Kliker.info

Ako ste, uprkos svemu, uspjeli sačuvati zdrav razum i, uslovno rečeno, ostali normalni, to još ne znači da ste u stanju ostati čitavi u neravnopravnom sudaru sa gadostima bolesnog društva u kojem živimo. Nije tako samo u ovoj sve zapuštenijoj zemlji, etnonacionalistički totalitarizam, u neraskidivoj sprezi sa klerom, ustoličen je na širokom prostoru bivše Jugoslavije, poglavito u Srbiji i Hrvatskoj.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

U tako oblikovanim društvima pojedinac ne znači ništa, pogotovo onaj sve usamljeniji, neprilagodljivi pojedinac, jer su vjerska pripadnost, nacija i njeni mitovi postali mjera svih stvari. Ljudi su potpuno ravnodušni prema čovjeku koji, izboden nožem, umire na trotoaru, ali će se zato na signal da je kolektivni neprijatelj “pred vratima”, cijela nacija dići na noge.

Upravo smo ovih dana vidjeli sa kakvom se fascinantnom lakoćom vrši opća mobilizacija Srba i Hrvata. Postojalo je samo jedno mjesto na svijetu – a ni ono od prošle srijede više ne postoji – gdje su se ukrštali njihovi ratni računi. Bila je to sudnica Haškog tribunala. Nakon presude generalu Mladiću, osuđenom na doživotnu robiju, a sedam dana kasnije i šestorici bh. Hrvata sa Jadrankom Prlićem na čelu, pozivi na urgentno etničko postrojavanje stizali su iz raznih struktura – političkih i medijskih propagandnih štabova, udruženja ratnih veterana i drugih patriotskih horova. Paljenjem svijeća i molitvenim lamentima u crkvama naglašavano je duhovno pokroviteljstvo nad kampanjom koja je osuđenim ratnim zločincima podarila auru popularis.

Presuda Mladiću zatekla je Aleksandra Vučića na njegovom utabanom američko-ruskom “srednjem putu”, pa se on u skladu s tim prema njoj i ponio – niti je veličao zloglasnog generala, niti je izričito osudio njegove zločine. Stereotipno difamiranje Haškog tribunala kao “političkog i antisrpskog” prepustio je zajapurenom Miloradu Dodiku, ruskom ministru inostranih poslova Sergeju Lavrovu i militantnom srpskom patrijarhu Irineju, poznatom po tome što je nacrtao kartu “nove Srbije” i što bi rado poslao vojsku na Kosovo.

Vučić je obećao da će Srbija izaći iz mitova, a Srbima preporučio da prestanu da se “guše u suzama prošlosti” i okrenu budućnosti. Ova floskula je postala opće mjesto u školi mišljenja koju je na Balkanu instalirala međunarodna zajednica, a Vučić se trudi da u toj školi dobije kakvu-takvu prolaznu ocjenu. Međutim, srpska istoričarka Dubravka Stojanović misli drugačije: “Potpuno je nemoralno reći da se treba okrenuti budućnosti. Šta to znači? Ne obazirati se na prošlost? Mi nismo stigli ni do vrlo jednostavnih pitanja. Na primer: da li znate da je u Sarajevu tokom opsade ubijeno 1.600 dece, mnoga od njih iz snajpera?

I onda sledeće pitanje: da li je to uredu ili nije? Pa kad odgovore na to, onda neka stave majicu s likom Ratka Mladića. Mi, naravno, možemo da se pravimo kao da se ništa nije dogodilo ili kao da nas se to ne tiče. Ali, takvo društvo ne može ni da opstane, a kamoli da hrli u budućnost. Ako se kao društvo kristalno jasno ne odredite prema, na primer, sekundarnim i tercijarnim grobnicama u koje su prevoženi ostaci ubijenih da bi se sakrili, onda i sami trulite u toj jami”.

I najzatucaniji Srbin, ako je gledao TV prijenos iz haške sudnice, mogao je, ako je htio, da se uvjeri da je plan Radovana Karadžića i njegove paljanske klike bio fašistički plan, da je njegov realizator bio general Mladić i da zločini koji su počinjeni, kako je istakao predsjedavajući sudija Alphons Orie, spadaju “među najteže zločine poznate čovječanstvu”.

Bilo je jezivo slušati sažete opise samo nekih od tih zlodjela. Sedam dana kasnije, i najzadrtiji tuđmanovac mogao je, na isti način, da postane svjedok potpunog kraha šovinističke politike koju je personificirao predsjednik “svih Hrvata”, mogao je da vidi kako Deklaracija o Domovinskom ratu praktično gubi svoj smisao i kako je dio tog rata bio udruženi zločinački poduhvat, na čijem su se čelu nalazili Tuđman, Šušak i general Bobetko. Ali, koliko se Hrvata usudilo da javno kaže kako sadržaj presude Prliću i ostalima odgovara činjenicama?

Vesna Pusić, koja je svojevremeno u Saboru jedina glasala protiv pomenute deklaracije, ponovo je proglašena vješticom, a Stipe Mesić izdajnikom. Nacija je na nogama! Na djelu je, kao i među Srbima, zastrašujući kolektivizam, potpuna negacija pojedinca, koji u ovakvim slučajevima ima samo jednu dužnost – da ne postoji. Jednoumlje iz najboljih komunističkih vremena! Čak je i vodeći liberalni dnevnik popustio pred naletom nacionalističke histerije. Jedan od njegovih vodećih kolumnista, inače nepokolebani antituđmanovac, piše kako se Hrvatska “ovih dana svrstava iza politike koja je po naciju bila štetna”. Međutim, sa stanovišta njenih bošnjačkih žrtava, ta politika je bila fašistička.

Da imaju osjećaj odgovornosti, hrvatski političari bi se suočili sa sadržajem presude kao utvrđenom istinom i u tom smislu naciji predočili problem. Umjesto toga, oni su slučaj pretvorili u diletantski politički teatar. Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković i Dragan Čović trovali su javnost izjavama u kojima je presuda šestorici Hrvata nazivana “nepravednom”, “antihrvatskom” i “zločinačkom”. Potpuno izvan konteksta izvode se nebulozni zaključci – od toga da će presuda još više pogoršati položaj Hrvata u BiH, do toga da ona predstavlja početak kraja Bosne i Hercegovine?!

U kampanju se uključila i Biskupska konferencija BiH, koja je zauzela stav da se domicilnim Hrvatima “nastavljaju slati poruke da BiH nije i njihova domovina i da za njih u njoj nema mjesta”. Nejasno je kakve veze ima ova presuda sa položajem Hrvata u BiH ili sa njihovim odlaskom u razvijene zemlje, a pogotovo sa prorokovanjem o “početku kraja” ove zemlje? Međutim, ovdje je riječ o zločinu i kazni. Ni o čemu više.

Ali, ne pada snijeg da pokrije brijeg. Sudbina šestorice Hrvata nije stvar koja bi posebno ganula desničarski establišment u susjednoj državi. Uznemirava ga činjenica da je Franjo Tuđman pravomoćnom presudom Haškog tribunala označen kao vođa udruženog zločinačkog poduhvata. A Plenkovićev HDZ je sljedbenik Tuđmanove politike.