hamburger-icon

Kliker.info

Hajrudin Somun : Nije šala oboriti ruski avion

Hajrudin Somun : Nije šala oboriti ruski avion

06 Decembra
07:08 2015

somunhaj556Koliko su puta ruski suhoji i migovi povrijedili vazdušni prostor neke od članica NATO, ali nijedan od njihovih vrhovnih komandanata, na primjer male Estonije ili Velike Britanije, nije naredio da se obore. Nije toga bilo ni na vrhuncu Hladnog rata.

Piše : Hajrudin Somun (Vijesti)

Napetost bi se smirila podizanjem slušalice crvenog telefona u Vašingtonu i Moskvi. A koliko bi tek do danas turska i grčka avijacija izgubile borbenih aviona da su pri ulijetanju jedna drugoj u granično nebo nad Egejskim morem bili pogođeni protivavionskom raketom?

S Rusijom i Turskom to je mnogo drukčije. Da bi se koliko toliko ušlo u motive obaranja ruskog borbenog aviona nad tursko-sirijskom granicom prošlog 24. novembra, potrebno se vratiti u istoriju ne samo prošlog, nego više prošlih vjekova. A da bi se shvatile posljedice koje se već prvih dana gomilaju na terenu tursko-ruskih odnosa, dobro je oslušnuti turske kolege i prijatelje koji neizmjerno vole svoju zemlju, ali je znaju i kritikovati kad zatreba.

„Od blizu tuceta svojih susjeda, samo je jedan od kojih se Turska zaista boji: Rusija“, kaže Soner Cagaptay. Ima pravo, Turci, bolje reći Osmanlije, s Rusima su vodili najmanje sedamnaest ratova, a nijedan nisu dobili. Nije ih bilo ni neriješenih, rečeno sportskim rječnikom. Drugi, Akin Unver, smatra da su ratovi s Rusijom bili katalizatori osmanske i turske politike. Kad su 1783. Rusi osvojili Krim, prvu osmansku provinciju s muslimanskom većinom, bio je to „okidač modernizacije“ Osmanske carevine koja je dovela do Ataturkovog proglašenja turske republike. Pri tome se, kao što se obično radi, upotrebljava termin „westernisation“, koji je tačniji i pogodniji za opis tog procesa, ali bi njegov doslovan prevod na ove naše jezike bio pogrub: „pozapadnjavanje“. Da bi se vojno oduprla daljim gubicima, Porta je odlučila da primjenjuje dostignuća i metode tadašnje zapadne civilizacije. Tako je to bilo sve do našeg doba: Turska se pod pritiskom Rusije okretala Zapadu, a Zapad je nagradio prijemom u NATO pakt.

Po logici toliko izgubljenih mečeva, svaki bi tim izbjegavao izazov takvog protivnika kao što je Rusija. Pa ipak, zašto se Turska osmjelila da to učini ako je već i od Rusije priznata kao nezaobilazna i snažna regionalna sila, i ako su nesumnjivi lideri dvije zemlje, predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan, odnose dvije zemlje uzdigli do strateškog stepena. A samo prije nekoliko dana Putin je odbio da se vidi s Erdoganom, a kamoli da s njim razgovara, kao što je s američkim predsjednikom Obamom, u pauzi pariske klimatske konferencije, sjeo za onaj sto ispod šanka, kao da su kafanski prijatelji. A u stvari ih, i kao političare i ličnosti, mnogo više stvari razdvaja nego Putina i Erdogana.

Turskoj je Sirija najbolnija tačka vanjske politike, a kako se sve više prelijeva i na njeno tle, postaje i najbolnija rana njene sveukupne politike. A tu je upravo dirnula i povrijedila Rusija. I radi se i ne radi o dva miliona sirijskih izbjeglica za koje troši milijarde dolara. Ili o turkmenskoj manjinskoj zajednici na sirijskom sjeveru na koju padaju ruske bombe i nad kojom je oboren ruski avion. Ili o ruskoj, pa i američkoj podršci kurdskim pobunjenicima protiv režima u Damasku. Radi se najviše i jednostavno o tome da Turska smatra taj režim izvor svih zala na njenim južnim granicama i na cijelom Srednjem istoku posljednjih nekoliko godina. I da se sirijska drama može okončati samo odlaskom, ili obaranjem predsjednika Bašara Al-Asada. A Rusija, s druge strane, i politički i vojno pomaže održanje na vlasti tog baasističkog diktatora, pa joj on služi i kao most za povratak na Srednji istok, kao što Iranu služi kao most širenja svog uticaja do obala Mediterana. Rusija je u međuvremenu, a posebno poslije teroriastičkih napada u Parizu i drugdje po svijetu, prihvaćena i kao dio koalicije u ratu protiv tzv. Islamske države. A Turska je ostavljena po strani. Iako je i njoj stalo do rušenja tog osionog gnijezda zla na njenim granicama, u tom zamršenom krugu nasilja i interesa nije uspjela da se snađe onako kako bi odgovaralo jednoj moćnoj regionalnoj sili. Pribjegla je rizičnom potezu o čijim posljedicama, vjerovatno, njeni politički lideri nisu bili dovoljno svjesni kada su vojnim komandantima izdali nalog za okidanje obarača prema ruskom suhoju na raketnom poligonu.

Nije izbio novi tursko-ruski rat, pa ni širi, iako su proizvođači tajnih zavjera odmah počeli širiti strah od trećeg svjetskog rata.Vremena su drukčija nego u osmansko doba, a nije ni Rusiji ni Turskoj do rata,  kojeg, i da se desi, Turska ne bi mogla dobiti, kao ni onih najmanje 17. O posljedicama, ili pitanju ko je koliko dobio a koliko izgubio ispaljivanjem turske rakete prema ruskom avionu, pisaćemo narednog petka, ali do tada da se samo vratim na Krim. Ne onaj iz rata 1783, nego naša moderna vremena u kojima je Rusija ponovo osvojila to blagorodno poluostrvo i pripojila ga majčici Rusiji, a da na to ni NATO, ni Turska kao njegova po vojnoj snazi druga članica, nisu pokrenuli razarače da je spriječe. Čak ni da obore jedan njen borbeni avion.

– See more at: http://vijesti.ba/clanak/288270/nije-sala-oboriti-ruski-avion#sthash.f6k8m4sm.dpuf

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku