hamburger-icon

Kliker.info

Haris Silajdžić: Nismo mi siromašni, možemo hraniti 10 miliona ljudi! Kako? Nijedan kredit MMF-a nam ne treba…

Haris Silajdžić: Nismo mi siromašni, možemo hraniti 10 miliona ljudi! Kako? Nijedan kredit MMF-a nam ne treba…

Oktobar 19
15:58 2017
Harisa Silajdžića već dugo nema na političkoj sceni BiH, bar ne u aktivnom političkom životu, ali se tu i tamo u javnosti tiho provuče poneka njegova izjava ili informacija o njemu samom, poput one od prije par godina kada je drugi put uplovio u bračne vode. On sam, pak, o svom privatnom životu ne priča javno i brižljivo ga čuva od radoznalih ušiju čaršije.
No, posljednjih godina rijetko ili gotovo nikako ne istupa u javnosti, iako brojni mediji priželjkuju intervju sa ovim harizmatičnim političarem koji je u ratnim i postratnim godinama direktno odlučivao o sudbini BiH. Za DEPO Portal načinio je izuzetak i pristao da govori o iznimno važnoj temi za opstanak i budućnost države, jedinom segmentu, čini se, koji bi mogao nadjačati nacionalne strasti i stvoriti zajednički interes – spašavanju državne imovine i njenom pretvaranju u izvor finasiranja Bosne i Hercegovine.
Na intervju dolazi ležerno, sa knjigom o jogi kojoj se intenzivnije „prepustio“ u postpolitčkom periodu… Međutim, stare navike nije odbacio pa je i dalje ostao strastveni pušač. Izgleda odlično, uprkos tome što je zagazio u 73. godinu. Ne krije da mu ubrzani tempo kojim živi današnje čovječastvo budi nostalgiju za prošlim, mnogo mirnijim vremenima, te u neformalnom razgovoru sa sjetom kaže:
– Danas je postalo gotovo nezamislivo da neko u ruci drži knjigu i čita… Danas više niko ne zna šta znači čekati telefonski poziv…
Indirektni povod za ovaj intervju bio je „Elaborat o društveno-političkoj i ekonomsko-finansijskoj opravdanosti osnivanja Fonda za ekonomski razvoj BiH“ (EUBIHFER), u čijoj izradi je sarađivao uz tim stručnjaka kojeg su predvodili prof. dr. Mirsad Kikanović, prof. dr. Sead Avdić i prof. dr. Rifat Klopić. Drugim riječima, razgovor na temu hitnog spašavanja državne imovine koja predstavlja izuzetno bogatstvo Bosne i Hercegovine, izvor finansiranja koji bi državu mogao spasiti MMF kredita, ali i načiniti jednom od najbogatijih u regiji.
Malo ko se sjeća, a malo ko i zna, da je upravo takva poruka data BiH u prvim postratnim godinama, kada smo pokušali izdejstvovati otpis tadašnjeg državnog duga. Međunarodna zajednica bila je vrlo jasna: Vi niste siromašni, imate vrijednost u državnoj imovini – stvarajte!
Gospodine Silajdžiću, ni danas, 20 godina kasnije, BiH još uvijek nema zakon o državnoj imovini, čak ni jedinstveni registar na državnom novu, pa samim tim ni Fond za ekonomski razvoj koji bi se temeljio na vrijednostima vlastite državne imovine. Otkud Vi u ovom projektu?
Ja sam u ovom predmetu sakupio nekoliko stručnjaka, za koje znam da su stručnjaci i da su čestiti ljudi koji žele dobro ovoj državi, i u to sam se tokom zajedničkog rada uvjerio. Svi znaju više od mene o tome, a moja zadaća je bila u politici – da osiguram da ta tranzicija bude što pravednija. Recimo, privatizacija nikad nije pravdena. Može biti manje pravedna i više pravedna ili manje nepravedna i više nepravedna, kako hoćete.
Šta nije valjalo u privatizaciji koju je BiH sprovela nakon rata pa za posljedicu imamo, uglavnom, uništene nekadašnje privredne gigante?   
To se dešavalo 1998. godine, ja sam tada bio za privatizaciju na nivou države uz monitoring međunarodne zajednice. Međutim, to se nije dogodilo zbog drugih politika i interesa, jer su tada svi, uključujući prije svega gospodina Carla Bildta, bili za entitetsku privatizaciju. To je bio zvanični stav međunarodne zajednice, a time na neki način i stav glavnih partija u BiH. Objavio sam tada više tekstova, uglavnom moja pisma, moje reakcije Svjetskoj banci, Madeleine Albright…, u kojima sam upozoravao da takva privatizacija ne valja, da ćemo imati određene posljedice, govorio sam to i Carlosu Westendorpu, koji je došao poslije Carla Bildta. On se složio s tim i rekao: ‘Da, takve će biti posljedice, slažem se, ali ja nemam kud s obzirom da nema mnogo onih koji se slažu s tobom. Ja moram napraviti okvirni zakon, tzv. negliže zakon, po kome će država prepustiti privatizaciju entitetima.’ To je bila prva polovica 1998. Ima ta knjiga, ona je prilično šarena, na njoj su glave svih o kojima ovdje pričam, i žao mi je zbog toga. To je bila prva velika greška koju smo napravili, ali to je iza nas.
Šta nam je sad ostalo?
Ostala je državna imovina, važna za one koju BiH žele kao jedinstvenu državu.
Zašto? 
Zato što se državna imovina nalazi jednako na oba entiteta. I presjecanje te vrpce između entiteta po pitanju državne imovine znači praktično gubitak državnosti za BiH i jačanje entiteta, od kojih jedan, kao što znate, želi otvoreno da se isključi iz Bosne i Hercegovine. Prema tome, to ima veliku političku važnost. S druge strane, ima ekonomsku važnost. Ako se sjećate, gospodin Gligorić (Tihomir op.aut.) je u Banjaluci – pošto su oni imali neke svoje unutrašnje rasprave – rekao da državna imovina na tom entitetu vrijedi najmanje 30 milijardi maraka. Što znači da sa Federacijom, obično svi kažu, ona vrijedi između 50 i 100 milijardi KM.
To baš i nije mala razlika, 50 ili 100 milijardi?! 
Prije će biti 100 milijardi KM – što znači jedna ogromna vrijednost. Naš veliki stručnjak, inženjer Mustafa Begić, čovjek koji je bio u svakoj komisiji za granice, rekao mi je, nakon uvida u sve knjige, da je 56 posto površine BiH državna imovina, od toga su 70% šume, 20% livade i 10% ostalo. Zato je jako važno da ukažemo na vrijednost koju imamo, na to drugo plućno krilo na koje mi ne dišemo. Nikako! I čini mi se da se to na neki način potpuno marginalizira.
Drugim riječima, u ovih 56% bh. površine, koje pominjete, zaista postoji realno ekonomsko bogatstvo koje bi BiH mogla (is)koristiti i biti puno bogatija država nego što jeste…
Da, ali se to zanemaruje… Mi u državi, koliko ja znam, nemamo ni odsjek za državnu imovinu. Dakle, za nešto najvrijednije što imamo – mi nemamo čak ni odsjek! A naši susjedi, jer mi uvijek gledamo šta se dešava u regionu, predano na tome rade. Lani je Hrvatska sve podigla na nivo ministarstva pa imaju Ministarstvo državne imovine, a prije toga su imali uprave. Srbija ima upravu sa preko stotinu zaposlenih, Crna Gora ima upravu…
Pa imamo li mi bilo šta u tom pogledu?
Imamo odsjek za imovinu institucija, to znači nekoliko zgrada… Imamo neku komisiju, dakle ad hoc tijelo, koje je formiralo Vijeće ministara BiH, koja se uglavnom nije puno miješala u „svoj posao“ jer se od početka znalo da se radi o političkim odlukama koje drugi donose i ona se uglavnom bavila izuzimanjem imovine. Kao što je slučaj, recimo, sa američkom ambasadom. Kada su Amerikanci tražili zemlju, onda su se, naravno, pojavili svi mogući vlasnici – od kantona pa nadalje. A oni su onda sjeli i sve proučili, i vidjeli da je to ustvari imovina države. I fino su otišli u Vijeće ministara i u državni parlament – i riješili stvar sa vlasnikom. Jer je država vlasnik. Time su napravili mapu puta za sve drugo što je državna imovina u BiH. E sad, 1994. godine, kada sam ja bio predsjednik Vlade, društvena imovina je pretvorena u državnu. Od tada pa narednh 20 godina trajala je borba za imovinu države…
Zašto? 
Zato što je Republika Srpska insistirala na tome da je Dayton dao državnu imovinu entitetima. A to nije slučaj. Tamo lijepo piše da Republika BiH, sad pod imenom BiH, nastavlja postojanje, dakle nastavlja sa obavezama i pravima. I niotkud se nije moglo razumjeti ništa drugo, ali eto…
Dakle, izgubili smo 20 godina dokazujući ono što je svakome jasno…
Da, a u međuvremenu se ta imovina rasparčavala na mnogo načina, trošila, raubovala i mi smo gubili na vrijednosti. Međutim, još uvijek državne imovine imamo jako mnogo. Nažalost, tu su uvijek bile političke prepreke koje su nas dovele u situaciju da danas pozajmljujemo od MMF-a.
Da smo pitanje državne imovine počeli rješavati u prvim godinama nakon rata, gdje bismo sada bili? Koliko nam je, realno, vremena trebalo?
Recimo da je deset godina bilo dovoljno da riješimo ovo pitanje. Daj državi ono što je dobila u Daytonu! Međutim nije, jer je politička stvar od primarne važnosti. Zašto? Zato što ta presuda oko državne imovine – jača državu.
Da razjasnimo još jedno važno pitanje – kome sve pripada državna imovina? 
Ona pripada svakom građaninu Bosne i Hercegovine. I nešto smo računali, kad bi se ta suma podijelila na svakog građanina, iznosila bi između 18 i 20 hiljada KM po čovjeku. Po glavi svakog stanovnika! Sad možete zamisliti kad se sve to skupi, kakva je to sinergija i šta se od toga može napraviti. Ali se ne pravi.
Govorimo li o vrijednosti na papiru ili o opipljivom novcu?
To je vrijednost, ali kao što ste vidjeli, ima i gotovog novca. I ima imovine koja je izvan BiH. Međutim, to je uvijek visilo u zraku. Interesantno je da se u našoj javnosti čak stvorio dojam da se tu radi o nekim kasarnama. A vojna imovina nije ništa drugo nego državna imovina, i to se radi o nekoliko kasarni. Ali šta je sa ostalih 99,9 % imovine?!
Sporazumom o sukcesiji imovine bivše SFRJ, određeni diplomatski objekti pripali su BiH. Šta možemo raditi s tim? 
Oni su sada u vlasništvu BiH, a šta raditi s tim – to je tehničko pitanje. Kao što je i problem cjelokupne državne imovine trebalo biti samo tehničko pitanje, a ne političko. Zbog toga danas pozajmljujemo novac od MMF-a, a za tim nema nikakve potrebe. Mi smo bogata zemlja po svim pitanjima.
Tvrdite da nam ne bi trebao nijedan kredit od MMF-a?
Pa naravno…
Šta to konkretno znači u praksi?
Evo kakav je prijedlog… Stvoriti ono što se u svijetu zove suvereni fond. Norveška – bogata zemlja, Kuvajt – bogata zemlja, Saudijska Arabija – bogata zemlja… Bogate zemlje su shvatile da državna imovina kada je na jednom mjestu i kada se njom upravlja s jednog mjesta, onda ona nešto znači. A ako je rasparčana, ako se ne zna ni ko uspostavlja registar, ni ko ga održava, onda ona ničemu ne služi… Ako pogledate šta radi ministarstvo u Hrvatskoj, vidjećete da upravo radi te stvari. I kaže se u preambuli da treba nešto uraditi za sadašnje generacije i one koje tek dolaze. A mi se ponašamo kao da toga nema. Šta možemo učiniti? Stvoriti fond, mi smo ga nazvali Fond za ekonomski razvoj BiH…
Ali šta nam je prvi potez – načiniti registar imovine ili donijeti zakon? Ili osnovati fond…?
Mi, ustvari, trebamo da izvršavamo presudu Ustavnog suda. Ne znam tačno koji je redoslijed, ali znam da taj fond treba odmah početi praviti, a stvari se mogu i paralelno raditi. Nećemo sad opet čekati 20 godina… Ako imamo dobru političku volju i stvarno želimo dobro državi BiH, to treba učiniti što prije. To nam može poslužiti kao kolateral za strane investicije. Veliki strani investitori neće doći ako nemaju neke garancije. Mi nemamo novaca da garantujemo njime, ali možemo garantovati drugim stvarima. Možemo uposliti dijasporu na taj način, jer ljudi u dijaspori imaju novca i rado bi ulagali u BiH. Možemo pomoći penzionerima na ovaj način…
Znači taj fond bi bio izvor novca koji nama u mnogim segmentima nedostaje – u zdravstvu, penzionim fondovima, reformi državne uprave…?
Da, kao što sam rekao, taj fond bi mogao poslužiti kao kolateralni, a ima bezbroj mogućnosti kako to uraditi. Već i sama objava toga da osnivamo Fond za ekonomski razvoj BiH i, recimo, poziv drugim fondovima, naprimjer u Evropskoj uniji, da se priključe tom fondu – sve bi to promijenilo sliku o BiH u svijetu. Nema stranca koji mi nije rekao: Mi ne razumijemo, vi ste bogata zemlja. Ne razumijemo o čemu se radi! Ova zemlja može hraniti deset miliona ljudi, a mi imamo problem sa ovo što je ostalo – 3,5 miliona.
Sve to dobro i lijepo zvuči, ali kako to ostvariti kada ne postoji politička volja?
Prvi korak je predočiti to bh. građanima, zainteresirati ih za njihovo dobro, jer je to njihova imovina. Trebaju znati da je svaki građanin BiH vlasnik toga. I da biraju one ljude koji su spremni voditi računa o državnoj imovini, da se ona razvija i stavi u funkciju ekonomskog oporavka BiH.
Kao naprimjer…?
Imali smo za to nekoliko prilika – od autoputa koji nismo napravili, a mogli smo…Zamislite kolika je šteta od toga. Pa smo imali energetske projekte protiv kojih se kuka i motika digla, a sada svi kažu da je to bilo dobro, jer nismo ništa privatizirali nego smo pozvali partnere. To je tada bio moj zahtjev ljudima u stranci – Hećo je bio ministar – nema privatizacije. Da ostavimo to sljedećoj generaciji, ako hoće ona to da radi, a mi da pozovemo partnere – dobro njima, dobro nama – i javile su se najveće firme iz Njemačke i Austrije. I to je palo, jer je organizovana tako dobra medijska hajka na taj projekat, pa su onda o tome pisali ljudi koji o tome pojma nemaju, i na kraju se sve povezalo s politikom…
O kolikim investicijama govorite?
Radilo se tada o 3,5 milijarde eura investicija. Da smo to tada učinili, 2008/2009. godine, mi bismo danas bili vodeća ekonomija u regionu… Šta sam ja radio u toj politici? Sasvim jasno sam davao do znanja da je meni prije svega stalo do teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH i međunarodnog priznanja BiH. Vjerujem da su mnogi koji su se borili za ovu zemlju, poginuli, da su mislili na to. Evo, sačuvali smo tu državnu imovinu, time nismo dali povoda nikome da misli da se može izdvojiti. Šta sad s tim? Kako to staviti u funkciju? To mnogi ljudi  znaju bolje od mene, ali iz nekog razloga se ne čuje njihov glas. Puno je teško probiti led, to ćete vidjeti. Dakle, govorimo, molimo za taj fond, svađamo se oko 100 miliona, a s druge strane imamo nešto vrijedno i kao da čekamo da to neko uzme.
No svi znamo da naše institucije ne funkcionišu izvan politike, pa i taj Fond za ekonomski razvoj stoga pada u sjenu politike, a teško je povjerovati da će se to stanje lako promijeniti i državna imovina, da tako kažemo, staviti u sistem ekonomskog funkcionisanja… Na čemu temeljite svoj oprtimizam da to možemo uraditi?  
Kad bismo napravili taj sistem, vidjeli biste da ima puno građana koji u tome žele učestvovati. Mnogi ljudi neće da učestvuju u tome, jer se groze svih tih komentara, čekaju da ta oluja prođe. Mi imamo puno ozbiljnih ljudi, puno ozbiljnih stručnjaka, ali gubimo ih. A mali smo pa ih ne smijemo gubiti. Odlaze nam mladi ljudi… Treba nam adekvatan obrazovni sistem koji mora proizvoditi vrijednost ako želimo da ti mladi ljudi budu u situaciji da se nose sa svojom generacijom u ovom globalnom selu. Neko će završiti u Hong Kongu, neko u Njemačkoj… Ako se on može dobro nositi s tim, znači da imamo dobro i ozbiljno obrazovanje. Kupovanje diploma nije ozbiljno. E ovakvi projekti uozbiljuju sve, pa i to. Onda ćemo moći reći – i nama treba npr. hidrologa, inženjera… Takav projekat dat će smjer našoj privredi i našem društvu. I neće biti najvažnije šta je ko izjavio danas, pa se onda svi nakače na to…
Šta ako to ne uradimo i dopustimo da nam, uslovno rečeno, propadne državna imovina? 
Ako to ne uradimo, pred nama je grčki scenarij. Pa ćemo izgubiti sve ove resurse o kojim govorimo. I sve ćemo to morati vraćati!
Angelina Albijanić-Duraković  i Mirna Duhaček
(Kraj 1. dijela)

 

Podijeli

2 komentara

  1. SAFO
    SAFO Oktobar 26, 10:59

    Kralju ,vrati se,spašavaj nas od debilčine Dodika.Bake i Šćepo mu nemogu ništa.

    Odgovori
  2. nije bitno
    nije bitno Januar 28, 10:16

    HAMZA MUJAGIĆ: SAMO HRABRO, BRAĆO MUSLIMANI – I NA NAŠOJ I NA ČETNIČKOJ STRANI! (jedanaesti dio)

    Zbog Alije Izetbegovića i nesposobnosti njegovih oficira je za svaku važnu kotu u Bosni ginulo u prosjeku po 200 mladića! Naravno, kako bi drugačije i radio čovjek koji je porijeklom sa Ade Ciganlije, koji se uvijek izjašnjavao kao Srbin i koji je u zatvoru dva puta posjećivan od ¨članova engleske vlade¨ (MI-6) i koji je iz zatvora oslobođen na peticiju najvećih srpskih četničkih ideologa.
    Nakon osnivačke skupštine u Tešnju otišli smo mojoj kući posjetiti moju majku Safetu i sestru Selmu. Iza kuće je zaravan zvana ‘Ravna’ a s nje se vidi na sve četiri strane kilometrima daleko. Uze mene Alija po običaju podruku i odvede pod jednu trešnju i gledajući u zemlju reče: ¨Znaš šta je, ja se svega ovog bojim¨. Ja sam mislio da nisam dobro čuo, pa rekoh: ¨Šta reče ti?¨ ¨Ja se svega ovog bojim¨. ¨Čega?¨, upitah ja. ¨Pa ovog, svega. Vidiš ti, narod se digao naveliko, mase su naroda na skupštinama, velika graja i galama, previše je to. Ja sam mislio, k'o nama je dovoljna jedna strankica od kakvih 100 hiljada članova i jedno mjesto u Parlamentu¨! Mene obli hladan znoj. ¨Slušaj, reko’, Alija. Vidi od moje kuće sa ovog brda vidiš pet munara, vidi prekrasan krajolik ljepotice Bosne koje više nejma. Za ovu se zemlju isplati boriti i bit Šehid! Ovo je naša zemlja i ovo je naš narod. Digao se je naš narod, uspjeli smo. Trebaš biti sretan.
    Vidi, reko’ Đulbeharu i djecu sam teslimio njenim roditeljima; Selma se brine za staru majku, ja sam sam, ja sam spreman, ja sam kurban i moji znaju da sam kurban. Ako nisi to isto i ako nisi spreman i ako se bojiš, molim te ostavi se svega dok je vrijeme¨! Po običaju, od njega nije bilo odgovora. I dalje gledajući u zemlju udaljio se je. Pogledam oko sebe. Vidim budalu Čengića, po običaju, kleberi se; Adil je ležao na travi i radio gimnastiku; Ismet Kasumagić u jednom kutu sam, tajanstveno i mračno gleda sve oko sebe, ne znam gdje su bili drugi ali meni se je oko mene okretala moja Ravna. Pogledam još jednom jedinstven krajolik najljepše zemlje Bosne i pomislim: ¨Ja-Rabbi, mi ćemo sa ovim čovjekom u propast, vidi i ovih budaletina okolo…¨ i dođe moj rođak Fikret i nešto poče govoriti i prekinu moj tmurni monolog.
    HAMDIJA POZDERAC JE BIO MOJ DOBAR PRIJATELJ I HAMDIJA JE MENI LIČNO OBJASNIO ZAŠTO GA JE SMJESTIO U ZATVOR. Kao što znate, Hamdija je poginuo braneći Ustav iz 1974. godine koji je garantirao državnost Republike BiH, a Izetbegović i Silajdžić su uništili taj Ustav praveći od gotove države veresiju i ideju za koju bi se trebalo početi boriti! Naravno, četnicima je trebala budala koja će praviti muslimansku državicu u Bosni. U POTONJIH 80 GODINA ČETNICI SU SE TRUDILI DA NAĐU DOVOLJNO VELIKE BUDALE u Bosni koji će zagovarati muslimansku državicu. Tokom II svjetskog rata je bio pokret Muhameda efendije Pandže, ¨Zeleni kadar¨, ali nisu uspjeli osloboditi značajniju teritoriju. Eto uspjeli su Izetbegović i Silajdžić napraviti Ničiju zemlju! Kakav je to narod koji trgovima i ulicama daje ime veleizdajnika?! To je samouništavački narod koji je sam sebi izabrao i izbire svoje dželate! To je ono što ja znam. Ono što ja ne znam, a što sam ga u našem zadnjem razgovoru direktno pitao, a on opet progutao knedlu, jest da ja ne znam da li je bio ucijenjen, potkupljen i da li je to radio planski i svjesno, ili zbog svoje nesposobnosti, ili pak zbog abnormalne ideje o muslimanskoj državici u Bosni. Da je moguća takva državica i da može opstati – ja bi se prvi borio za nju. Nažalost, to nije moguće! No, bez obzira na razloge i vrstu izdaje – posljedica po nas je uvijek ista – gubitak domovine!
    2. Kao što sam rekao, Izetbegović mi je u našem zadnjem 4.5 sahatnom razgovoru nudio sve pozicije u vlasti osim njegove – predsjednika – ali je najviše insistirao da uzmem posao ministra inozemnih poslova i stalno mi preporučivao svog Bakira. Ovo govorim zato da odvrtiš film i sjetiš se početka 1991. godine kad se odjednom na TV pojaviše skupina do tada potpuno nepoznatih (Silajdžić, Ganić, mislim Bičakčić, Latići) koja sebe označi muslimanskim intelektualcima i – sjedoše na vlast. Nakon mog razlaza sa Izetbegovićem, Silajdžić je zauzeo moje mjesto. Na brzinu mu je u Zagrebu drug Šabić (KOS) kupio intervju u Vijesniku, a potom pet minuta na Omladinskoj TV. Čim se momak vrati u Sarajevo, Nikola Gurović se pojavi na TV i proglasi čovjeka muslimanskim publicistom i još što-šta i meni mnogo što-šta posta jasnije.
    Smatram da je Haris Silajdžić poslije Izetbegovića drugi po redu izdajnik, ali opasniji od Alije jer je školovan lopov, jer su mu izdaja Bosne i borba za Bosnu jedno te isto, jer nema drugog interesa osim ličnog interesa, podmukao manipulant i nakon 15 godina u politici bez svijesti i ikakva znanja o politici, narodu i domovini, opasan, ne što je bezlična neznalica koja za dobre pare hoće uraditi sve, nego opasan zbog tog što to – MORA! Silajdžić je jedini koji je sudjelovao u svim događajima oko komadanja i propasti Bosne i čak sam pokušavao rasparčati Bosnu i unatoč tome ostao u politici i čak popularan!
    Priznajem javno da je Silajdžić dobrim dijelom moja greška. Uvijek se pojavljivao na skupovima SDA ‘odnekud’, sjedao uvijek u prvi red ali skroz na kraju i kad god sam sa govornice instinktivno pogledao u tom pravcu vidio sam zavist i mržnju. Odlučio sam ga pokušati izliječiti od te muslimanske bolesti. Na skupštinu u Odžak ga je doveo Muhamed Huković i zamolio me da, budući je to sin imama Begove džamije i da se boji govoriti javno, da ga ohrabrim i najavim. Momak je gužvao nekakav časopis u rukama, nervozno trljao ruke i znojio se. Ohrabrio sam ga. Zamolio sam gospođu Nevzetu Mešović, koja je vodila sastanak, neka ga posebno i kitnjasto najavi, a o njemu sam u superlativima prozborio i ja. Naravno, narod je oduševljeno pozdravio. Momak izađe na pozornicu, profuflja nešto što je napisao i siđe. Publika je u sali šutila. Mislio sam, dobro za prvi put, bit će kasnije bolje. Poslije svake skupštine je bio ručak, ili večera, što se meni nije sviđalo i izbjegavao sam to. Uvijek je bilo mnogo mojih pristalica koji su se htjeli viditi i zagrliti samnom pa tako tada u Odžaku, umjesto na večeru, ja odoh sa mojima u dvorište gdje smo se jaranili.
    Kad sam se vratio u salu gdje je bila večera da uzmem kaput vidim, momak zasukao rukave, uzeo čitav ovčiji but i grize i šljapće umašćen do ušiju i do lakata. Meni se nešto podvali i pomislih jesam li promovirao pravog, nešto u ovom čovjeku ne valja! ¨Gdje ste vi bili?¨, upita on mene. Bio sam, reko’, u dvorištu, družio se sa mojim jaranima. ¨Znate šta, reče momak, ja mislim da mi koji smo glavni, da se mi ne trebamo družiti sa narodom¨! Potapšao sam budalu po ramenu, rekoh, de se ti lijepo najedi, pa sjedni u kola pa hajde u svoje Saraj’vo! Izašao sam vani i zamislio sam se. Prevari mene Muhamed Huković, mislim da će ovaj izrast u veliko đubre! Pogodio sam. Izrastao je u veće đubre nego što sam mogao i predpostaviti! Nakon skupštine u Sarajevu priđe mi i reče da su mu dvojica Srba – Vojislav Maksimović i Aleksa Buha – ili nisu dali, ili ne daju da doktorira zato što je musliman i da mu i dalje prave probleme pa bi li mu ja mogao šta pomoći. Koliko je meni rečeno, doktorat mu nije valjao. Ja mislim da je on vjerski fakultet završio u Libijskoj pustinji. Onaj ko je pratio sudbonosne događaje zna šta je sve ovaj čovjek odrađivao i odradio – po naređenju. Kad sam se na zadnjem razgovoru razišao sa Izetbegovićem riječima: ¨Hvala ti, ja ne želim s tobom sudjelovati u propasti moga naroda i moje domovine kuda ih ti vodiš¨, znao sam da će jadni i unezvijereni momak sa Bistrika, bez svijesti o zemlji i narodu i državi, tjeran samo bolesnom željom za afirmacijom, zauzeti moje mjesto. Smatram da je tu dobrim dijelom moja greška. Da sam ostao među njima, spriječio bih ga da odradi ono što je odradio.
    Inače, Silajdžić se je meni dostojno odužio, kao pravi musliman. Počeo se uspinjati na temelju vrijeđanja i blaćenja mog imena. Pravili su političke tribine gdje je glavna tema bilo vrijeđanje mene (moj nećak je prisustvovao i sve zapisivao). Od tada mu počinje uspon. To je jedinstven primjer čak i u povijesti primitivne balkanske politike zato što se nisu kritizirali moji politički stavovi, nego se sa mržnjom napadalo i blatilo moje ime. Naravno, ni taj momak, niti niko od njih još uvijek živih koji su me tada vrijeđali nisu imali znanja, niti ga imaju danas, da bi zrelo kritizirali nečiji politički stav. Njihova politika je bila i ostala na nivou mahalskih ogovaranja.
    Ali, kao pametna osoba, pozabavite se malo životopisom tog momka sa Bistrika pa ćete se zaprepastiti, a nemojte misliti da je laž ono što o njemu piše Marko Lopušina u svojoj knjizi ¨CIA protiv Jugoslavije¨. To je čovjek koji je uz Izetbegovića drugi glavni izdajnik jer je sudjelovao u skoro svim dogovorima po svijetu gdje su se po neslužbenim i privatnim vilama sa posrednicima koje niko od nas nije ovlastio, komadala i dijelila naša domovina, naše njive i naše kuće, da bi tu neslužbenu trgovinu i šverc prenosili u službene institucije da sve legaliziraju. Godine 1993. u podrumu tadašnjeg hotela Holiday Inn je drug Silajdžić bio sazvao sastanak jer su se po njegovu mišljenju bili stekli svi uvjeti da se podijeli Bosna i on, je li, baš on, lično treba podijeliti Bosnu. Ludaka je od te nakane spriječio Tunjo Filipović (pitajte Tunju) i Rusmir Mahmutćehajić koji se pridružio Tunji. A Tunjo će Vam usput potvrditi i to da mu je drug Alija u Ženevi, na jednom od brojnih sastanaka komadanja naše domovine, nudio pet miliona dolara u tašni samo da se izgubi i da ne smeta!
    (kraj jedanaestog dijela)

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *