Gojko Berić : Prazna puška na ramenu
Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)
U nedostatku boljih vijesti, predsjedavajući državnog Predsjedništva Bakir Izetbegović čestitao je građanima 20. godišnjicu prijema Bosne i Hercegovine u UN. U čestitci, između ostalog, stoji da je Bosna i Hercegovina opstala kao suverena i nezavisna država i da je u protekle dvije decenije "postala relevantan, cijenjen i konstruktivan subjekat međunarodne zajednice".
Međutim, jedva da je išta od toga tačno. Bilo bi primjerenije obilježiti dvadesetu ili ne znam već koju godišnjicu međunarodnog pokroviteljstva, faktičkog stanja u kojem podijeljena zemlja preživljava. Smiješna je i ocjena da je Bosna nekakav relevantan, cijenjen i konstruktivan subjekat u svijetu. Potpuno suprotno – ona je "relevantna" samo po tome što taj isti svijet ne zna šta da radi s njom, i nije niti zbog svojih etničkih i političkih razdora može biti cijenjena i konstruktivna, nego je dapače destruktivna, sa atribucijom "crne rupe" Evrope. Patriotizam protokolarnog tipa, žanra u koji spada i Izetbegovićeva čestitka, ne može stvarnost učiniti boljom nego što jeste.
Na dosad najvećem samitu NATO-a, održanom početkom ove sedmice u Chicagu, Bosna i Hercegovina je ostala bez pozivnice za članstvo u ovom savezu. Razlog je tipično bosanski – uprkos postignutom dogovoru vladajuće šestorke, više od 60 vojnih objekata nije uknjiženo u državnu imovinu. Država je pala na još jednom u nizu popravnih ispita, na koje ju vraća međunarodna zajednica. Izetbegović i Lagumdžija kao da tom skupu nisu prisustvovali, iako je javljeno da jesu. Iako je bilo evidentno da smo se tamo obrukali, i da nam je još jednom bez mnogo pardona rečeno da nema besplatnog ručka, oni su posredstvom televizije uhvatili muštuluk tako što su poručili građanima da je u Chicagu napravljen dobar posao!?
U Sarajevu nije bilo ni najmanjeg znaka koji bi ukazivao na tu jubilarnu godišnjicu. Stjepan Kljuić, član ratnog Predsjedništva BiH, nazvao je to sramotom. Stvari postaju još mučnije ako se zna da su zajedno s Bosnom i Hercegovinom, istog dana, u UN primljene još dvije bivše jugoslovenske republike, Slovenija i Hrvatska. Slovenija je već osam godina u Evropskoj uniji, a Hrvatskoj se njena vrata otvaraju sredinom 2013. Istina, startne pozicije ove tri zemlje su bile jako različite, ali uprkos svemu, naše kašnjenje nije smjelo biti tako obeshrabrujuće. Glavni krivci za mnoge izgubljene godine su naši vlastiti knezovi i veziri. Njima je Evropa privlačna kao izlog dobrog života, ali im nisu privlačni njeni standardi, čija bi ih primjena prije ili kasnije razvlastila, a mnoge poslala iza rešetaka.
Kada je 22. maja 1992. Bosna i Hercegovina aklamacijom primljena u UN, to je bio veliki događaj za sve njene građane koji su nepuna tri mjeseca ranije glasali za njenu nezavisnost. Naivno smo vjerovali da će nas svjetska zajednica naroda svojim mehanizmima sačuvati od tragedije, iako su jahači apokalipse već bili dojahali među nas. Našoj naivnosti su ubrzano, jedan za drugim, počeli stizati krvavi računi za naplatu. Ispostavilo se da tzv. demokratski svijet ne mora po svaku cijenu biti osjetljiv na istinu i pravdu. Ko je, recimo, mogao pretpostaviti da će jedan Francois Mitterand, koji se u Drugom svjetskom ratu borio kao član Pokreta otpora, zaustaviti vojnu intervenciju protiv Miloševićeve agresorske armije, založiti se za embargo na uvoz oružja za Bošnjake i praktično stati na stranu velikosrpskog fašizma? Vrata brutalnom etničkom čišćenju, pokolju bošnjačkih i hrvatskih civila i, na kraju, genocidu u Srebrenici bila su širom otvorena. Kako u nedavnom intervjuu Oslobođenju tvrdi nekadašnji prijatelj francuskog predsjednika, filozof Bernard-Henri Lévy, "posljednji veliki državnik 20. stoljeća", kako su neki nazivali Mitteranda, prilikom njihovog posljednjeg razgovora duboko se kajao zbog svojih odluka. Ali, kakve koristi od Mitterandovog "dubokog kajanja" imaju žrtve njegovih odluka? Kakve koristi imaju Karadžićeve i Mladićeve žrtve od Holbrookeovog naknadnog priznanja da je pristajući da u Daytonu zločinačku tvorevinu nazove Republikom Srpskom načinio veliku grešku?
Bošnjaci imaju svoju, Srbi svoju, a Hrvati svoju istinu o proteklom ratu protiv Bosne i Hercegovine. Četvrta istina je u vlasništvu međunarodne zajednice i zasniva se na tezi o "zaboravljanju historije" – opsjednutost bliskom prošlošću mora biti zamijenjena pogledom u budućnost. To je lako reći, ali je teško ostvariti. Zemlja je posijana grobljima, tri četvrtine njene teritorije su etnički očišćene, mnogi ratni zločinci žive slobodno jer su nacionalističke vlasti prema njima tolerantne, Mostar je etničkom mržnjom podijeljen grad, u desetinama škola vlada aparthejd, u Daytonu je promovirana disfunkcionalna država, a brojni pokušaji reforme Ustava su propali. Jasno je da Bosna i Hercegovina nikada neće moći pristupiti Evropskoj uniji, ako stanje u njoj ostane ovakvo kakvo je sada. Njene nazovi političke elite, i desne i lijeve, nisu na takvom civilizacijskom nivou da bi mogle prevazići sadašnje podjele. Vjerovati u "političku revoluciju" građana potpuno je deplasirano, jer je većina njih zaostalija i od tih elita.
Teško je oteti se utisku da je međunarodna zajednica, najblaže rečeno, zbunjena neuspjehom svog dejtonskog eksperimenta, ali zbog svoje odgovornosti za genocid u Bosni nema snage da to prizna. Možda nije digla ruke od svoje balkanske tvorevine, ali činjenica da su svi njeni visoki predstavnici ispraćeni iz Sarajeva s neskrivenim razočarenjem svjedoči da, što se toga tiče, optimizam nema više nikakvog smisla. Ni kriv ni dužan, Valentin Inzko je postao personifikacija njene nemoći. Nakon što je odlukom svojih šefova famozna bonska ovlaštenja izmjestio u skladište "potrošenih rješenja", gospodin Inzko demonstrira prisustvo međunarodne zajednice tako što hoda okolo noseći praznu pušku na ramenu.
Komentari