Kliker.info

Nedavno sam sa jednim prijateljem otišao u sarajevsku Sabornu crkvu, on da zapali svijeću svom pokojnom komšiji, a ja iz obične ateističke radoznalosti. “Ja sam musliman, a Vlado je bio pravoslavac. Živio je sam, nije imao djece i jedino sam mu ja pravio društvo u mnogim danima i noćima njegove duboke starosti.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Kad je umro, došla su njegova dva nećaka, u jednom danu prodali Vladinu garsonijeru i otišli. Nisu mi se ni javili, iako su znali koliko sam ja bio blizak sa njihovim stricem”, pričao mi je prijatelj na putu do crkve. Bila je nedjelja, ugodno, sunčano jutro. U crkvi smo zatekli tri starije žene i jednog muškarca njihovih godina. Palili su svijeće i krstili se, visoki pop je pojao molitvu, žena koja prodaje svijeće i crkvene suvenire sjedila je i odsutno gledala kroz otvoreni prozorčić male radnje. Polazeći, prišao sam joj i rekao: “Crkva nikad nije bila ovako uređena, a nikad ovako prazna. Šteta!” “Bog je tako htio”, odgovorila je.

Ja o tome imam posve drugačije mišljenje, jer ne vjerujem da je Bog taj, ako ga ima, koji rastjeruje vjernike. Uvijek se u ove zimske dane sjetim jednog davnog, ali zloslutnog događaja. U hladnoj januarskoj noći, na Badnje veče uoči pravoslavnog Božića 1992., ležao sam budan i slušao orgijanje podnapite rulje u dvorištu ove iste crkve, udaljene pedesetak metara od zgrade u kojoj stanujem. Iz crkvenog dvorišta dopirale su pjesme i uzvici “Ovo je Srbija!” praćeni rafalnom paljbom. Nastavak priče je poznat.

Mislio sam da će jednoga dana, kad se rat završi, to ludilo proći. Ali nije bilo tako. O napadima na bogomolje i usamljene vjerske službenike, o skrnavljenju grobalja svih vjera i sličnim izljevima vjerske mržnje od Daytona do današnjih dana, mogla bi se napisati podebela knjiga. U novinama se moglo pročitati da je povodom ovogodišnjih božićnih praznika u nizu povratničkih mjesta u Republici Srpskoj danima odjekivala pucnjava, uz bombaške orgije, pa su se Bošnjaci u strahu povlačili u svoje kuće. Ima li tome kraja? I ne govori li to kakva je sudbina božićnih poruka koje izbavljenje iz mržnje nude u pobjedi nad zlom u sebi, u praštanju, pomirenju i ljubavi?

Na božićne liturgijske propovijedi u crkvama vjernici horski odgovaraju sa biblijskim “Amen!”, poistovjećujući se sa Hristovim učenjem. Možda su to zaista trenuci njihovog vjerničkog nadahnuća mirom i ljubavlju prema bližnjemu. Ali, šta je s tim vrlinama u tolikim danima prije i poslije Božića, u životnoj svakodnevnici koja često zna biti teška i surova, kakva je danas? Nije da sasvim iščeznu, ali se gube u moru ljudske sebičnosti, pohlepe i licemjerja. “Kako to da nikada nije bilo toliko vjernika kao danas, a nikada toliko nasilja, nepravde, kriminala, bezakonja i korupcije”, upitao se kardinal Vinko Puljić na nedavnoj božićnoj misi u sarajevskoj Katedrali?

Naravno, Crkva nije dužna, niti je u stanju da razvrstava vjernike na stvarne i lažne, i Isus je sumnjao u gomilu koja ga je slijedila, ali Crkva čini neoprostiv grijeh kad, recimo, ratne zločince veliča i slavi kao nacionalne heroje, kad i sama učestvuje u prljavoj reviziji najboljih dijelova istorije ovih naroda, kad ide ruku pod ruku i sa najodvratnijom državnom politikom ili kad se oglašava u ime siromašnih i obespravljenih, a sama uživa u privilegijama i raskoši. Njena misija tada postaje licemjerna. Ali, tako je kako je.

U predbožićnom razgovoru za Fenu mitropolit dabrobosanski Hrizostom izjavio je da su međupolitički odnosi u BiH toliko loši da se mogu ocijeniti “velikom nulom”, te da su pogrešne politike ono što je uništilo nekadašnje bratstvo i jedinstvo. Mitropolit Hrizostom drži da su pokajanje i prihvatanje istine jednih i drugih put do sporazuma i pomirenja. Tome se u principu nema šta prigovoriti, ali tu nešto važno nedostaje. Naime, Crkva bi morala biti prva koja će se javno pokajati zbog svoje uloge u proteklom ratu i odreći se bliskosti sa vladajućim nacionalističkim oligarhijama. A to se još nije dogodilo. Ako Crkva šuti o ratnim zločinima počinjenim nad civilima druge vjere, logično je da će je u toj šutnji slijediti i njeni vjernici.

Uzgred rečeno, Crkva je političarima postala potrebna koliko i oni njoj. Koliko je poznato, država Bosna i Hercegovina je, prema ustavnoj odredbi, odvojena od Crkve, ali političari čine sve da sekularna država što više posustane na mnogim područjima društvenog života. Dokaz za to dao nam je ovih dana i član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić, koji je na prijemu organizovanom povodom pravoslavnog Božića, između ostalog, rekao: “Božić svima, a posebno nama koje ljudi biraju da ih predstavljamo i vodimo, šalje i jednu snažnu, temeljnu i univerzalnu istinu, ali i opomenu – Bog, kojem je sve moguće, ulazi u svijet, ne kao car i vladar, nego kao sluga, da posluži spasenju ljudi i ljubavi prema njima.

Dakle, kroz djelo služenja se pokazuje ljubav – a onaj koji služi ljudima ima mir sa ljudima i biva mirotvorac”. Sada, dakle, znamo kakvu je ovozemaljsku misiju Bog namijenio Mladenu Ivaniću i njegovoj liderskoj družini svih vjera i nacija. Dokle nas je dovelo njihovo višegodišnje “služenje ljudima”, bolje je i ne pominjati.

Istine radi, u istoriji su se znala dogoditi prava božićna čuda, kada je čežnja za mirom i dobrotom bila jača i od najsurovijih okolnosti. Jedna od najpoznatijih takvih priča vezana je za Prvi svjetski rat. Naime, papa Benedikt XV je uoči Božića 1914. zvanično uputio apel da “oružje utihne bar u noći kada anđeli pjevaju”, ali su komandanti zaraćenih strana na Zapadnom frontu odbijali da to učine. Ipak, preovladao je stav iscrpljenih vojnika u blatnjavim rovovima duž cijelog tog fronta. “Tokom Badnje večeri na grudobranima su zablistale jelke, a u maglovito hladno decembarsko jutro 1914. iz rovova sa obje strane fronta prvo su se oprezno pojavili pojedinci, a potom i čitave jedinice.

Na ‘ničijoj zemlji’, u neposrednoj blizini belgijskoga grada Ypresa, došlo je do susreta u kojem su zaboravljena sva neprijateljstva; dijeljeni su skromni darovi u vidu vojničkih obroka i cigareta, pili su se njemački šnaps i britanski viski, pokazivane porodične slike i na nemuštom jeziku vodio razgovor. Čak je na neutralnom terenu odigrana i fudbalska utakmica! Vojnici obje zaraćene strane, prije povratka u rovove, jednoglasno su zapjevali škotsku pjesmu Roberta Bjornsa ‘Stara dobra vremena’”, glasi jedan od opisa tog događaja, o kojem je snimljen i igrani film.

Spektakularno pomirenje kod Ypresa trajalo je nekoliko sati. Ništa duže ne traju ni božićna pomirenja u Bosni i Hercegovini.