Kliker.info

Zašto muslimani šute o Kašogiju? Ne, ne šute muslimani, već čujem odgovor na ovo pojednostavljeno pitanje. Ali ne mogu da nađem kraći naslov za sve ono što jeste i nije rečeno o krvoločnom ubistvu novinara Džamala Kašogija, ili Hašudžija, u svijetu islama. Jer i ono što je rečeno jeste šutnja o pravom motivu njegovog ubistva i prirodi sistema koji stoji iza njega. A preko njegovih još nepronađenih komada tijela prelamaju se rasprave o političkim strategijama velikih sila i nastoji ušićariti što više za rivalstvo i regionalno vođstvo Srednjeg istoka.

Piše : Hajrudin Somun (Oslobođenje)

Nešto je već rečeno o onima koji su pokušavali da sakriju i zataškaju zločin u istanbulskom konzulatu. Vadah Hanfar, poznati arapski intelektualac i direktor Al-Shark Foruma, govoreći ovih dana o “smrtonosnoj cijeni izvještavanja” na medijskoj konferenciji koju je u Sarajevu organizovala Al Jazeera Balkan, rekao je za Saudijsku Arabiju da je to “režim koji može ovo da učini (misleći na ubistvo Kašogija), jer vjeruje da posjeduje ljude… Njima je čudno zašto se pravi tolika buka oko toga… Mi živimo u takvim režimima.” Napravio je i poređenje s Inkvizicijom u Evropi prije mnogo vijekova, a mogao ga je praviti i s metodama kojima su se u srednjem vijeku služili arapski vladari, naprimjer čuveni i opjevani Harun Al-Rašid, koji je svuda kuda se kretao u svojoj pratnji vodio i dželata.

Za ovu priliku ograničio bih se na to kako su arapske i većinski muslimanske zemlje zvanično popratile Kašogijevo ubistvo. Ali i kako je većina drugih, nezvaničnih i javnih institucija koje bi trebalo da predstavljaju glas većine muslimana “odšutjela” jedan tako okrutan zločin. Pa i mediji po muslimanskom svijetu više su se bavili detaljima, a ne njegovom suštinom.

Većina zemalja iz te prve kategorije izrazila je javnu podršku i razumijevanje za držanje saudijskog dvora: Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati, Džibuti, Egipat, Jordan, Kuvajt, Liban, Oman, Palestina i zvanična vlada Jemena koja sjedi u Rijadu. Evo nekoliko primjera iz reagovanja njihovih vlada, s tim što se još nijedan šef države nije usudio da iziđe pred javnost. Bahrein: “puna solidarnost s Kraljevinom Saudijskom Arabijom protiv onih koji pokušavaju da je podriju i naškode”, Egipat: “pohvala hrabroj i odlučnoj reakciji saudijskog kralja da se pokrene istraga i upozorenje protiv pokušaja da se slučaj koristi protiv SA”, Jordan: “potvrđuje svoje držanje uz SA protiv glasina kojima je cilj njena vlast”, Kuvajt: “izražava žaljenje zbog nepravedne kampanje protiv SA, kojoj je cilj da se naškodi Kraljevini i podrije njen status na arapskom, islamskom i međunarodnom nivou”, Ujedinjeni Arapski Emirati: “reperkusije kampanje za one koji je protiv Kraljevine potpaljuju biće užasne”, Liban: “kampanja protiv SA predstavlja kršenje njene stabilnosti i neprihvatljiv poziv da se region gurne prema daljim negativnim zbivanjima”, Palestina: “Palestina je sada, bila je i ostaće na strani Arabije”. U većini reagovanja govori se o “slučaju Kašogi”, rijetko o ubistvu, a nigdje kako je ono obavljeno.

Ne treba nimalo da čudi stav članica Savjeta za sigurnost Zaliva, GCC. Osim odnedavno Katara, one su sve redom poslušne dvoru u Rijadu, kao nekad, recimo, članice Varšavskog pakta sovjetskom rukovodstvu u Moskvi. Neke, poput Bahreina, egzistencijalno zavise od Saudijaca, koji su, kao nekad Rusi u Budimpeštu ili Prag, poslali trupe da spase režim tog ostrvca. Izvjesno razumijevanje moglo bi se imati za držanje Imrana Kana, novog premijera Pakistana.

On je čak učestvovao na investicijskoj konferenciji “Davos u pustinji”, koju je saudijski prestolonasljednik Muhamed Bin Salman – ili MBS kako ga od milja zove predsjednik Trump – održao, a nije otkazao kako bi se moglo očekivati, jer mu je dobro došla da malo zataška “slučaj Kašogi”. Imran Kan je tako spasio šest milijardi dolara koje mu je MBS obećao da bar malo olakša zatečeno ekonomsko stanje. Bio je iskren kad je rekao: “Nama su očajno potrebne pare, a ako ih ne dobijemo od MMF-a ili drugdje, zapašćemo u velike probleme”.

Tu leži, ustvari, suštinski razlog držanja arapskih i muslimanskih vlada i vladara, koje saudijski dvor parama od nafte pridobija za svoju politiku i ideologiju. Jordanu je tako obećano desetak milijardi da ne skreće s američko-saudijsko-izraelskog kursa rješenja krize na Srednjem istoku, a i za rečenu podršku Palestinaca koju je izrekao lično Mahmud Abas, izraelski Jerusalem Post tvrdi da je iznuđena iz Rijada. Drugi razlog je regionalno političko i ideološko-sektaško svrstavanje i razvrstavanje kako bi se znalo ko je vodeća sila na širem prostoru Srednjeg istoka.

U užem planu se to odvija među zemljama i muslimanima koji pripadaju Ehli-sunetu, sunetskom ogranku islama, a koji se već vijek, dva razvrstavaju po slijeđenju Muslimanskog bratstva ili braće, rođene u Egiptu, s djecom rasutom po svijetu islama od Malaje i Indonezije do Balkana i Bosne, i vehabijsko-selefijskog pravca, porijeklom sa Arabijskog poluostrva dok još nije postao ideološka osnova saudijske dinastije, koji nastoji da istisne onaj prvi, opet od Indonezije i Malezije, do Balkana i Bosne.

U širem krugu je podjela islama na sunitski i šiitski pravac, koja se sama po sebi održava vijekovima, a ovih nemirnih godina potpaljuje politikama i interesima velikih sila na Srednjem istoku. I ta podjela se osjeća u ovim reagovanjima na tragičnu smrt Džemala Kašogija. Otuda uzdržanost iranskih vlasti i naširoko praćenje zbivanja, u očekivanju negativnih posljedica po saudijski dvor čijoj je antiiranskoj kampanji i hajci princ MBS, zajedno s predsjednikom Trumpom i izraelskim premijerom Netanyahuom, dao novi zamah. Još je značajnije držanje Turske, ne samo po tome što se zločin dogodio na njenom tlu, usred Stambola odakle su sultani nekoliko vijekova vladali i Arabijskim poluostrvom.

Iako se slažem s njim, poslužiću se preciznijim komentarom mog starog kolege Cengiza Candara koji kaže: “Ubistvo Kašogija bilo je takođe jedna vrsta Božijeg dara za predsjednika Erdogana, koji se vrlo efektno koristio svojim kartama. On je hranio strane medije i zvaničnike evidencijom i dokazima o njegovom ubistvu, ne koristeći se nimalo neprijateljskim jezikom ili aktivnošću protiv Saudijske Arabije. On je držao Saudijce pod usijanom vatrom sve dok nisu morali priznati da je Kašogi ubijen i da je to učinjeno s predumišljajem. Erdogan je takođe tako prisilio Trumpa da promijeni svoj jezik prema Saudijcima, a sebe istovremeno izlagao kao nezamjenjivog igrača na Srednjem istoku, predsjednika regionalne sile koja se uzdigla iznad Irana i Saudijske Arabije.”

Zaključak se potvrdio vrlo brzo kad su Erdoganu, do juče izolovanom i optuživanom za autoritarizam i kršenje ljudskih prava, došli na noge lično kancelarka Merkel i predsjednici Putin i Macron, kojima je, kako se pohvalio, lično otkrio sve detalje o ubistvu u Istanbulu.

Mene lično ne čudi sve to što se događa oko tog okrutnog zločina koliko ne mogu da razumijem kako to ona druga, nezvanična kategorija muslimana, ostaje tako šutljiva i ravnodušna, zadovoljavajući se samo da u stilu arapskih vlada kaže kako je reagovanje svijeta “pakosna kampanja protiv Saudijske Arabije”.

Da li su se i muslimanski autoriteti i institucije zabrinuli da ne presahnu saudijske donacije ako se nešto dogodi kralju iz Rijada, čija titula Hadimul-Haremejni-Šerifejn znači čuvar dva prva islamska sveta harema, Meke i Medine. Ili možda i oni odani vjernici koji sanjaju da jednom odu na hadž, a nemaju za to sredstava, očekuju, kao što su tako poslije okončanja rata postajali hadžije mnogi Bosanci i Hercegovci, da ih saudijska humanitarna organizacija odvede tamo besplatno, i ne znajući da takav hadž nije valjan po islamskim propisima?

Zar jedan tako brutalan i precizan zločin, ako se zanemari i sve drugo što taj dvor čini, ne zaslužuje da muslimanska udruženja, intelektualne grupacije, mediji i obrazovne institucije, ako na to ne smiju da se usude Arapska liga ili Islamska konferencija, iziđu pred javnost svojih zemalja i cijelog svijeta islama s prijedlogom da se tom dvoru oduzme titula Hadimul-Haremejni-Šerifejn?