Kliker.info

Ako ne umre prije toga, čovjek se obično smiri kad postigne najviše što je želio u životu. Da, ako nije političar, reći će neko. Ne vjerujem ni ja da političari, koliko sam ih iz blizine posmatrao i pratio, znaju za granice vlasti i moći.

Piše : Hajrudin Somun (Oslobođenje)

Ali se ipak dogodi da zastanu kad dođu do vrhunca, što se nadam da će tako biti i sa Recepom Tayyipom Erdoganom, novim predsjednikom Turske. Pošto je u savremenoj istoriji Turaka stao uz sam bok Ataturka, a u nekim terminima ga i pretekao, nadam se da će ublažiti emocionalnu retoriku dragu masama koje su ga dovele do pobjede. I da će se među neizvršenim izbornim obećanjima, prirodnim za svaku politiku, naći i jedno koje duboko zadire u političku istoriju i kulturu Turske. To je Aja Sofija, jedno od carigradskih čuda koje milioni posjetilaca tog grada – za koje Bog nije mogao naći ljepše mjesto na cijelom svijetu – ne mogu zaobići, ali će, kad bi se ostvarila neka predviđanja, morati skinuti cipele da bi ga bolje osmotrili.

Gradnju jednog od simbola pravoslavnog kršćanstva, Crkvu božanske mudrosti, mnogo poznatiju kao Aja Sofija, završio je Justinian Veliki, istočno-rimski imperator, 537. godine, da bi je 1453. sultan Mehmet Fatih preradio u džamiju, a svi kasniji sultani i njihovi podanici smatrali simbolom muslimanskog osvajanja Konstantinopola, preimenovanog u Istanbul. U njenim prostorijama bilo je i sjedište ekumenskog patrijarhata, izuzev prve polovine 13. vijeka, kada su Carigrad razorili i kroz njega protutnjali latinski krstaši u jednom od pohoda na svijet islama.

Aja Sofija je bila džamija sve dok osnivač Turske Republike Mustafa Kemal nije 1935. odlučio da je učini muzejom. On je rekao da je to “poklon čovječanstvu” od moderne Turske. Patrijarhat je, po slovu Lozanskog mirovnog sporazuma iz 1923, ostao u Istanbulu, pošto su kršćani Istanbula i zapadne Trakije izuzeti iz “miroljubivog transfera” stanovništva između Turske i Grčke, transfera čija će se prisilna forma na Balkanu 1990-ih nazvati etničkim čišćenjem. A pošto je još jedan transfer, onaj između religioznog u sekularno društvo i kulturu u Turskoj, za razliku od Evrope gdje je to trajalo na stotine godina, obavljen po veoma kratkom postupku, ni pretvaranje Aja Sofije u muzej nije prošlo bez otpora vjerskih i nacionalističkih turskih krugova. Antikemalisti će Ataturku to upisati u jedan od grijeha protiv islama. Međutim, Ataturka kao državnika pri takvoj odluci vodila je još više od ljubavi prema čovječanstvu – posebno zapadnom, reći će njegovi protivnici – bojazan da će Grčka na osnovu Lozanskih sporazuma zatražiti da se Aja Sofija vrati u prvobitno stanje.

Nije ni Erdogan prvi turski predsjednik vlade koji je osjetljiv na nezadovoljstvo pravovjernih turskih nacionalista što je Aja Sofija pretvorena u muzej. S tom razlikom što i on takvima pripada, pa samim tim i zahtjevi da se u njoj ponovo obavljaju namazi imaju veću snagu. Adnan Menderes, koga je na smrt osudila turska armija u jednom od svojih udara, još 1953. je na petstogodišnjicu osvajanja Carigrada, u Aja Sofiju vratio četiri velika kruga, ili medaljona po arhitektonski, na kojima su ispisana imena četvorice prvih islamskih halifa.

Desetak godina otkako je, s dolaskom Erdoganove AKP stranke na vlast, počela da se krnji kemalistička simbolika, na red je došla i Aja Sofija. Pretprošle godine u Izniku, a prošle u Trabzonu, tamošnjim istoimenim crkvama vraćena je funkcija islamske bogomolje. Povodom otvaranja muzeja tepiha, tik do Aja Sofije i gledajući u nju, potpredsjednik vlade Bulent Arinc je novemba 2013. rekao: “Džamije se ne bi smjele koristiti u druge svrhe osim za molitve… Evo sada gledamo na potištenu Aja Sofiju, moleći Allaha da uskoro dođu dani kada će ona opet biti radosna i nasmijana”. Pet dana nakon ove njegove nježnosti upućene Aja Sofiji, odlučeno je da se u džamiju pretvori istanbulska crkva Ivana Krstitelja, koja je bila dio Studija, jednog od najvećih bizantskih manastira. Početkom maja 2014. član Parlamenta Hilmi Yildirim podnio je čak nacrt zakona za otvaranje Aja Sofije za muslimanske molitve. Na dan manifestacija povodom svake godišnjice osvajanja Istanbula, ovog 31. maja, dakle u jeku kampanje AKP-a za svog kandidata na izborima, Erdogan je simbolično podržao sve te inicijative, pozivajući islamske lidere da se zajedno mole u Aja Sofiji. Pored kampanje na Twitteru, prethodnog dana to su već činili ispred Aja Sofije omladinci iz Anadolske omladinske asocijacije.

Ako se i odluči na takav potez poslije preseljenja u ankarsku Čankaju, predsjedničko sjedište podignuto još za Ataturka, neće Erdoganu biti lako da ga ostvari. Naići će na otpor i u Turskoj i van Turske. Šef grčke diplomatije već je rekao da bi to bila provokacija milionima kršćana u svijetu. Pogotovo u vrijeme kada fanatici na Srednjem istoku pod islamskim zastavama skrnave sve neislamske svetinje i ubijaju svakoga ko ne pripada ne samo islamu nego i njegovom sunitskom pravcu kojem pripadaju i Erdogan i većina Turaka. Istaknuti turski novinar Sahin Alpay, podsjećajući Edogana da je zajedno sa španskim premijerom Zapaterom bio sponzor Alijanse civilizacija, inicijative pokrenute 2005. u UN-u s ciljem otpora strahu i polarizaciji među muslimanima i zapadnim nacijama, zaključuje “da bi konverzija Aja Sofije u džamiju požnjela upavo suprotan rezultat”. A njegov kolega Kadri Gursel kaže da “oni koji to hoće da urade, učiniće uslugu Huntingtonovom sukobu civilizacija”.

Onakva kakva je, i ja bih volio da ostane Aja Sofija. Gromada ljudskog graditeljstva i duhovnosti. Muzej arhitektonskih i graditeljskih stilova, pomiješanih u spontanoj kreativnosti enterijera i asimetričnosti munara kakvu vole probrani ljubitelji umjetnosti. Doživljavao sam je kao simbol povijesnih mijena, ali i jedinstva Božijeg – ko god u njega i kako vjerovao – jer iza ostruganih slojeva maltera poslije gotovo pet vijekova izronili su pozlaćeni likovi kršćanskih svetaca kojima nimalo ne smeta što su uz njih zlatnim slovima ispisana imena Allaha, njegovog poslanika Muhameda, i prvih halifa Osmana, Omera, Abu Bekira i Alija, pa im ne bi bilo drago da ih ponovo prekrije tama nekih novih mimara.