Gojko Berić : Sanjaj socijalizam, trpi kapitalizam
Piše :Gojko Berić (Oslobođenje)
Prošlost je potrošena, sadašnjost je nikakva, a budućnost nesigurna. Ovaj sažeti opis našeg stogodišnjeg planetarnog iskustva blizak je većini savremenih mislilaca. Sadašnja kriza, koju neki od njih vide kao uvod u onu iz 1929. godine, proizvodi masovni strah. A strah rađa pobunu. Kako to izgleda, vidjeli smo prošlog vikenda, kada je socijalni tornado zahvatio polovinu svijeta. Mlade generacije formirale su globalni pokret otpora korumpiranim političkim sistemima i bankarskim gladijatorima, od Tokija i američkih gradova, do Londona, Frankfurta, Madrida i Rima. Zajedničko im je ime "ogorčeni". Nemaju jedinstvenog vođu, ne ujedinjuje ih jedinstvena politička ideologija, niti rasna, nacionalna ili vjerska pripadnost, već siromaštvo. U Evropi u ovom trenutku ima 100 miliona siromašnih, a socijalna nejednakost je zagarantovana još od dječijih vrtića. Vlade sve više smanjuju izdatke za zdravstvo, državne škole nestaju, a skupo privatno obrazovanje rezervisano je za bogate.
Ipak, gnjev mladih usmjeren je prvenstveno na bankare, koji su izloženi optužbi da su "bez ikakvih obzira uništili naše živote". Zanimljivo je da Che Guevara nije ikona "ogorčenih". Na pobunu ih je, kakav paradoks, podstakao jedan starac. Čovjek je upravo napunio 94 godine i zove se Stephane Hessel, porijeklom njemački Jevrej, koji od svoje sedme godine živi u Francuskoj. Otac mu je bio pisac, a majka slikarica. Hessel je imao buran život. Prilikom kapitulacije Francuske zarobljen je kao francuski vojnik, ali je uspio pobjeći i staviti se na raspolaganje generalu De Gaullu u Londonu, koji ga šalje natrag u Francusku da organizuje mrežu otpora. Nije imao sreće, Gestapo ga hapsi i prebacuje u koncentracioni logor Buchenwald. Ipak, preživio je holokaust, pobjegavši prilikom transporta u drugi logor. Hessel je poslije rata postao diplomata i 1948. učestvuje u izradi UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima. Prije godinu dana objavio je malu knjižicu pod naslovom "Pobunite se!", koja je prevedena na više od 30 jezika i prodata u nekoliko miliona primjeraka. Hessel se njome obraća mladima iz čitavog svijeta: "Niti ne znate u kako važnim vremenima živite. Zato – probudite se! Jer za dvije godine već će biti kasno." Podrazumijeva se da niko ne može očekivati da to drugi umjesto njega učine.
Protesti u Bosni i Hercegovini bili su tek daleki, slabašni eho onog što se prošlog petka dešavalo u najvećim evropskim gradovima. Povremeni revolucionarni uzvici nekolicine "ogorčenih" i veliki crni transparent na kojem je pisalo "Za klasni rat protiv diktature kapitala" privukli su pažnju jedva stotinjak Sarajlija. Nisam bio među njima, iako sam itekako ogorčen. Na kraju krajeva, svakog se četvrtka bunim na stranicama Oslobođenja, ali za pobunu nas koji smo, po definiciji novinarskog poziva, "psi čuvari demokratije", vlastodršci ne daju ni pet para. Tog petka sam bio na jednom drugom mjestu. Ima jedna kafanica u samom centru Sarajeva, neupadljiva i nekako sklonjena, u koju povremeno navratim. U njoj jedva da može stati desetak manje-više stalnih gostiju, a bude dana kad ih nije manje od dvadeset!
Nisam poznavao čovjeka koji je sjedio s druge strane stola. Pio je pivo iz boce. U kafani volim da pričam, ali i da slušam. Poslije kraćeg dijaloga, moj novi poznanik nije prestajao da govori. Bosanci imaju neku neobičnu, naivnu ali zdravu potrebu da prvom neznancu u kafani, vozu, autobusu ili bolesničkoj sobi ispričaju čitav svoj život. To sam doživio bezbroj puta. Elem, čovjek je penzioner, bio je zaposlen u Hidrogradnji, radio u Libiji i Iraku, sagradio kuću na sprat na Sedreniku i malu vikendicu negdje kod Sedam šuma. On i žena žive u prizemlju, a sin, njegova nezaposlena žena i dijete na spratu kuće. Eto, taj bivši socijalistički rabotnik, u mladosti koferaš kojem otac nije ostavio gotovo ništa, pod starost pomaže sinu i njegovoj porodici da preživi, i ostavlja im u nasljeđe kuću i veliki voćnjak, imovinu koju je stekao radom u socijalizmu. Povremeno mi je išao na živce, jer je pričao tako kao da niko nije imao život sličan njegovom, ali sam mu na kraju bio zahvalan – njemu dugujem ovu kolumnu.
Ne možeš pobjeći od vlastitih sjećanja. I uvijek će se naći neko ko će te podsjetiti na stare dane proživljene u socijalizmu. Glupo je danas veličati taj sistem, ali je žalosna činjenica da današnje generacije mladih žive lošije i nesigurnije nego što su živjeli njihovi roditelji. I kao što nam je kapitalizam, prvenstveno zbog svog izobilja, izgledao jako privlačan kad smo ga gledali iz socijalističkog miljea, što smo dalje od tog vremena, socijalizam nam je sve bolji i ljepši, jer nam je tranzicijski kapitalizam donio bijedu. Kao da nam je povijest izrekla presudu: Stoko, sanjaj socijalizam i trpi kapitalizam! Bilo je u tom jugoslovenskom socijalizmu neuporedivo više socijalne pravde, država je brinula o tebi od rođenja do smrti, i što je najvažnije – bilo je neke makar i nejasne nade. "Kada je ovoj zemlji bilo najbolje?", glasilo je pitanje u velikoj anketi provedenoj prije godinu dana u Srbiji. "U socijalizmu", bio je odgovor većine anketiranih. Jedino političke slobode iz tog vremena nisu dobile prolaznu ocjenu. Slične rezultate dale su i ankete provedene u Sloveniji i Makedoniji. "Ovi današnji ne mogu ni da okreče ono što smo pod Titom izgradili", izjavio je jedan od bivših socijalističkih trudbenika, pripadnika klase čiji je socijalni simbol bio legendarni fićo.
Sociolozi i ekonomisti su manje izdašni u pohvalama bivšem sistemu. "Kad sanjamo socijalizam, sanjamo ondašnji nerad za velike pare", kaže jedan od njih. Prošlost dugo traje, a svako ima svoj pogled na nju.
Komentari