se koliko-toliko snašle, ljudi su našli poslove, kupili kuće, djeca završavaju škole i grade svoju budućnost u zemljama u kojima žive. Dužnost je Islamske zajednice, a ona je još najbolje organizirana institucija Bošnjaka u BiH i u dijaspori, da čuva i organizira vjerski život među Bošnjacima ma gdje se oni nalazili. Dužnost je naših političkih partija i vlade da stvore povoljne uvjete za život ljudi koji žive u Bosni, kao i uvjete za održiv povratak. Ipak, IZ konstantno i neumorno pomaže povratničke džemate kroz praktične projekte sakupljanja novca, hrane i drugih potrepština i najglasnije se bori za prava naših povratnika. Nisam baš siguran da joj druge institucije mogu uvijek i adekvatno parirati.
Islam i modernizam
Ima li i u kom obliku mjesta za modernizam u islamu, posebno u kontekstu potrebe za oslobađanjem od radikalizama razne vrste? Zar se u Kur'anu ne poziva da se ni u čemu ne pretjeruje?
– Pa to je jedno od najznačajnijih pitanja danas – kako interpretirati islam tako da se prilagodimo vremenu i mjestu u kojem živimo, a da ne ugrozimo temeljne postulate vjere. Da citiram šejha Abduhua, koji je rekao da nas Dragi Bog neće pitati kako su razumijevali i primjenjivali Kur'an naši prethodnici nego kako smo ga razumijevali i primjenjivali mi. Stoga je neophodno ponovo iščitavati Kur'an i sunnet i osloboditi se okoštalih mišljenja, koja su se nataložila u proteklim stoljećima. Valja, dakle, ponuditi odgovore na savremena pitanja koja muče muslimane.
Nedavno je i dr. Enes Karić rekao da nigdje u Kur'anu ne stoji da se žensko lice mora pokriti, jer "je ljudsko lice otok ljudske duhovnosti". Podsjetio je kako se ljudi "ne mogu smijati ili plakati leđima"! Kako to tumačiti?
– Moj uvaženi profesor Karić pozvaniji je od mene da tumači Kur'an i ja se samo mogu složiti s njegovim mišljenjem. No, pokrivanje lica žene i kao čisto kulturološki i običajni način odijevanja ne bi trebalo biti predmet legalnih proskripcija i kaznenih mjera. Kako će se danas neko oblačiti, to je stvar ukusa i ličnog odabira i ne mislim da bi se država i društvo trebali mnogo miješati u to. Na kraju, neznatan procent muslimanskih žena nosi veo, a to se sada predstavlja kao glavna prepreka integraciji muslimana. No, postoji bojazan kod muslimana na Zapadu da je zabrana nikaba samo jedan korak do zabrane marame, što na stotine miliona muslimanki smatra dijelom svog identiteta. Erol Avdović (Dnevni avaz)
Komentari